Piše: Danijal HADŽOVIĆ
Ni na jednim dosadašnjim izborima u BiH izbor nije bio veći, a zapravo jasniji – na jednoj strani je sada i ozvaničena, konsolidovana i snažna koalicija stranaka koje su posljednjih godina poduzele krajnje konkretne i dubinske poteze u degradiranju državnosti i rušenju Bosne i Hercegovine.
S druge strane su – pa manje-više svi ostali, a to je jedan uistinu zamučen ideološki, društveni i historijski bućkuriš.
Pohod koji je prije više od 10 godina pokrenuo Milorad Dodik, od 2014. je formalno, otvoreno i sistemski nadopunjen HDZ-om BiH. Stranka koja je period 2010.-2014. na entitetskom nivou provela u opoziciji, vješto je, uz asistenciju SDA i SBB-a, prodala spin o „relaksaciji odnosa“, odnosno da ključnu krivicu za tenzije i sukobe u FBiH snosi SDP, i da će većim entitetom ponovo teći sloga i napredak čim se „legitimni“ vrate u vlast. Stoga su nakon izbora 2014. od pozicija u vlasti dobili manje-više sve što se moglo dobiti.
No, umjesto najavljene sloge i napretka, uslijedilo najdestruktivnije djelovanje HDZ-a još od „Herceg-Bosne“. Tako je Dodikovo političko siledžijstvo s agresivnom, nacionalističkom i huškačkom retorikom, prijetnjama otcjepljenjem i raspadom BiH te konkretnim slabljenjem države gdje i kad god može, pojačano Čovićevim i HDZ-ovim blokiranjem Federacije, uz otvorene prijetnje postizbornim haosom i sprječavanjem izbora novih vlasti u BiH u slučaju neusvajanja Izbornog zakona po njihovoj mjeri.
PO RUSKOM DIKTATU
Za taj poduhvat dobijaju i sve otvoreniji blagoslov od strane Rusije, čiji predominantnan utjecaj na Dodika i RS odveć nije tajna, a nakon nedavnog sastanka Dragana Čovića s bivšim šefom Ruske obavještajne službe Nikolajem Patruševom, i najvećim naivcima treba postati jasno s kog se međunarodnog izvora i ova stranka napaja vode.
Pored povećane moći i prisustva Rusije, na ruku im, dakako, ide i činjenica da današnjom EU haraju desničarski populisti i konzervativni kršćani koji s gnušanjem gledaju na bilo kakav muslimanski element u Evropi.
Dvojac Dodik-Čović koji je svoj savez i formalizovao najavom postizborne koalicije i „plana B“ za BiH, sada zajedničkim snagama krčmi put ka bh. Predsjedništvu.
Uzimajući u obzir da je Mladen Ivanić na prošlim izborima za dlaku pobijedio od Dodika daleko manje popularnu Željku Cvijanović, te da je Savez za promjene učešćem u vlasti na državnom nivou morao žrtvovati popularnost u RS-u, što se pokazalo na lokalnim izborima 2016., nema sumnje da je Dodik veliki favorit u odnosu na Ivanića i da bi mu jedino golem politički skandal (10-15.000 hiljada ljudi na skupu za Davida Dragičevića vjerovatno neće biti dovoljno) mogao uskratiti pobjedu u oktobru, kako individualnu tako i stranačku.
Foto: Sa posljednjeg velikog skupa “Pravda za Davida” u Banjaluci
S druge strane, posljednjih godina u mjestima s hrvatskom većinom, HDZ BiH je praktički ugušio svaku ozbiljniju opoziciju i obezbijedio gotovo plebiscitarnu podršku. S ulaskom u Predsjedništvo oba kandidata, koji bi evidentno pratio i uspjeh njihovih stranaka, dvojac Dodik-Čović bi s dva glasa imao kontrolu nad najvišom institucijom u BiH te s vrha na dole i nad većim dijelom države.
Kada se ovo uzme u obzir, zar su s druge strane probosanske stranke pred ove izbore mogle uraditi išta drugo nego se jasno konsolidovati protiv ovog saveza i učiniti sve što je moguće da spriječe ili barem umanje njihovu pobjedu na oktobarskim izborima? Možda bi to uistinu bio jedini logičan i ispravan potez, no one na izbore izlaze nikad podjeljenije, nikad slabije i međusobno dubinski sukobljene. S izuzetkom Građanskog saveza, koji je u ime viših državnih interesa odlučio preći preko starih sukoba i animoziteta te pružiti ruku saradnje i u konačnici podržati Komšića u utrci za Predsjedništvo, neviđeni diletantizam posebno je pokazala bh. ljevica.
