Projekat je kroz kampanje za obustavu izgradnje malih hidroelektrana pružio pravnu podršku mještanima i mještankama, a zagovaračkim procesom predstavljene su priče ljudi koji se bore protiv izgradnje tih objekata. Pored toga, projekat je bio fokusiran na promjenu pravnog okvira, pri čemu su, kako ističu iz Aarhus centra u BiH, dosegli veliki uspjeh.
Emina Veljović, izvršna direktorica udruženja “Resursni Aarhus centar u BiH”, kazala je kako su kroz ovaj projekat pomogli mnogim građanima i građankama širom Bosne i Hercegovine da spase rijeke. Jedna od kampanja koju navodi Veljović je „Budu mudar, spasi Ugar“ gdje su pomogli mještanima u spašavanju rijeke Ugar u Travniku, ali i drugih rijeka u Srednjobosanskom kantonu (SBK), u kojem je izgrađeno najviše malih hidroelektrana.
„Smatramo da je u ovom kantonu najveća korupcija u pogledu izgradnje malih hidroelektrana i logika je bila da se tu povežemo sa građanima i građankama. Uspjeli smo da se izbriše planiranje novih malih hidroelektrana, kako u Travniku, tako i u cijelom kantonu. Uz to smo uspjeli djelovati da se zaustavi izgradnja novih malih hidroelektrana na Ugru, a cilj nam je i one koje su započete da se vrate u prijašnje stanje, jer izgradnja nije bila volja građana“, dodaje Veljović.
Iz Aarhus centra navode i borbu da se spriječi izgradnja male hidroelektrane Bilješevo u Kaknju na rijeci Bosni. Tu su, kako navodi Veljović, uspjeli ubijediti Općinsko vijeće Kakanj da ne izda koncesiju za izgradnju ove male hidroelektrane, jer zbog izdavanja koncesija nastaju problemi. Navodi da je specifično za ovaj slučaj to što su mještani kasno saznali da će se razmatrati, odnosno glasati za izgradnju ove hidroelektrane.
„Prema Arhuškoj konvenciji i Zakonu o lokalnim jedinicama samouprave, građani se moraju na vrijeme animirati za sve projekte koje se tiču prostora. Međutim, u postupcima za izdavanje dozvola za male hidroelektrane, općine bi rijetko animirale građane, osim u završnoj fazi kada se izdaju okolinske i urbanističke dozvole. Građani i građanke su se organizovali i zatražili pomoć od nas, gdje smo tražili zajednički da se gradnja povuče sa dnevnog reda. Proveli smo inicijativu zašto se to ne bi trebalo graditi, tako da je ovo povučeno sa Općinskog vijeća Kakanj. Međutim, problem je taj što nisu nikad dali neku finalnu odluku vezano za građansku inicijativu i trenutno krše statut. U svakom slučaju, obustavljena je inicijativa, jer je bila namjera izdati koncesiju i kasnije da investitor može pristupiti nabavljanje potrebnih dozvola“, pojašnjava Veljović.
„Kucnuo je zadnji čas – nema vode, nema nas“ je također jedna od kampanja koja je sprovedena u sklopu ovog projekta, a cilj joj je bio zaštiti Hrasnički potok na području Istočnog Sarajeva od izgradnje male hidroelektrane.
„Tu ćemo imati vjerovatno sličnu situaciju da će se sve dozvole po našem zahtjevu obustaviti, samo čekamo taj momenat. Zajedno sa mještanima već je obustavljeno izdavanje lokacijskih uslova. Na ovom području djelujemo zajedno sa planinarskim domom Treskavica“, optimistično govori Veljović.
Iz Aarhus centra navode kako su nedavno pokrenuli kampanju za zaštite rijeke Sanice na području općine Ključ.
„Tu je problem što se počela graditi takozvana obala utvrda, koje u biti predstavlja pripremu za izgradnju male hidroelektrane. Tu smo se uključili i pokušavamo se s mještanima izboriti da se rijeka vrati u prijašnje stanje, jer građevinske dozvole koje su bile izdate su nelegalne“, ističu iz udruženja.
Vrlo važna kampanja, kako navodi Veljović, je zaštita rijeke Ljute u Konjicu. Ova rijeke se ulijeva u Neretvu i za nju predstavlja veliki izvor biodiverziteta. Smatra se da u ovoj rijeci postoji mrijestilište mekousne pastrmke koja je endemska ugrožena vrsta i vrlo je bitan faktor s biološkog aspekta za zaštitu rijeke Neretve.
„Tu smo se uključili u kampanju da ‘Ljuti ne naljutimo’. Ona je još uvijek aktuelna i tu smo urgirali u Općini Konjic da raskine osam koncesionih ugovora gdje se nastoji izgraditi osam malih hidroelektrana duž ove rijeke“, kaže Veljović.
U narednom periodu radit će na borbi za zaštitu rijeke Volujak, odnosno gradnje male hidroelektrane na ovom području, što će im ujedno biti i završna kampanja.
Kroz projekat promijenjeno nekoliko ključnih zakona
Kako navode iz Aarhus centra, najveći uticaj projekta nije bio samo na rijeke, već i na cijelo društvo, jer su uspjeli promijeniti nekoliko ključnih zakona, na način da se više neće izdavati energetske dozvole za gradnju malih hidroelektrana.
„Druga stvar koja je izuzetno važna je to da smo mi prva država na svijetu koja je izbrisala male hidroelektrane kao obnovljivi vid energije. Uspjeli smo dokazati da to nije obnovljiv vid energije s aspekta ekologije, možda je s aspekta rada generatora za proizvodnju električne energije, ali ne onako kako se brendira u svijetu kao energy green technology. Mi smo pokazali u našoj državi da to nije tačno i zatražili da se ovo izbriše. Zaustavili smo cunami izgradnje malih hidroelektrana, jer bilo ih je planirano oko 600 na 244 rijeke koje imamo, a mi smo to zaustavili na trenutno stanje koje je 122 male hidroelektrane u oba entiteta“, pojašnjava Veljović.
S obzirom na to da su uspjeli promijeniti mnoge zakone, uključujući i pravilnike, Veljović kaže kako sada imaju pravni alat kako bi vršili adekvatan monitoring trenutno izgrađenih malih hidrocentrala. Ističe da nikada ne bi mogli uspjeti samo kao udruženje, bez građana i građanki, ali i finasijske podrške koju su dobili za projekat.
‘Trenutno nas vjetovatno ima 2,5 miliona, a uništavamo okoliš kao da nas ima 10 miliona’
Veljović kaže da su građani i građanke u Bosni i Hercegovini dosta ekološki osvješteni, ali da je BiH zemlja u razvoju, gdje se okolišni problemi tretiraju kao problemi treće generacije.
„Prva generacija je pravo na život, pravo pristupa na pravosuđe, da društvo funkcionira na nekim civiliziranim osnovama. Drugu generaciju podrazumijevaju pokreti manjina, kao što su naprimjer LGBTI i ženska prava, da se njihova prava ostvare. Tek u trećoj generaciji se tretiraju i prava drugih, ne samo ljudskih bića, već okoliša i zajednice životinja. Ako ćemo realno gledati historiju, uključujući sva tri ova prava, naša država je bila lider svih ovih prava, ali zbog rata i stalne tranzicije i mijenjanja političkih sistema, taj fokus se usmjerio na golo preživljavanje. Kod nas je sporno što građani nemaju pristup zaposlenju. Kada su svjesni da rade u nekoj firmi koja zagađuje okoliš i ne prati procese i zakonski okvir, vjerovatno se neće uplitati, jer im je bitna egzistencija njihove porodice“, pojašnjava Veljović.
Kada govorim o generalnoj ekološkoj osviještenosti građana i građanki, kako navodi Veljović, ona je dobra, ali najviše možemo problematizirati tretiranje otpada i komunalnih radnika.
„Imamo građane i građanke u urbanim sredinama koji smatraju da su komunalni radnici ljudi koji pospremaju iza nas, a ne da je to nešto u šta svi moramo biti uključeni i imati obzira. Društvo smo koje je vrlo siromašno u smislu prihoda, a rasipamo se vodom, strujom i drugim prirodnim bogatstvima, što je paradoksalno“, govori Veljović.
Ona ističe da neke države u razvoju uništavaju mnogo okoliš, ali njihovo opravdanje je upravo razvoj i rast GDP-a.
„Mi nemamo opravdanja. Nas više vjerovatno nema tri miliona kao što je bilo prije, ima nas vjerovatno 2,5 miliona, a mi toliko uništavamo okoliš kao da nas ima 10 miliona“, zaključuje Veljović.
