Dragan Čović posljednjih dana preživljava možda i najteže trenutke u svojoj političkoj karijeri. Nakon četvorogodišnje kampanje huškanja i dizanja etničkih tenzija u BiH, koje su ga vodile do uvjerljivog poraza na izborima u utrci za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda, te nedobijanja novog izbornog zakona po svojoj mjeri koji je pred birače postavio kao glavni cilj, Čović je sebi dodatno zagorčao život.

Odlaskom na Dodiku na noge kako bi proslavio neustavni 9. januar, dan koji je označio, između ostalog, i početak etničkog čišćenja i gotovo nestanka hrvatskog naroda s teritorije pod kontrolom RS, Čović je širom regije izazvao reakcije zgražanja i osude. Čak je naveo i hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i premijera Andreja Plenkovića da se ograde od njega.

I dok posljednjim potezima Čović sebe sve više trasira na put samodestrukcije, dolazeći u sukob čak i sa susjednom Hrvatskom i sestrinskom strankom u njoj, zatvarajući sebi vrata civiliziranog svijeta i postepeno potpuno se, politički ali i ideološki, utapajući u politički savez s Miloradom Dodikom, nije zgoreg podsjetiti se da je Čović osoba koja je na političkoj sceni na najvišem nivou već gotovo dvije decenije te da je desetine političara kako u BiH, tako i u susjedstvu, uspio ostaviti iza sebe u dubokoj političkoj prošlosti.

JUGOSLOVEN I VELIKI NAVIJAČ “VELEŽA”

Iako bivši Jugosloven po nacionalnosti koji se potpisivao ćirilicom i veliki navijač Veleža, Čović se početkom devedestih uključio u HDZ BiH i kao obrazovan i sračunat čovjek, u hroničnom nedostatku kvalitetnih kadrova koji je pratio projekat kreiranja paradržave „Herceg-Bosne“, počeo je strmoglavo napredovati u političkoj karijeri. Nakon rada u mostarskom Sokolu, u kome je kao direktor tokom rata u BiH postao poznat po tome što je iznajmljivao logoraše iz Heliodroma na robovski rad, te rada na Sveučilištu u Mostaru, prvu veliku funkciju Čović je dobio 1998. kao zamjenik premijera i ministar finansija u Vladi FBiH. Već u tom trenutku Čović je bio jedan od najuglednijih HDZ-ovaca u BiH te je kotirao kao jedan od najozbiljnijih kandidata za novog predsjednika stranke. Ipak, ovoj ideji direktno se usprotivio tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Na sastanku s Jadrankom Prlićem, jednim od lidera HDZ-a i tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH, 20. juna 1998. u Zagrebu, Tuđman je negodovao zbog ideje da Čović bude predsjednik HDZ-a  BiH, sumnjajući u njegovo hrvatstvo.

Mišu Brajkovića niste afirmirali, niste priznavali, a onda ste mi najedanput došli s prijedlogom da Čović bude predsjednik HDZ-a, a potpisivao se Jugoslovenom i ćirilicom itd. To bi bilo poliitčko samoubojstvo da smo napravili. Tu da sudim Šakića (osuđenog ustaškog zločinca, upravnika logora Jasenovac u Drugom svjetskom ratu, op.a.) u Hrvatskoj, a tamo da takvog čovjeka biramo“, izgovorio je tada predsjednik Hrvatske.

 

Foto: Tuđman nije podnosio Čovića jer ga je smatrao nehrvatom

No, Franjo Tuđman će ubrzo otići u grob, a dobar dio HDZ-ovog ratnog rukovodstva u hašku ćeliju, što će Čoviću otvoriti put ka preuzimanje stranke. No, da je Čović tada još bio relativno nepopularan političar pokazalo je to što na općim izborima 2000. nije dobio poslanički mandat, iako je bio nosilac liste.