DEZORJENTIRANA LJEVICA
Nakon gotovo četvorogodišnjeg igrokaza s najavom ujedinjenja, začinjenog učestalim sastancima i, na kraju će se ispostaviti, besmislenim deklaracijama, na izbore izlaze s tri kandidata za Predsjedništvo, usmjeravajući energiju na međusobnu borbu za glasače. Ljevica je na ovim izborima imala jedinstvenu priliku da s jedinstvenim kandidatom spriječi Čovića da uđe u Predsjedništvo. Iako mnogi osporavaju političke kapacitete Željka Komšića, ostaje činjenice da je u pitanju jedini kandidat koji je zbog popularnosti koju uživa u stanju pobijediti Dragana Čovića, nakon što je već dva puta pobjeđivao HDZ-ove kandidate. Kao zajednički kandidat Komšiću bi vjerovatno bilo dovoljno samo oko 150.000 glasova da uđe u Predsjedništvo. Sada, međutim, taj će zadatak biti znatno otežan zbog podijeljenih glasova ljevice.
SDP je u konačnici ispred interesa države i stavljanja pred birače ljevice jasnog izbora, odlučio na prvo mjesto staviti lični interes te za Predsjedništvo kandidirati Denisa Bećirovića iz reda bošnjačkog naroda. Za dobijanje glasova Bećirović je vjerovatno najbolji kandidat kojeg imaju.
Vješto se služeći populizmom Bećirović igra na – za ljevičara – netipičnu kartu; on u prvom redu pliva na talasu partiotskih emocija stanovništva kojem dosljedno podilazi sa skupštinskih govornica, kroz TV istupe i apokaliptična otvorena pisma, gdje gotovo na dnevnoj bazi „štiti“, „brani“ i „čuva“ BiH od unutrašnjih i vanjskih neprijatelja te poručuje štošta prijeteće velikosrbima i velikohrvatima. Da pritom ne zaboravimo da je i ljevičar, povremeno ubaci i malo ZAVNOBIH-a i antifašizma, a ponekad ošine i po bošnjačkim nacionalistima i radikalima. Kad se podvuče crta, imamo očigledno dobitnu kombinaciju za kupovinu simpatija glasačkog tijela, s obzirom da po broju glasova Bećirović redovno prednjači na izborima među SDP-ovim kandidatima.
Foto: Denis Bećirović
Najveći adut mu upravo i predstavlja to što će zahvaljujući svom patriotskom imidžu pored tradicionalnih glasača SDP-a biti u stanju privući i dobar broj bošnjačkih glasova s centra i desnice, od onih koji i nisu baš oduševljeni izborom koji se na toj strani nudi.
No, mimo same retorike, Bećirović zapravo nema nikakvog izvršnog političkog ni općenito upravljačkog iskustva. On nikada nije radio ni u izvršnoj vlasti niti u realnom sektoru. Pored nešto staža kao profesor, čitav život živi od skupštinskih klupa, tj. od svoje retorike. U slučaju Dodikovog i Čovićevog izbora u Predsjedništvo, nasuprot sebe će imati ljude koji su godinama neprikosnoveni vladari u svojim narodima i koji na svom komadu zemlje pod kontrolom drže čitav sistem – od političkih institucija preko medija do privrede. Osim toga, Bećirević nema ni karizmu ni gard lidera. Djeluje krajnje izvještačeno. Njegovi govori su nesnosno dosadni, izgovoreni uvijek istim, robotskim tonom, koji nam neodoljivo poručuje da se radi o štreberskom tipu koji napamet buba dobro pripremljene rečenice, s unaprijed isplaniranim efektom.
RADONČIĆ OZBILJAN KANDIDAT
Da se okuša po prvi put na izborima za najvišu funkciju ove izbore je odlučila i Naša stranka s izvjesnim Borišom Falatarom, o kojem za sada znamo da je završio Harvard, radio u UN-u i u ovoj zemlji ne živi još od rata. Očigledno pritisnuti kritikama da su elitistička stranka bogatih pojedinaca koji se slikaju u skupim enterijerima i bolje govore engleski od domaćeg jezika, NS je odlučila kandidirati osobu koja utjelovljuje sve to. Falatar pristojno izgleda, drži do linije, ima lijepe manire, druži se s društvom iz visoke klase i o situaciji i političkim odnosima u BiH prema svemu sudeći zna malo ili nimalo.
