Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Hrvat Stipo Radić iz Livna, gradića na jugozapadnu Bosne i Hercegovine, u školskoj 1900/1901. godini pohađao je Trgovačku školu u Livnu i učio bosanski jezik.
Desilo se to otprilike 270 godina nakon objavljivanja Bosansko-turskog rječnika, autora Mehmeda Uskufija, jednog od prvih takvih svjedočanstava (iz 1630. godine)
Foto: Školsko svjedočanstvo iz 1901. godine i Bosansko-turski rječnik iz 1631. godine
Danas, 117 godina poslije Stipinog svjedočanstva, nakon oba svjetska rata i doba opće globalizacije, član Predsjedništva suverene Bosne i Hercegovine – u kojoj žive tri konstitutivna naroda, „ostali“ i građani – a koji k tome ima isključivu zadaću da rukovodi odbranom i vanjskim poslovima, napravio je nedopustiv gaf koji je već postao svojevrsna mantra za omalovažavanje Bošnjaka kao naroda, njihove povijesti i jezičke kulture.
TRI SLUŽBENA JEZIKA U BIH
Da se u startu razumijemo – tri službena jezika u Bosni i Hercegovini su srpski, hrvatski i bosanski, dakle, po Ustavu i zakonima ove države. Članovi Predsjedništva su najviši izvrši organ iste te države, čiju suverenost, integritet i samostalnost trebaju da štite.
Za to su dobro i debelo plaćeni, za to uživaju iznimne privilegije (da smo zlobni kao što nismo mogli bismo konstatovati da se su nekima od njih na uštrb takvog života podobro zaobličili i trbusi), sve u svemu – obavljaju jedan od poslova iz snova.
Kada je u pitanju BiH, okovana dejtonskim utezima, sve je vremenom postalo podrazumijevajuće i dopustivo. Pa i to da jedan član Predsjedništva, u ovom slučaju Mladen Ivanić, sebi daje za pravo, prvo, da se uopće bavi pitanjem jezika i daje izjave u tom kontekstu, a pod dva, ili još gore, da poručuje kako Predsjedništvo BiH „nije dalo saglasnost za odvijanje nastave na bosanskom jeziku u Novom Južnom Velsu, u Australiji“.
Zašto smo došli u ovu fazu, zašto je uopće moguće da javni servisi Republike Srpske bosanskom jeziku stavljaju prefiks „takozvani“, ili ga pišu pod navodnicima, posljedica je kukavičnih, nedosljednih, minderaških politika bošnjačkih lidera.
Oni su, sasvim svjesno i planski, provodili politiku zaglupljivanja vlastitog naroda, da bi njime lakše vladali i manipulirali, pa smo umjesto desetina i stotina škola i visokih obrazovnih ustanova nakon rata dobili trostruko više sakralnih objekata (koji jesu porušeni u ratu, ali su u dvostrukoj mjeri sagrađeni). Bavili smo se vjerom, umjesto da smo gradili autoritet vlastitih profesora i akademika, no to je već priča o kojoj nećemo sada.
Gledajući iz spektra kolega koji su odavno prestali da budu novinari, a postali nacionalni držači diktafona – sada se bavimo takozvanim jezikom, u takozvanoj državi, koju je branila takozvana armija, po takozvanim brdima i dolinama, jedući takozvanu hranu koja ima isti takav – takozvani prefiks.
Novi pokušaj obezvrijeđivanja, nipodaštavanja, negiranja jednog od, dakle, tri službena jezika u BiH došao je upravo od dva političara (i sigurno oni neće biti jedini) koju ista ta država dobro plaća – Mladena Ivanića i šefa diplomatije Igora Crnadka.
AMBASADOROVA REAKCIJA
A samo zato jer su vlasti Australije, a što je u svom dopisu Inforadaru potvrdio i sam ambasador BiH u ovoj zemlji Mirza Hajrić, uvele nastavu na bosanskom jeziku u Novom Južnom Velsu (na srpskom i hrvatskom već odavno postoje).
Foto: Mirza Hajrić, ambasador BiH u Australiji
„Ministar Crnadak ne zna da su srpski i hrvatski jezik ranije priznati u australskoj državi Novi Južni Vels kao jezici na kojima se održava nastava za djecu naših građana porijeklom iz BiH. Bosanski jezik, sve do ove sedmice, nije bio ravnopravan sa druga dva službena jezika naše zemlje i inicijativom o kojoj je obaviještena naša javnost, ta je nepravda ispravljena.
Bosanski jezik u Novom Južnom Velsu sada ima ravnopravan status sa srpskim i hrvatskim jezikom, baš kako je to previđeno Ustavom. Podsjećam člana Predsjedništva BiH dr Mladena Ivanića i ministra inostranih poslova BiH Igora Crnadka da su se svečanom izjavom prilikom preuzimanja funkcija koje sada obavljaju, obavezali na poštovanje Ustava BiH. Što se tiče ‘nepostojanja saglasnosti Predsjedništva BiH niti drugih institucija BiH za odvijanje nastave na bosanskom jeziku u školama u Novom Južnom Velsu’, ona ne postoji ni za odvijanje nastave na srpskom i hrvatskom jeziku. O tim pitanjima odluku donose australske vlasti koje takvu promociju kulturnog i obrazovnog naslijeđa snažno podržavaju i finansiraju. To, između ostalog, Australiju čini najuspješnijom multietničkom državom danas u svijetu“, naveo je ambasador Hajrić u svojoj reakciji.
Strašno je koliko je običan građanin BiH, samim time i RS, indoktriniran nacionalizmom, šovinizmom i mržnjom do te mjere da sebi daje za pravo da drugom uskraćuje pravo da govori jezikom koji želi. Valjda mu je lakše i bezbolnije maštati, nego živjeti u surovoj reanosti koja znači prazne frižidere, stara auta i male plate.
Stoga se teško oteti dojmu da su i dalje izrazito vidljivi i živi recidivi onih ratnih nacionalizama koji sada u miru već dvije decenije imaju ksenofobičan odnos prema Bošnjacima i pokušavaju da nametnu jezički nacionalizam.
Samo, Stipe Tadić je svjedočanstvo da je bosanski jezik mnogo stariji i od njih i od nas, da je opstao i u težim vremenima i da će nadživjeti i sve naše nacionalističke politike i fašističke ideologije.