Ono što će Čovića lansirati na mjesto lidera Hrvata u BiH su događaji vezani uz tzv. „hrvatsku samoupravu“. Odluka Ustavnog suda kojom su na teritoriji FBiH konstitutivnim narodom proglašeni i Srbi, koju je pratilo nametanje amandmana na Ustav od strane tadašnjeg visokog predstavnika u BiH Wolfganga Petritscha, dovest će i do donošenja novog izbornog zakona koji će HDZ-u uskratiti pravo trajne i garantovane kontrole nad hrvatskim pozicijama u Domu naroda. Ove odluke omogućit će da se nakon izbora 2000. u FBiH formira Alijansa za promjene, nova vlada bez SDA i HDZ-a, na šta će HDZ reagirati svojevrsnim pokušajem državnog udara – odbijanjem priznavanja nove vlade i organizovanjem tzv. „hrvatske samouprave“.

OPTUŽNICE I PROCESI

Nakon blokiranja zapadnog dijela Mostara od strane SFOR-a i Federalne policije i upada u Hercegovačku banku, koja je bila glavni finasijer ove stranke,  samouprava je u jesen 2001. krahirala. Nakon smjene člana Predsjedništva i predsjednika HDZ-a Ante Jelavića i obračuna s prvacima ove stranke, Čović je ispred desetkovanog HDZ-a kandidovan 2002. za člana Predsjedništva, ostvarivši uvjerljivu pobjedu. Ipak, kraj mandata nije dočekao. Višegodišnja dovođenja u vezu s organizovanim kriminalom rezultirala su optužnicom u martu 2005., kojom se teretio da je kao zamjenik ministra omogućio kompaniji Lijanović neplaćanje zakonskih obaveza na uvezenu robu. Nekoliko dana nakon potvrđivanja optužnice tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown smijenio je Čovića i tada je izgledalo da se njegova politička karijera bliži kraju.

Na izborima 2006. HDZ, i nova stranka HDZ 1990., koju je u međuvremenu osnovao Čovićev bliski saradnik Božo Ljubić, bili su gotovo izjednačeni (razlika je bila tek dva posto glasova u korist prvog), no tada se po prvi put desilo da u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva pobijedi Željko Komšić kao kandidat SDP-a. No, Čović je imao mnogo ozbiljnije probleme. U novembru iste godine Sud BiH ga je prvostepeno osudio na pet godina zatvora. Iz pritvora je izašao nakon svega mjesec, postižući sa Sudom sporazum kojim je slobodu platio rekordnom kaucijom – 3,2 miliona KM! Nije bilo poznato porijeklo tih para.

Dragan Čović i Božo Ljubić: Drugovali, svađali se, mirili se, razdvajali, sastavljali, prolazili sve faze ali ih je uvijek spajao privatni interes i pohlepa

Naredne četiri godine političku scenu u BiH obilježit će Dodikovo sve agresivnije srljanje u nacionalizam i politički sukobi s Harisom Silajdžićem. Hrvatska politička scena u tom trenutku je bila podijeljena, zabavljena o svom jadu. Sam Čović, suočen s lošim izbornim rezultatom i sudskom presudom, činio se još jednom kao političar kojem se broje posljednji dani. Ipak, HDZ ga je 2007. ponovo izabrao za predsjednika kao jedinog kandidata. Sretne vijesti dobio je u junu 2008. kada je Apelaciono vijeće Suda BiH odbacilo optužbu protiv njega „zbog nenadležnosti Suda BiH“.

Godine 2009. Čoviću nenaklonjeni Ivo Sanader podnosi ostavku na mjesto premijera. No, te godine stiže i nova optužnica da je zloupotrijebio položaj donoseći odluke o utrošku sredstava za kupovinu stanova određenim osobama. Već u aprilu 2010. je oslobođen. No, novi mjesec – nova optužnica. U maju te godine Tužilaštvo HNK protiv njega podriže optužnicu kojom ga tereti da je s ostalim članovima UO JP Hrvatske pošte i telekoma (HPT) donio odluku da se dug od blizu 4,7 miliona KM, koji je imalo ovo poduzeće prema tada već nepostojećem Ministarstvu obrane – HVO, prenese na tri privatne firme. Kasnijom naplatom dugovanja, te firme su postale većinski vlasnici dionica Eroneta. Sljedeće, 2011. godine, je i za ovo „djelo“ oslobođen.

