U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome kakve su šanse ljevice i građanskih partija na oktobarskim izborima u Bosni i Hercegovini. Sagovornici su bili dva politička analitičara iz Bosne i Hercegovine – Žarko Papić i Esad Bajtal. Bilo je riječi o tome postoji li među građanima raspoloženje da se traži alternativa nacionalnim strankama koje su uvele zemlju u duboku krizu, zašto nacionalne stanke liče na kartele, kako se lažnim patriotiznom zarađuju miliijarde, zašto su propali pregovori o ujedinjenu ljevice, da li su lideri ljevice i građanskih stranaka u Bosni i Hercegovini svjesni da samo zajedničkim nastupom mogu ostvariti dobar rezultat na oktobarskim izborima, zašto Dragan Čović tvrdi da je ljevica ekskluzivno bošnjačka, ima li ljevica jasan socijalni program kako zemlju izvući iz siromaštva i bijede, kao i o tome kako lideri nacionalnih stanaka šire strah uoči oktobarskih izbora.
Omer Karabeg: Posljednjih nekoliko godina nacionalne stranke su uvele Bosnu i Hercegovinu u duboku krizu. Narod sve lošije živi, a lideri vladajućih nacionalnih stranaka su u stalnim, žestokim svađama u kojim se prijeti i ratom. Mislite li da je ljudima dozlogrdilo i da postoji raspoloženje da se traži alternativa nacionalnim strankama?
Žarko Papić: Jedini izlaz za Bosnu i Hercegovinu je da se formira alternativa koja mora biti socijalno orijentisana. Raspoloženje je takvo da bi ta alternativa – jasno artikulisana, bez sitnih igara i šibicarenja, kako se u Sarajevu kaže – mogla ostvariti dovoljno dobar rezultat na izborima da tas moći prevagne na stranu progresivnih snaga.
Esad Bajtal: Ako je suditi po onome što vidimo i čujemo na ulici, na društvenim mrežama, u susretu s ljudima, očito je da postoji klima koja zahtjeva da se nešto učini. A to znači pokrenuti točak promjene nakon dvije-tri decenije življenja u dobro kontrolisanom haosu. To želi najveći broj građana, a prije svega oni koji žive ispod granice siromaštva. Oni alternativu nemaju. Ernst Bloh kaže da nužda uči misliti. To važi za današnju Bosnu i Hercegovinu, ovo je trenutak kada nužda uči ljude da misle, kada mišljenje dolazi iz gladnih stomaka poniženih građana.
Raspad SDA
Omer Karabeg: Mislite li da su lijeve i građanske stranke svjesne da su oktobarski izbori šansa koja se ne smije propustiti?
Žarko Papić: Mislim da ta svijest sazrijeva. Bitan preduslov za to je unutarpartijska demokratizacija. Mislim da je Socijaldemokratska partija u tome napravila odista ozbiljne pomake. To nije više liderska partija. Istovremeno ta partija je napravila vrijedan iskorak u Republici Srpskoj. S druge strane, ljudi su umorni od nacionalnih stranaka koje su – sa manjim ili većim pauzama – na vlasti od rata. Neke od tih stranaka se raspadaju. To naročito važi za dvije najstarije – SDA i SDS. Stranku demokratske akcije napuštaju funkcioneri ili ih ona isključuje, a predsjednik Vijeća ministara Denis Zvizdić najavaljuje mogućnost da odustane od kandidature za člana Predsedjedništva BiH, što govori o frakcijskim borbama u vrhu te stranke. Sve to stvara prostor da ljevica ostvari uspjeh na oktobarskim izborima, ukoliko se okrene radnicima, seljacima i nezaposlenima. Siromašnog Srbina, Bošnjaka i Hrvata više povezuje činjenica što žive u bijedi, nego što ih razdvajaju razlike u vjeri, tradiciji i jeziku. S druge strane, srpske, hrvatske i bošnjačke tajkune povezuje interes da sačuvaju bogatstvo. Oni znaju da će ga sačuvati proizvodnjom nacionalih konflikata.