Foto: Boriša Falatar
Izborna kampanja i nastupi mu se svode na ponavljanje nekoliko ispraznih fraza o novim politikama, novim ljudima, novim idejama, novim vizijama, sve to bez ulaženja u suštinu bilo čega. Njegovo nesnalaženje u bh. političkom ambijentu uvjerljivo je demonstrirano i kada je u svojim predizbornim lutanjima po Hercegovini se, između ostalih, sastao i sa bivšim isljednikom u zloglasnom logoru Heliodrom! Sve u svemu, neozbiljan kandidat koji nema nikakve šanse ni da se približi Predsjedništvu, no zato ima realnu mogućnost da sa nekoliko hiljada glasova koje bi otkinuo Komšiću, velikodušno doprinese pobjedi Čovića.
Na desnom centru i desnici izbor je također šarolik. SDA na ove izbore ide s provjerenim kadrom Šefikom Džaferovićem. Kao osoba bliska predsjedniku stranke Bakiru Izetbegoviću siguran je i pouzdan stranački službenik, koji je odabran nakon kontroverzne selekcije kandidata i političke igre u kojoj su supružnici Izetbegović “do nogu” potukli Denisa Zvizdića i njegov gatački klan. No, sposobnosti neophodnih za mjesto u Predsjedništvu mu naprosto manjka. Slično kao i Bećirović, Džaferović je kadar koji hljeb dugi niz godina zarađuje preko skupštinskih klupa i neku značajnu funkciju u izvršnoj vlasti do sada nije imao. Neuvjerljiv je govornik, uvijek formalizovan i operisan od političke energije, karizme, ali i izvršnog iskustva neophodnog za jednu lidersku poziciju kakva funkcija u Predsjedništvu sigurno jeste.
U utrci za Predsjedništvo po treći put će se okušati i Fahrudin Radončić. Kao i biznisu, politici pristupa makijavelistički. Njegovi politički potezi oslobođeni su bilo kakvih principa i ideološkog sadržaja, a u odnosu na ostale bošnjačke političare bitno drugačiji stav zauzima i prema Dodiku i Čoviću gdje, uprkos svom njihovom destruktivnom djelovanju prema državi, u stilu poslovnog mešetara građanima najavljuje da je on jedini u stanju da se s njima „dogovori“.
Foto: Fahrudin Radončić
Popularnost bi Radončiću mogla povećati činjenica što je u sudskom procesu, zbog kojeg je u pritvoru ležao tri mjeseca i za kojeg je od početka tvrdio da mu je montiran od strane krugova iz SDA, u konačnici prvostepeno oslobođen. Ipak, ostaju brojne kontroverze koje se vežu uz njegovo ime.
Uzimajući u obzir da je dva puta tijesno poražen od Izetbegovića, na Radončića ipak treba računati kao na ozbiljnog kandidata za člana Predsjedništva.
LOŠE VRIJEME ZA HADŽIKADIĆA
Od ostalih kandiata s daleko manjim ili nikakvim šansama tu su tradicionalno neumorni Sefer Halilović, te Senad Šepić, koji nam sa strankom odbačenih kadrova iz SDA i dvodecenijskim stažom u politicim obećava nove politike i nove ljude.
Od kandidata za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda znatnu pažnju je privukao i Mirsad Hadžikadić. Kao vrhunski stručnjak s prestižnom akademskom karijerom u SAD-u, Hadžikadić predstavlja prijatno osvježenje na bh. političkoj sceni, no teško se oteti dojmu da bi u nekim normalnijim okolnostima i u manje napetoj političkoj situaciji njegove kvalifikacije i sposobnosti u mnogo većoj mjeri mogle doći do izražaja.
U slučaju pobjede na oktobarskim izborima, osovina Dodik-Čović imat će široko otvorene ruke ne samo da preuzme kontrolu nad ključnim političkim institucijama i procesima u ovoj zemlji, nego i da za svoje zahtjeve zauzme ucjenjivačku poziciju i – u najgorem scenariju – čak krene i otvoreni pokušaj pravljenja političkog haosa i rastakanja države (što HDZ i otvoreno najavljuje ako mu se ne popusti s izbornim zakonom).
Nasuprot njima danas stoje međusobno duboko sukobljene i oslabljene probosanske stranke među kojima nema jasnog lidera s težinom državničke vizije, strategije, a očigledno ni svijesti o težini historijskog trenutka u kojem se nalaze. Bliže se oktobarski izbori.
Neka nam je Bog na pomoći!