Optužnice međutim nisu naštetile njegovoj političkoj reputaciji. Naprotiv. Iskoristivši izbor Komšića za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda da nakon ponovo pokrene „hrvatsko pitanje“, odnosno navodnu ustavnu neravnopravnost Hrvata u BiH, Čović je uspio hrvatske glasače homogenizirati oko svoje stranke i na izborima 2010. ostvariti znatno bolji rezultat od konkurentskog HDZ-a 1990. No, za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda ponovo je izabran Komšić, ovaj put i s daleko ubjedljivijom razlikom. Ipak, i pored izbornog uspjeha HDZ-a, početkom naredne, 2011., SDA i SDP s manjinskim partnerima, strankom Radom za boljitak i HSP-om, formiraju tzv. platformašku vlast bez HDZ-a. Iako je preko Doma naroda HDZ pokušao blokirati imenovanje vlade, odlukom Inzka da je pet od 17 hrvatskih delegata u ovom domu dovoljno za potrebnu većinu, imenovana je nova Vlada.

KONTROLA NAD HRVATSKIM POZICIJAMA

Naredne četiri godine u opoziciji na federalnom nivou i bez izvršne funkcije, Čović je iskoristio za uspješno nametanje narativa da izbor Komšića i izbacivanje HDZ-a iz vlasti predstavlja duboki izraz majorizacije Hrvata i nepravdu koja treba biti kompenzovana mogućnošću dodatnog cementiranja „etničkog biranja“, kroz omogućavanje da se preko stvaranja etničkih izbornih jedinica nacionalni funkcioneri biraju u vlast.

Na ruku mu je išlo i što je platformaška vlada ubrzo ušla u međusobne sukobe, u prvom redu na relaciji SDA-SDP, a onda i s manjinskim partnerima, što je dalje vodilo ka blokadama i nefunkcionalnoj vladi. Nakon spremnosti tadašnjeg lidera Zlatka Lagumdžije da Čoviću omogući izborni zakon kojim bi se članovi Predsjedništva u FBiH birali iz dvije etničke izborne jedinice, došlo je do raskola u SDP-u koji je 2013. rezultirao izlaskom Komšića i formiranjem nove stranke – Demokratske fronte. Uslijed međusobnih sukoba i animoziteta čak se unutar probosanske ljevice tada počela prihvatati ideja, protežirana i od određenih međunarodnih krugova, da je insistiranje na vlasti bez HDZ-a kao stranke koja je dobila najveći broj hrvatskih glasova dovelo do političke nestabilnosti u FBiH i bespotrebnih dizanja tenzija između Bošnjaka i Hrvata.

Foto: Komšić i Lagumdžija, kao tadašnji ključni lideri SDP-a, razišli su se zbog Lagumdžijinih opasnih ustupaka Čoviću

U ovakvoj atmosferi, uz raskol ljevice, nakon izbora 2014. HDZ i SDA su formirale vlast (uz DF kao trećeg partnera koji je ubrzo zamijenjen SBB-om). Čović je pobijedio i u utrci za člana Predsjednitšva, a njegova stranka je imala neprikosnovenu kontrolu nad svim hrvatskim pozicijama na svim nivoima vlasti. Na tim izborima HDZ 1990. je potopljena, a njen bivši predsjednik Božo Ljubić se povukao s političke scene. Potop će doživjeti i SDP čiji se dugogodišnji predsjednik Lagumdžija također povukao.

Preživio je Dragan Čović, jači nego ikad.

Iako su naivci tada možda i očekivali da će ulazak HDZ-a u vlast označiti period saradnje i napretka zemlje ka evropskim integracijama i reformama, desilo se upravo suprotno. U režiji HDZ-a svjedočili smo ispoljavanju nikad agresivnije i destruktivnije politike prema vlastitoj državi. Odlučio je Čović raditi i na jačanju vlastite medijske mašinerije, pa je u tom periodu instalirao čitav niz medija koji su u bh. javnosti demonstrirali dosad neviđen stepen huškanja, ksenofobije, širenja mržnje i pozivanja na linč, od nazivanja Bošnjacima „sjemenom ISIL-a“ do razvijanja rasnih teorija o njima kao „nasljedno predodređenim za izdaju“.

