Mijenjali se vlastodršci u Srbiji, od Zorana Đinđića, Vojislava Koštunice, Borisa Tadića, Tomislava Nikolića, pa, evo do posljednjeg u nizu koji će još dugo potrajati, odnosno do Aleksandra Vučića, i malo je konstanti. Dvije su, međutim, tu i naslanjaju se jedna na drugu jer jedino tako mogu opstati.
Jedna je nacionalistička politika Beograda, a druga Milorad Dodik. Jedno hrani drugo i drugo ono prvo. Svjestan je Dodik toga i više-manje savršeno levitira međ’ beogradskim opcijama, baš kao što i beogradske opcije više-manje koriste Milorada Dodika zarad samopromocije.
Jedino njega još i mogu tako upregnuti. Jedino je Republika Srpska, odnosno Bosna i Hercegovina, to mjesto gdje se svi srbijanski mitovi mogu sakupiti i proizvesti zlo koje su nekad mogli po Hrvatskoj, Kosovu, a sve su nemoćniji i u Crnoj Gori.
DODIK I ĐINĐIĆ
Probaćemo, stoga, napraviti kraću retrospektivu te uzajamne “ljubavi” koja ipak nije bila toliko eksplicitna sve do Dodikovog drugog uspona na vlast u RS.
U periodu do 2006. pamtimo Dodika kao „nadu“ međunarodne zajednice, posebno Washingtona, i tek poneki izlet za Beograd. Jedan od onih kog se trebamo sjećati je onaj nakon ubistva premijera Srbije, Zorana Đinđića. U to vrijeme postojale su čak i paralele između njih dvojice. Obojica su u dijelu javnosti percipirani kao izdajnici, a nakon ubistva sam Dodik je izjavio da je sedam dana prije atentata upozoravao Đinđića na tu mogućnost:
Foto: Pokojni Zoran Đinđić bio je prva Dodikova ljubav
“Na sastanku 5. marta podsjetio sam Đinđića i ministra pravde Srbije Vladana Batića da je SFOR, mimo policije RS, upao u jedan objekat u Prijedoru, za koji su postojale indicije da služi grupi koja ima veze u Srbiji, kao i da je konfiskovana imovina Momčila Mandića, koji se predstavlja kao biznismen. Znate i sami da je gospodin Mandić prije godinu dana imao veliki problem sa vlastima u Srbiji, ali se pod pokroviteljstvom jedne velike političke partije koja je imala moć i vlast, izvukao iz te situacije i danas se nalazi nesmetano u RS. Sve su to stvari o kojima smo razgovarali – da su te grupe bile postavljene od strane bivše službe državne bezbednosti i da su obavljale slične poslove kao i ’crvene beretke’ u Srbiji“, rekao je tada Dodik.
Pokušao je Dodik ukazati na veze kriminalnih struktura u Srbiji i RS-u, ali i na odgovornost “jedne velike političke partije“. Ta politička partija bila je Demokratska stranka Srbije (DSS), Vojislava Koštunice, čiji je Mandić bio finansijer, baš kao što je to bio slučaj sa SDS-om u RS.
“Ja sam simpatizer DSS-a, jer je ona pobratimska stranka sa SDS-om“, govorio je Mandić u intervjuu za sarajevsku Slobodnu Bosnu. „Zbog te političke ljubavi srušio sam Dodikovu vladu i vratio SDS na vlast“, rekao je.
Naravno, neće se Dodik kasnije vraćati toliko na te slučajeve kad se ponovo vrati na vlast od 2006. godine. Trebalo je to gurnuti pod tepih, jer stigao je novi Dodik, a u tom presvlačenju Koštunica mu je mogao čuvati stražu ispred kabine za presvlačenje.
A kad je transformacija izvršena moglo se zaguslati o nacionalne gusle, te uz Matiju Bećkovića i Dobricu Ćosića krenut i na Guču gdje je, neopterećen prijašnjim problemima sa Koštunicom, znao darivat muziku. Imalo se, moglo se. Baš kao i danas.
VELIKA LJUBAV S TADIĆEM
Kako je Srbija u tom periodu imala neku vrstu dvovlašća, odnosno Koštunicu kao premijera, a Borisa Tadića kao predsjednika, i kako njih dvojica baš i nisu nalazili puno zajedničkih točaka, Dodik je tu poslužio kao neka vrsta ujedinitelja.
U jednom intervjuu, nakon što se ponovo vratio na vlast, Dodik je na pitanje kakva je saradnja sa Srbijom, u vrijeme kad je Boris Tadić bio predsjednik, a Vojislav Koštunica premijer, odgovorio:
“Saradnja sa Srbijom je dobra, odlična je! Rehabilitovana je pod vođstvom Vojislava Koštunice, a nastavljena naročito sa predsjednikom Borisom Tadićem. Moja je dužnost kao predsjednika Vlade RS da imam dobre kontakte sa državnicima u Srbiji. Imam veoma dobre odnose sa Tadićem. Sa Koštunicom zbog nekih nerazumijevanja protekli period i nije bilo posebnih kontakata. Ja govorim kao predsjednik Vlade i nemam nikakvu vrstu emocija. Za mene je važno da ljudi koji su na važnim funkcijama u Srbiji opažaju RS. I ja ću ih samo cijeniti po tome da li to rade dovoljno dobro i jasno ili ne.”