Foto: Esad Bajtal
Esad Bajtal: Mislim da bi lijeve i građanske stranke morale da čuju one glasove koje mi čujemo, morale bi da osjećaju egzistencijalni impuls bijede, sirotinje, prevare i svega onoga što se događa na javnoj sceni posljednjih tridesetak godina. Njima se vrata otvaraju i od njih se očekuje da se konačno ujedine, združe, da naprave bilo koju varijantu zajedničkog nastupa – pa makar i najniži tip zajedništva – sa kojom će izaći pred birače. Šta je prepreka? Jesu li to privatni i personalni animoziteti ili je u pitanju nešto drugo – u to ne bih ulazio, ali građani ove zemlje imaju pravo od njih zahtijevati da udruže snage. U njihovu političku borbu mora ući jezik socijalne pravde, oni moraju progovoriti o siromaštvu, nejednakosti i nepravdi – o svemu onome što ugrozava građane Bosne i Hercegovine.
Ujedinjenje ljevice?
Omer Karabeg: Posljednjih mjeseci lijeve partije su počele razgovore o ujedinjenju. Međutim, izgleda da od toga nema ništa. Zar nije bilo bolje da nisu ni počinjali?
Žarko Papić: Vi ste potpuno u pravu, bolje bi bilo da nisu ni počinjali. Mislim da nije trebalo povlačiti pogrešne poteze. Da budem jasan – u tome nije jednaka odgovornost SDP-a i Demokratske fronte. Predlog o fizičkom ujedninjenju SDP-a, Demokratske frone i Građanske partije sročen je tako da ga SDP ni u snu ne može prihvatiti. Treba napraviti predizborni sporazum koji bi harmonizirao programe tih partija, pa bi se onda moglo ići sa zajedničkim kandidatskim listama. Na taj način bi se mogao ostvariti ozbiljan izborni rezultat, koji bi nakon izbora otvorio vrata socijalno-liberalnim partijama, kao što je Naša stranka, za postizborne koalicije. Pri tome bi se socijalno-građanski blok morao obavezati da ne dolaze u obzir nikakve koalicije sa Strankom demokratske akcije, Hrvatskom demokratskom zajednicom, Savezom nezavisnih socijaldemokrata i Srpskom demokratskom strankom.
Esad Bajtal: Nije trebalo izlaziti u javnost ni sa kakvom pričom o ujedinjenju, dok sve ne bude usaglašeno. Dakle, trebalo je napraviti dogovor i izaći sa jasnim stavovima tako da građani imaju jasnu predstavu čemu se teži i šta se hoće. Nastup mora biti drugačiji od onoga što smo do sada imali na političkoj sceni Bosne i Hercegovine. Treba izbjegavati sukobe, svađe, uvrede, jer to slabi kritičku oštricu opozicije. Lijeve i građanske partije moraju izaći pred građane sa svojim programima u kojima će jasno definirati svoje ciljeve. Njihova ponuda mora biti uvjerljiva, jer ljudi više ne vjeruju političarima. Oni kažu – svi su oni isti, a to je porazno za opoziciju.
Žarko Papić: Treba zaboraviti pres konferencije i velike zborove, treba ići među ljude – od mjesne zajednice do mjesne zajednice, od vrata do vrata. Kada je neko iz lijevih partija otišao tamo gdje radnici štrajkuju? Ne može se sve svoditi na televizuju, čak ni na društvene mreže. Ljudi često više vjeruju svojim prijateljima nego slikama na televiziji. Ne možete nezadovoljstvo artikulisati na stereotipani standardni način – gdje se sve svodi na to ko će glasnije govoriti protiv onih drugih i ko će se predstaviti kao veći patriota. Onda ljudi kažu – svi su oni isti.
Omer Karabeg: Zar liderima ljevice i građanskih patija nije jasno da samo ujedinjeni imaju šansu na oktobarskim izborima? Pogledajmo posljednje izbore u Srbiji – to su bili izbori za beogradsku skupštinu – opozicione partije nikada nisu postigle slabiji rezultat zbog toga što su na izbore izašle podijeljene i što su se njihovi lideri svađali do posljednjeg trenutka. Pa i mađarski izbori su pokazali da desničar Orban nikada ne bi odnio tako ubjedljivu pobjedu – da su lijeve i građanske partije nastupile jedinstveno.
Tito je ratu objavio mir
Žarko Papić: Slažem se, ali mislim da treba govoriti o jedinstvenom, zajedničkom nastupu, a ne o ujedinjenju. A što se tiče programa, sjetio sam se naslova jednog svog teksta koji sam napisao prije više od 35 godina. Taj naslov je glasio – Tito je ratu objavio mir. Ja mislim da bi jedna od okosnica predizborne kampanje ljevice i građanskih partija morala biti objava mira nasuprot ratnoj retorici nacionalnih stranaka.
Esad Bajtal: Ja na ujedinjenje gledam ovako: ako se ujedinite, povećavaju vam se šanse da ćete postići dobar rezultat, ali nema garancije da ćete uspjeti. Međutim, ako ostanete razjedinjeni, garantovano vam je da ćete izgubiti bitku. To je princip lutrije. Dobiće samo onaj ko kupi srećku. Onaj ko ne kupi, nema šanse da dobije bilo šta, a kamo li glavni ulog. Ja mislim da je ovo povijesni trenutak za ljevicu i građanske partije. To je imperativ trenutka. Oni se s tim imperativom ne smiju pogađati. Ovo je borba u kojoj se mora učestovati, iako uspjeh nije garantovan. Garantovan je samo neuspjeh, ako se ne upustite u tu borbu.
Čović i ljevica
Omer Karabeg: Lider HDZ-a Dragan Čović kaže da je bosanskohercegovačka ljevica evidentno bošnjačka. To smatra i Milorad Dodik. Oni optužuju ljevicu, koja se zalaže za građansku Bosnu i Hercegovinu, da je ona u stvari za unitarnu državu u kojoj će vladati Bošnjaci. Bojim se da će u predizbornoj kampanji to biti njihov glavni argument protiv ljevice.
Foto: Žarko Papić u studiju RSE
Žarko Papić: To će svakako biti jedan od glavnih argumenata, ali ljevica u BiH nije ekskluzivno bošnjačka. Ljevica jeste nenacionalistička i u tom smislu je građanska, ali ne zanemaruje nacionalni identitet. Suprodstavljanje nacionalnog i građanskog identiteta u velikoj mjeri je proizvod nacionalističkih ideologija. Njihova je priča da se Bošnjaci kriju iza građanizma, nazovimo to tako, da bi dobili unitarnu BiH. Ta teza ne stoji. Ideniteti su višestruku. Ja sam Sarajlija, ekonomista, muškarac, Srbin, čovjek treće dobi i, naravno, građanin. Suprotstavljanje nacionalnog i građanskog je pogrešno. Iz tog suprodstavljanja slijedi kriva teza – ako neko kaže da je građanin i ljevičar, onda je to bošnjačka ujdurma. U tom smislu sam i pomenuo značaj obnove Socijaldemokratske partije u Republici Srpskoj. Nešto slično bi trebalo uraditi i u kantonima sa hrvatskom većinom, gdje vlada HDZ. Nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini može riješiti jedino ljevica. Uostalom, ne zaboravimo da su jedino lijeve partije rješavale nacionalno pitanje na bazi ravnopravnosti, dok su se ranije nacionalna pitanja rješavala genocidom.
Omer Karabeg: Vi ste rekli da bi ljevica trebalo da napravi prodor i u kantonima gdje su Hrvati u većini. Međutim, gospodin Čović kaže da se ljevica odnosi isljučivo na Sarajevo. “To su bošnjačke stranke“, kaže on, što će reći da Hrvate ne interesuje ljevica.
- Emir Imamović Pirke: Agonija bez kraja je priča o BiH
- Blagić: Političke stranke u BiH su državu podredile sebi
Žarko Papić: Gospodina Čovića ne treba uzimati previše ozbiljno. Kad bismo zbrajali njegove javne izjave unazad tri mjeseca, mogli bismo napraviti dobru komediju apsurda. Gospodin Čović iz svoje kule od slonovače, zbog koje je čak skrenuo i tok jedne mostarske rijeke, apsolutno ne može da vidi kakva je stvarna pozicija građanina Hrvata, siromašnog Hrvata. On se ne pita zašto u nekim kantonima štrajkuju policija, zašto u Hercegovačko-neretvanskom kantonu ljekari štrajkuju već u nekoliko navrata, pa im policija zabranjuje štrajk. On nema nikakav socijalni senzibilitet. Besmislena je teze da ljevica nema šansu kod Hrvata. Ne postoje Hrvati od momenta kada je Čović postao predsjednik HDZ-a. Ako je igdje na prostoru Balkana ljevica imala gnijezdo, ako tako mogu da kažem, imala ga je upravo u hrvatskoj naciji.
“Bošnjačka ujdurma“
Omer Karabeg: Gospodine Bajtal, kako vi gledate na tvrdnje da je ljevica bošnjačka ujurma koja je u funkciji unitarne Bosne i Hercegovine?
Esad Bajtal: U političkom prostoru BiH laž je jedina istina. Šta to znači? Imamo jedan entitet – koji je potpuno unitaran i koji ima sanitarno etnički čistu vlast – čiji funkcioneri optužuju drugi entitet za unitarizam. I ne samo to. Federacija se optužuje i da sanja o islamizmu. U isto vrijeme lider Republike Srpske, koji priča o unitarizmu i islamizmu, usvaja prijedlog Srpske pravoslavne crkve da se vjeronauka uvede u srednje škole, pa čak i na univerzitet. To je očigledna sprega vlasti i crkve. Iz toga sam izvukao zaključak da je laž glavno sredstvo onih koji bi da po svaku cijenu ostanu na vlasti. Pri tome ne žele nikome da polažu račune za svoje neuspjehe, za propast ove države, za činjenicu da je Bosna i Hercegovina na trećem mjestu u svijetu po nezaposalenosti i da njeni stanovnici imaju najmanju kupovnom moć u Evropi,
Biti nacionalista – to je biznis
Omer Karabeg: Gospodine Papiću, vi ste nedavno rekli da je jedini način da se sačuva Bosna i Hercegovina da na oktobarskim izborima ne pobijede nacionalne stranke. Vi, znači, mislite da bi pobjeda tih partija vodila ka raspadu Bosne i Hercegovine?
Žarko Papić: Vrlo sam blizu toga mišljenja. Ako nacionalne partije dobiju još četiri godine vlasti, onda će će se nastaviti proces propadanja ove države. Spomenuo sam da nacionalne stranke nisu političke partije u pravom smislu riječi, već da su kartelski organizovane oligarhijske grupe. Da bi se sačuvao od naroda opljačkani kapital i da ne bi proradili gladni stomaci, moraju se proizvoditi nacionalne tenzije i strah. Zato posljednjih dana slušamo priče o haubicama, dronovima, kupovini pušaka, tenkovima i ratovima. Dakle, strahom se želi nahraniti prazan stomak. Ukoliko nacionalni lideri dobiju četiri dodatne godine vlasti, oni će težiti teritorijalizaciji sopstvene moći. Ja mislim da ni SDA ne bi imala ništa protiv da ima apsolutnu kontrolu nad dijelom sopstvene teritorije, pa makar se ona zvala i peti entitet – ovo sad anegdotski govorim. U tom smislu se bojim ugrožavanja teritorijalnog integriteta BiH. S druge strane, imamo i pretenzije susjeda. Naš lijevi susjed, koji je sticajem istorijskih okolnosti ušao u Evropsku uniju, sada može svom nacionalizmu davati prostora koliko god hoće. Šta znam šta bi bilo sa Srbijom da uđe u EU? Da li bi Orban bio malo dijete prema nekome u Srbiji? U tom smislu, mislim da je pobjeda ljevice – ne apsolutna pobjedu nego prevaga progresivnih snaga – preduslov da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita, nezavisna i suverena država.
Esad Bajtal: Naravno da bi pobjeda nacionalističkih partija vodila ka raspadu Bosne i Hercegovine. To nisu partije, one se samo tako lažno predstavljaju. U pitanju su etnonacionalne grupe. Priča o nacionalnom interesu završila je kao interesni nacionalizam. Biti nacionalista – to je biznis. Neki su na tom biznisu zaradili milijarde. U ovoj zemlji, gdje vladaju bijeda i siromaštvo, stotinjak ljudi, koji su na vlasti ili se vrte oko vlasti, teško je preko deset milijardi dolara. O tome se radi. Zbog toga je promjena vlasti jedina šansa opstanka ove zemlje i njenih građana. Bosna i Hercegovina mora pripadati svima. Ona je u povijesti pripadala svima i ne može biti pogodbe oko te elementarne činjenice. Ta priča mora završiti na dobar način, jer su ogromne šanse da završi loše. Tragično iskustvo imamo iza sebe. Ono je toliko teško i toliko krvavo da je naša svijest impregnirana bolom koji nikako da prođe. Ne može se zaboraviti gubitak djeteta, oca, majke, sestre. Hoćemo li to ponavljati ili ćemo dati šansu ljudima koji žele da to da izbjegnu i naprave zemlju u kojoj ćemo živjeti kao sav ostali normalan svijet?
Izvor: Radio Slobodna Evropa (RSE)
