Migrantska kriza i dalje traje u Bosni i Hercegovini, ali osim deklarativne zabrinutosti svi političari i vlasti su sada najzabrinutiji Svjetskim prvenstvom u fudbalu, zbog kojeg su neki istaknutiji i bogatiji morali i da otputuju u Rusiju.
A migranti k’o migranti, oni su se već uveliko snašli u našoj zemlji, jedni su se definitivno prilagodili, drugi se i dalje pokušavaju politički aktivirati, dok treći, naravno, nastavljaju da liječe nostalgiju pismima. Kako i na koji način migrant piše majci u Afganistan pokušao je opet da dočara naš saradnik Bosanski Bukvalista.
Priredio: Nedžis HALILOVIĆ
Selam alejk, draga majko.
Pišem ti i dalje iz Bosne i Hercegovine, kako bi znala da ti pišem. Ne mogu ti sad opširno pisati jer u ovoj državi i zidovi imaju oči i uši i svi vole da ogovaraju druge. To ti se majko ovdje zove tračanje. Sve se čuje, sve se sazna i jedva čekaju da jedni druge tračaju i da jedni drugima podvale.
Zasad nema više blokiranja saobraćaja, pa očekujemo uskoro da nas natovare u autobuse i odvuku na granicu.
Naš Ibro kaže da to možemo ubrzo očekivati, jer kaže čim ova stranka SDP napada na policiju, pa onda jedan dan ovako misli, drugi dan onako, pa onda nemereš znati jesu li u vlasti, ili nisu, onda odma’ znaš da se svašta može desiti, pa tako i nas već jednom izvesti iz ove države.
Mada, moram ti priznat majko, kako sve više vremena provodim ovdje ova država mi se nekako sve više i sviđa. Nisam ti prič’o majko, ako imaš para moreš kupiti sve, doktore, mesare, političare, samo da te niko ne vidi. I svi tako sve kupuju ako imaju para. A kažu ove njihove novine ovdje da su ti sada najgori ovi u tom nekom fondu za zapošljavanje ljudi se invaliditetom, jer je umjesto pomoći tim ljudima njihov direktor valjda zapošljavo jarane i fameliju.
IBRI VETERINAR VADIO ZUB
Kod nas u kampu majko je nešto bolje kako su otjerali onog Konakovića iz kantona koji nije nikad dav’o vode, ali već je bilo kasno. Nemoj se majko molim te sekirat, ali moram ti reć da je kod nas u kampu odavno počela epidemija te neke šuge, a doktori još ne dolaze da nas pregledaju. Kaže naš Ibro da doktori neće više da rade u Bosni zbog malih plata i uslova za rad, tako da se bojim kad ću ja moć’ doći u Njemačku od toliko doktora. Eto, Ibru je bolio zub, pa je iš’o seoskom veterinaru da ga izvadi.
Ali dobro, viče on, samo da ne puca.
I tako, kad sam već kod doktora samo da ti javim da je onaj doktor Čović, dobro to nije baš pravi doktor, ali nema veze, e taj Čović je dobio počasni doktorat nekog sveučilišta u Zagrebu dok mu u državi doktori masovno podnose ostavke.
I naravno da sva ta situacija utječe na čojka, pa tako i na Čovića, žao mu ovih drugih doktora pa je on majko moja moro otić’ na Svjetsko prvenstvo u Rusiju da se oporavi. Ne bi ti to majko draga shvatila, on je doktor, ali ne za ljude ni za životinje, on je iz Bosne i Hercegovine i ima puno para koje prima u Bosni, ali je otišo da navija za Hrvatsku, a meni je Ibro pokušao da objasni kako on ima psihičke rane jer mu žao ljudi koji loše žive u Bosni, pa je eto otišo da se malo istrese i oporavi u Rusiji. Jadan čojk.
Ali opet, kaže Ibro, da kad je u pitanju Čović to je velik čojk, pravi mađioničar, pa kad je mog’o skrenut tok rijeke, može i skrenut tok države, ali samo još ne zna na koju stranu.
Inače, bio sam kod Ibre za Bajram, jeli smo baklavu i slušali Safeta Isovića, to ti je mati moja, najpopularniji pjevač u Bosni. Kad ga slušaš kako pjeva ne znaš dal plače ili pjeva. Ibro kaže da je Safet umro, ali ljudi i dalje slušaju njegove pjesme. To se zove sevdah, nešto je poput našeg rubaba.
Sevdah nećeš nigdje drugo čuti. osim u Bosni
Ibro je za Bajram primio puno čestitki. I od Srba i od Rvata. Tako ti je to ovdje. Jedni drugima čestitaju Bajram i Božić, a sutradan jedni druge drže na nišanu, a uvrijede se ako slučajno jedan drugom ne čestita. Ibro viče da je tako bilo i u ratu. Svaki Bajram im Srbi iz rovova čestitali, a oni njima Božić i kojekakve slave. Onda sačekaju pola sata, pa raspale iz perestrojke. Kažem ti bona, u našem Afganistanu su ljudi manje čudni i puno bolji neg u ovoj Bosni.
MAMIĆ JE PONOSNI BOSANAC
Osim Ibre. Takvog čojka još nisam upoznao. Odveo me kući za Bajram kao što ti rekoh, napojio me, nahranio i nekako me gleda očima ko da sam mu sin rođeni. Vidi se da je to dobar, merhametli duša.
Dođe naveče u kamp, izvede me i odemo zajedno da gledamo Svjetsko prvenstvo u nogometu i popijemo po koju rakijicu sad kad je Ramazan proš’o. Kaže Ibro, ovdje u Bosni većina tako radi. A druga većina navija i za Srbiju i Hrvatsku, valjda zato što im je Bosna i Hercegovina vazda druga domovina.
Osim Ibre i kriminalaca, njima je prva.
Al eto, Bosne i Hercegovine nema na Svjetskom prvenstvu. Jedared sam Ibru pito ko mu je draži od Srbije i Hrvatske , a on mi rek’o;
“Vidiš sinko, jel ti draže da te tuče ljevak ili dešnjak?”
Nema razlike, bolan, isto ti je to.
Ibro kaže da je ovdje sport odavno izgubio smisao. U čitavom svijetu sport služi da zbliži ljude, samo na Balkanu da ih zavadi. Kaže Ibro da Zvezda nije bila prvak Evrope u nogometu rata na Balkanu nikad ne bi ni bilo. Tako da će teško šta uspjeti da spoji ove ljude. Čak se i Tramp pomirio sa Kim Jong Unom, Makedonija sa Grčkom, samo u Bosni nikad neće moći da se spoje. I da se promijeni Dejton. Barem tako Ibro kaže.
A kod nas u kamp još niko ne dolazi od ovijeh politički faca, pa još ne znamo kad ćemo krenut za Njemačku, ali eto, mi iščekujemo svakog dana. Uhvatili su bili onog Mamića što sam ti pis’o za njega, al su ga ubrzo pustili jer je ponosan što je državljanin Bosne i Hercegovine. On je prvi čovjek za kojeg sam čuo da je rekao da se ponosi državljanstvom Bosne i Hercegovine. To ni Ibro nikad ne govori.
Čak ni iz zajebancije.
Hajde, da te puno ne zadržavam jer znam da sporo čitaš. Bajram barećula i poselami sve kod kuće.