Koštunica je brzo potom postao prošlost, a ljubav sa Tadićem je potrajala još dugo.
Pamti se da se Dodik posredno miješao i u predizborne kampanje, otvoreno se stavljajući na stranu Borisa Tadića i Demokratske stranke. Tamo, te 2007. u jeku kampanje, pismom je poručio:
Foto: Najveća “neskrivena ljubav” bila je između Dodika i Tadića
„Tokom svog prvog mandata, učinili ste mnogo na afirmaciji Republike Srpske na međunarodnom planu i na unapređenju političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih odnosa između Beograda i Banjaluke“.
U tom periodu pamtimo i kupovinu Telekoma Srpske, i to od strane Telekoma Srbije, interes Delte, odnosno Miroslava Miškovića za kupovinu robne kuće Boska, učestale posjete Borisa Tadića, otvaranje osnovne škole Srbija na Palama. Znao se Tadić sukobiti i sa Stjepanom Mesićem, kolegom iz Hrvatske, koji je prozivao Dodika da razbija BiH.
„Dodik je odgovoran čovek i zna da nije dobro povlačiti poteze protivno interesima srpskog naroda u Republici Srpskoj. Dodik ima odgovornost pred građanima da povlači određene političke poteze i da se bori za legitimne interese Republike Srpske“.
MOŽE I „POLITIČKI POBAČAJ“
Uzvraćao je Tadić i tokom predizborne kampanje Dodiku. Tako je 2010. u Doboju, na predizbornom skupu SNSD-a, poručio:
„Ovde sam da ne govorim svojim glasom, već iz srca. Ovde sam da podržim Milorada Dodika, Nebojšu Radmanovića, Nikolu Špirića, Igora Radojičića, Dušanku Majkić… Ovde sam da podržim svoje prijatelje koji najbolje vode Republiku Srpsku. Sa Miloradom Dodikom već godinama povezujem naš narod, zajedno investiramo u privredu, povezujemo ekonomiju, gradimo mostove i škole. Građani RS imaju isti san kao građani Srbije kada dođu na školovanje u Beograd i Srbiju“.
A onda je “politički pobačaj”, kako je Dodik nazivao Aleksandra Vučića, zajedno sa Tomislavom Nikolićem, pobjedio na izborima Borisa Tadića i DS.
Neprijatna situacija dodatno je pogoršana kad je Dodik stao i na stranu Miroslava Miškovića, koji je bio prvi oveći zalogaj nove vlasti nakon njegovog hapšenja svega četiri mjeseca od preuzimanja vlasti. Na stranu što Mišković i dalje slobodno posluje i što je danas i na slobodi. Eno, u Banja Luci ima i svoj Delta centar, koji je zajedno sa Dodikom otvorio 2019. godine.
Ipak, u tom trenutku, Vučić je prilično burno reagovao kad je čuo da je onaj koji ga je zvao „političkim pobačajem“ podržao Miškovića.
Dodik je tad u intervjuu Kuriru rekao da se s Miroslavom Miškovićem čuo 15 sati prije hapšenja i da mu je tom prilikom “ljudski”, kako piše Kurir, rekao: „Đe si, bre, šta ti to rade, zaista nema smisla“.
“Ne mogu da kažem ništa loše o poslovima Miškovića. Kamo sreće da Srbija ima više investitora kao što je on“, rekao je Dodik za Kurir.
Vučić je navodno samo odgovorio da su „RS i Srbija važnije od odgovora Dodiku“.
Brzo su nesuglasice riješili, uključujući i one o procjeni Dodika da je Aleksandar Vučić, politički pobačaj, a odnosi su postali još srdačniji nego su bili za vrijeme Borisa Tadića.
Foto: Vučić je, od “političkog pobačaja”, postao neko bez koga Dodik ne može da izdrži ni sedam dana
Sada imamo „nikad bolje odnose“, ulaganja Srbije po Republici Srpskoj, ali i politiku Beograda koja je javno čak i defanzivnija u odnosu na RS, prije svega ako govorimo o opreznijim izjavama Aleksandra Vučića. Boris Tadić se znao zaletati u pokušaju da se dodvori nacionalističkoj strani Srbije, a Vučiću to nije potrebno. On to već ima.
A Dodik? O njegovim poslovima po Srbiji smo već u jednom navratu pisali. Biće svega više nego dovoljno da jednom, ako se povuče, može na miru da loži vatricu u svojoj vilici na Dedinju. Bilo je čak i naznaka da će Srbija pokrenuti istragu kako je Dodik došao do nje, ali riječ je samo o naznakama, a samo Dodik i njemu bliski ljudi znaju da li bi ta istraga mogla pokazati da je do nje došao na nelegalan način.
Ali, ne treba gajiti iluzije. Odnosi Dodika sa Vučićem, a ranije Tadićem, Koštunicom, pa i Đinđićem, nisu zasnovani na ljubavi. Neće nikad ni biti, koliko god tu ljubav isticali. Suviše je tu prljavog veša i sve što u ovom odnosu treba još reći je da „vrana vrani oči ne kopa“.
