Zašto našim životima gospodari nezadovoljstvo, bol, strah od rata, rat? Pitanje koje još 1963. godine postavlja dokumentarni film “Bijes” Giuseppea Bertoluccija, odnosno rekonstrukcija rada Piera Paola Pasolinija i Giovannija Guareschija, nažalost do danas nije izgubilo na važnosti i, što je još strašnije, na relevantnosti. Zasnovan na dokumentarnim snimcima iz pedesetih godina, ovaj film iz dva dijela pokušava na rečeno pitanje ponuditi odgovore koji dolaze iz dviju različitih perspektiva, odnosno dvaju potpuno oprečnih političkih opredjeljenja.
Idealizam i thanatos
Prvi, Pasolinijev dio filma, nudi lijevo orijentiranu perspektivu u odnosu na goruću političku i društvenu situaciju u svijetu, usmjeravajući svoj fokus na minule revolucije, pitanje dekolonizacije i iskrslog problema “boje” u svijetu, te kritiku elitizma, industrijalizacije i konzervativnih vrijednosti. Nasuprot tome, Guareschi u svome dijelu filma zastupa upravo konzervativnu, desno orijentiranu stranu i njoj pripadajuće vrijednosti, baveći se problemima konzumerizma i materijalizma kao fenomenima koji prouzrokuju degradaciju u svim sferama ljudskog života. Naravno, Guareschi se također ne propušta osvrnuti na ratove i mrtva ljudska tjelesa kojima je zemlja prekrivena, međutim, on svoj dio filma zaključuje konstacijom kako je ovo planeta na kojoj je Božiji Sin odabran da živi, pati i umre kao čovjek, te kako ovdje na koncu vrijedi živjeti, gajeći nadu u sebi veću od straha.
Zanimljivo je kako za razliku od Guareschijevog religijskog i konzervativnog finalnog optimizma, Pasolini u svome dijelu filma njeguje specifičnu vrstu vjere u čovjeka, koji će u krajnjoj realizaciji marksističkih vrijednosti na koncu pobijediti. Ipak, izvjesna melanholija proizlazi iz oba dijela “Bijesa”, a povezana je prevashodno s izvjesnim idealističkim zanosom prisutnim kod oba autora u kombinaciji s kadrovima koji su otjelotvoreni tanatos, čisti prikaz neprikosnovene ljudske težnje za smrću i destrukcijom. Upravo na ovakvim mjestima, dijalektika filma doseže postupno svoju krajnju realizaciju, tako što se suprotnosti u perspektivama izjednačuju u svojevrsnom skepticizmu proizašlom iz svijesti o ozbiljnom (samo)otuđenju čovjeka, njegovom sistemskom zaglupljivanju, kao i degradaciji bazičnih ljudskih vrijednosti unutar čovjeka i svijeta.
image
PASOLINI NJEGUJE SPECIFIČNU VRSTU VJERE U ČOVJEKA, KOJI ĆE U KRAJNJOJ REALIZACIJI MARKSISTIČKIH VRIJEDNOSTI POBIJEDITI
Vještina vjerovanja
Zastrašujuće je kolika je proročka dimenzija ovog filma i u kolikoj mjeri je naša današnja stvarnost hiperbolizirana projekcija njegovih grotesknih prizora. Kombinacija senzacionalističkih vijesti o teškim egzistencijalnim mukama slavnih ljudi s prizorima užasa smrti i rata, u kojima učestvuju svi “drugi”, ne može više biti predmetom šokantne montaže, kao što je bilo kod Pasolinija, koji prizore posjete Ave Gardner i Sophie Loren kombinira s kadrovima preturanja ljudskih kostiju i lubanja. Čini se kako odavno beskrupulozan i licemjeran odnos medija i javnosti prema ljudskom stradanju i patnji više uopće nije predmet neke velike kontroverze. S vremena na vrijeme, iznenadimo se količinom bešćutnosti svuda okolo, ali nas to iznenađenje brzo prođe. Čini se zapravo kako smo uznapredovali na svakom planu, osim na suštinskom, duhovnom. Do krajnjih granica dovodimo ne tako davne užase što su potakli kreiranje jednog filma kao što je “Bijes”, samo što se u međuvremenu nismo osposobili za rješavanje problema i za obnavljanje izvorâ nade. Štaviše, ti izvori postaju sve zagađeniji, a vještina vjerovanja polako postaje osobina samo izuzetno rijetkih svetih budala.
FATIMA BILČEVIĆ
OSLOBOĐENJE PORTAL