Naravno, svaka akcija ima reakciju, pa je Čović u međuvremenu protiv sebe dobio širok front probosanskih stranaka te je na izborima 2018. uvjerljivo poražen u utrci za člana Predsjedništva od samog Komšića koji se, nakon brojnih problema i raskola u vlastitoj stranci, u datom momentu nametnuo kao jedini ozbiljan Čovićev protukandidat. Više od 200.000 glasača je izbacivanje Čovića iz Predsjedništva shvatilo kao imperativ.

Skretanje u pravcu potpune radikalizacije, pravljenje saveza s Dodikom koje sve više postaje ideološko – a ne samo pragmatsko, te i sve otvorenija saradnja s Rusijom, stavila je Čovića pod lupu visokih zapadnih zvaničnika te na kraju primorala i rukovodstvo same Hrvatske da se odrekne njegove politike.

USPOSTAVLJANJE ŠOVINIZMA KAO STANDARDA

Od ulaska u politiku Čović je uspio da nadživi cijeli niz optužnica, političkih potresa, kao i domaćih i regionalnih lidera, od Franje Tuđmana, preko Račana, Sanadera, Kosor, Milanovića, Jelavića, Tihića, Ljubića, Raguža, Lagumdžije, Silajdžića…  Oni su vedrili, oblačili i nestajali, a Čović je kroz sve te godine izdržao mnogobrojne, nimalo bezazlene udarce i ostao na vrhu.

Kako se onda desilo da Čović u tako kratkom periodu na kraju napravi toliki broj grešaka i svojom radikalnom nacionalističkom politikom i ideološkom simbiozima s ljudima s crne liste SAD-a sebe dovode u politički ćorsokak?

Razlog je što je Čović, vrlo vjerovatno, najsretniji političar u novijoj historiji ovih prostora. Rijetko kome su se okolnosti kroz karijeru tako savršeno poklapale kao što su njemu. Imao je najprije sreću da u jeku sječe glava u HDZ-u nakon propale „hrvatske samouprave“ ispliva kao lider stranke. Zatim mu se posrećilo da u trenutku kad se pojavila snažna, konkuretnska stranka HDZ 1990., za hrvatskog člana Predsjedništva bude izabran Komšić, što je glasačko tijelo ponovo homogeniziralo prema HDZ-u. Imao je i sreću da politički život Federacije BiH godinama karakterišu bjesomučni sukobi probosanskih lidera i stranaka, a u takvoj atmosferi, bez ozbiljnijeg unutrašnjeg protivnika, Čoviću nije bilo teško nametnuti sebe kao uglađenog i sračunatog lidera koji odnosi pobjede. A možda je i ponajviše sreće imao u tome što je pravosuđe u BiH neefikasno, korumpirano i pod snažnim političkim pritiscima, što mu je omogućilo da ni zbog jedne optužnice u konačnici ne završi u zatvoru.

Ambasada SAD-a u Sarajevu: Čović je, kao ruski igrač, pod posebnim prismotrom zapada

Međutim, Čović je u međuvremenu pokazao da je uveliko precijenio i sebe i svoje sposobnosti kao političara, a još više potcijenio svoje protivnike. U trenucima kada je i dobar dio Bošnjaka prihvatio tezu o „majoriziranosti“ Hrvata u BiH, kada mu se otvarao prostor da umjerenom i pomirljivom retorikom sebi obezbijedi dodatne, možda čak i zakonske ustupke po pitanju Izbornog zakona, Čović se odlučio na taktiku „slamanja Bošnjaka“, kroz savezništvo s Dodikom, bjesomučno huškanje i lobiranje. Naravno, rezultat toga nije bio izborni zakon po njegovoj mjeri, nego ujedinjavanje u manjoj ili većoj mjeri svih probosanskih stranaka protiv sebe, dolazak u sukob s međunarodnom zajednicom i sve dublje propadanje u politički radikalizam, koji mu zatvaraju sve više vrata i sužavaju manevarski prostor, dotle da je ovih dana postao jedna od omraženijih figura u političkoj javnosti Hrvatske.

I dok Čović još uvijek ne pronalazi način oprati se od bruke i problema koji je napravio odlazeći na proslavu 9. januara, ispostavlja se da je on u suštini zapravo krajnje precijenjen političar, koji je zahvaljujući sretnom spletu okolnosti preživio čitav niz lidera i političkih udara, no ostaje neizvjesno da li će na kraju uspjeti da preživi samog sebe.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime