Ako umrem mlad, posadi mi na grobu samo ruzmarin.
Ne dozvoli tad, da naprave od toga tužni treći čin.
Nek mi ne drže govore, nek drugom pletu lovore,
ako umrem mlad, zaustavljen u koraku i snu.

(Đorđe Balašević, Slovenska)

 

Baš tako, tiho, u krugu porodice u nedjelju, 21. februara na posljednje putovanje u Novom Sadu ispraćen je Panonski mornar. Vijest o smrti Đorđa Balaševića, kantaautora, pjevača, pjesnika… munjevito je obišla prostore bivše Jugoslavije. Na društvenim mrežama, u medijima pojavilo se bezbroj ličnih statusa, tekstova. Činilo se da naprosto ogroman broj ljudi ima potrebu da se javno oprosti od Đoleta.

Od Pule do Skoplja, svjedočili smo proteklih dana javnom komemoriranju i žalovanju za Balaševićem. Pisac Dejan Ilić napisao je kako „sahranjujući Balaševića, mi iznova, po ko zna koji put, sahranjujemo Jugoslaviju“. Jer one svijeće, upaljene na stanici u Puli, ko zna koliko nas rođenih pedeset, šezdeset ili sedamdeset i neke vratili su u vrijeme kada je Pula bila dio našeg zajedničkog bivstvovanja. Nešto što se podrazumijevalo. Kao i vrijeme kada je bilo važno samo „dočekati jul, da ne kažem srpanj, sjesti na voz i stići u Trpanj…“

Teško je bilo ne osjetiti dubok osjećaj tuge, praznine dok su sa splitskog Peristila „šoto voće“ okupljeni pjevali: Jesen stiže dunjo moja ili Vasu Ladačkog.

Split se oprostio od Balaševića u posebnoj emociji (Foto: Pixsell)

Pjesnikinja Lamija Begagić napisala je da je Balaševićevom smću „otvoren  prostor za tugovanjem“…, koji je rekao: Evo, možete sad, možete ovdje, slobodno, budite tužni. Odtugujte svoje države, odtugujte mrtve očeve, odtugujte nesnađene majke, odtugujte nesretne sebe, nesretne, jer nemate gdje i nemate kada priznati sebi da ste tužni“.

U Balaševićevoj muzici, pisali su proteklih dana pojedini muzički kritičari, bilo je sentimentalnog kiča. A ipak taj sentimentalni kič, bio je prigrljen diljem države u kojoj su odrastale brojne generacije koje pjevajući po klupama u parkovima i jadranskim plažama, nisu razmišljale o ratu, o mogućnosti krvavog raspada države. Pjavušile su ih neke „male garave“ i neki vječni momci, koji su ljubeći površno neke dobre i neke loše djevojke „sanjali lepu protinu kći“.

Balašević na Vijećnici: Sarajevo i Đole imalo su poseban odnos, međusobni respekt i duboku ljubav

„Nije nas napustio. Iza sebe je ostavio sve one koji govore ovim jezikom i dijele ove emocije. Nije bio pjesnik jedne oblasti, bio je pjesnik jedne geografske širine koja je obuhvatala isti jezik i iste emocije; i niko ga ne može posjedovati. Pjesnik koji je rođen u toj drugoj državi (Jugoslaviji), a koji je govorio za tu drugu državu, a koji u nesretnim godinama nije želio odustati od te zemlje. I ne zaboravimo to…. Ne možemo se oprostiti od Balaševića. On će ostati u DNK kodu u svima nama koje su ikada dodirnule njegove pjesme. Ne možemo odustati od toga. Ako smo odustali od Balaševića, odustali smo od najboljih u nama, onoga što nas čini različitim od nitkova, od netolerantnih ljudi. Došao je iz oblasti gdje su tolerancija i ljubaznost bili način života. Koštalo ga je skupo da nastavi da ga prati, ali je prevazišao sve prepreke“, riječi se kojima se od Balaševića oprostio Predrag Peca Popović, rock kritičar.

Ako postoji utjeha za prostor bivše Jugoslavije, danas omeđen ne samo geografskim granicama nego i granicama dubokih etnonacionalnih podjela ispisanih krvavom poviješću ratova devedesetih, onda je to činjenica da za Balaševićem tuguju i neki novi klinci. Oni koji su bili posljednjih godina u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, Novom Sadu, Osijeku, Puli, Tuzli… u prvim redovima i pjevali stihove pjesama pisanih za generaciju njihovih roditelja.

Neke smrti tako nas na makar na trenutak ujedine u tuzi. I pokažu da nije baš sve crno. Balašević nakon okončanja rata u BiH nikada nije došao u moju Banjaluku.

U jednom od posljednjih intervjua za N1 pojasnio je zašto je to tako.

“Uključio sam se u program kada je krenuo taj rat i kad nismo znali šta će ružno ispasti, a voditelj me pitao kad ćemo se opet vidjeti u Banjaluci. Odgovorio sam mu onda kad se opet skupe svi koji su bili na posljednjem koncertu, na što mi postavio trik pitanje: ‘Misliš na ove što su pobjegli iz Banjaluke?’. Iz te se zamke ne može izvući, a ja sam mu rekao: ‘Mislim na sve koji su bili na posljednjem koncertu’, na što mi je on odgovorio: ‘Dobro, onda ne moraš ni dolaziti’. Tu je počeo taj neki nesporazum koji se nažalost nastavio. To nije nesporazum mene i Banjaluke, nego mene i ljudi koji se nekad oglašavaju u ime Banjaluke”, rekao je Balašević, uvjeren da bi i tada u Banjaluci napravio odličan koncert.

Upitan zašto onda ne ode i ne napravi koncert, ustvrdio je kako je malo star za te stvari te da ima milijun mjesta na planeti gdje može doći i gdje će mu se ljudi obradovati, a ne da od toga rade slučaj.

Ipak neka druga Banjaluka na dan njegove sahrane oprostila se od Đoleta. Gotovo dva sata na platou ispred Banskog dvora građani su sinoć slušali Balaševićeve pjesme u tišini. Bio je to čudan, posljednji „koncert“, i kako-tako dostojanstven rastanak Banjaluke i Balaševića.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime