Autor: Aleksandar Brezar
Identificiranje i analiza problema prisustva dezinformacija u bh. javnom prostoru, iako možda i najvažniji, samo je prvi korak. Do odgovora na pitanje ko bi se trebao pozabaviti ovim problemom daleko je teže i zahtjevnije doći. Jesu li to država i državni mehanizmi, sami medijski profesionalci, ili i građani imaju svoj udio u borbi protiv dezinformisanja? Krenimo redom.
Gledajući ulogu vlasti u stvaranju sigurnog online prostora, uključujući otpornost prema dezinformacijama, jasno je da je ideja cyber sigurnosti kod nas prilična nepoznanica. To je pokazao Indeks globalne cyber sigurnosti za 2018. Međunarodne telekomunikacijske unije (ITU), po kojem je BiH na 118. mjestu, tj. pri samom dnu po pitanju posvećenosti cyber sigurnosti (indeksom je, naime, obuhvaćeno 155 zemalja).
Normandy indeks izvještaja „Mir i sigurnost 2019“ Evropskog parlamenta, po kojem je BiH, primjera radi, u manjoj opasnosti od terorizma u odnosu na zemlje EU – iako bi se dalo zaključiti suprotno, s obzirom na izvještavanja domaćih i regionalnih medija i izjave političkih aktera – također je ocijenio da je BiH jedna od zemalja Evrope s najvišim stepenom rizika od cyber napada, ali i hibridnih prijetnji. U analizi autori zaključuju da „ne postoji dovoljna ekspertiza i resursi da bi se izgradila koherentna i solidna strategija“.
Nedostatak strategije upravo je najveći problem bh. organa vlasti. BiH, naime, nema nikakvu nacionalnu strategiju za informatičku sigurnost, niti postoji državno ili entitetsko tijelo koje se bavi cyber sigurnosti. Ministarstva sigurnosti i odbrane u svojim odjelima koji bi se načelno trebali baviti ovim – Sektoru za informatiku i telekomunikacione sisteme i Sektoru za komandu, kontrolu i komunikacije, kompjutere i upravljanje informacijama – pretežno samo održavaju postojeće IT resurse i malo šta drugo.
Iz aspekta dezinformacija, ovo je sušta suprotnost praksi u, recimo, Litvaniji, gdje ministarstvo odbrane, zajedno s medijskim profesionalcima, nevladinim organizacijama i ostalim ekspertima, aktivno djeluje na polju monitoringa i borbe protiv dezinformacija kroz svoj STRATCOM, ili odjel za vojno-strateško komuniciranje, kao i NCSC, tj. Nacionalni centar za cyber sigurnost. Litvanija, pritom, nije izoliran slučaj, kako ćemo vidjeti kasnije u tekstu. S druge strane, odličan je primjer države koja se suprotstavila dezinformacijama sistemski i kroz integraciju svih segmenata društva – i zato ne čudi da je po pitanju cyber sigurnosti četvrta u svijetu. U našem slučaju, međutim, nezaštićen online prostor plodno je tlo za sve vrste malignih online pojava.
I mediji, kao potencijalni dio lanca širenja dezinformacija, jednako su porozni i podložni njihovom uticaju. Novinari/ke i urednici/e u BiH često nemaju dovoljno uvida u svu problematiku dezinformacija, uključujući sve alate i mehanizme njihovog nastajanja i širenja. S obzirom na generalno niske redakcijske standarde, ali i nedostatak imperativa oko usavršavanja ili bar većeg razumijevanja pravca razvoja novinarstva uopšte, ne treba nas pretjerano čuditi što brojni medijski radnici na priču o dezinformacijama, ili borbu protiv njih, u najboljem slučaju gledaju kao nešto prolazno ili minorno. To donekle objašnjava i to da u BiH broj medijskih kuća koje se bave factcheckingom ili debunkingom ne prelazi broj prstiju jedne ruke i svi su odreda online. Dok svjetske redakcije sve više ulažu u odjele za factchecking, kod nas je broj zaposlenih factcheckera – nula. Ako je takvo stanje u vlastitim redakcijama, onda je očekivati da mediji budu korektiv – bilo prema vlastitim kolegama i kolegicama ili u samom društvu – isto što i očekivati nemoguće.
Drugi bitan razlog je strah. Kako smo vidjeli u ranijim primjerima slučaja NGO-a „Pod lupom“ i nekadašnjeg urednika CINS-a Dine Jahića, i novinari i oni zaposleni u NGO sektoru vrlo lako mogu i sami postati mete dezinformacija. Suočeni s mogućnošću da će zbog svog rada biti okarakterisani kao izdajnici ili plaćenici, ili izloženi verbalnim, pa čak i fizičkim napadima koji su sve učestaliji, oni koji se usuđuju da se bave ovom tematikom, ukoliko uopšte i dođu do zainteresovane publike, znaju da je za ovaj posao potrebna određena doza osnovne moralne hrabrosti.
Dodajmo na to činjenicu da je u BiH online medijski prostor načelno samoregulatoran i da ne postoji način da se proizvodnja, širenje i generalno učešće u dezinformisanju konkretno kazni. Vijeće za štampu i online medije, kao mjerodavno tijelo, ima jedino moć opomene. Ozbiljan pogled i podignuta obrva, koliko god bili ubitačni, teško će koga natjerati da promijeni pristup, posebno ukoliko od takvog rada ima bilo kakvu korist. Dodajmo tome i činjenicu da je broj portala koji djeluju u BiH u stalnom porastu i procjenjuje se na više hiljada, od kojih je ogroman broj u anonimnom vlasništvu i bez podataka o uredništvu ili redakciji.
Jedan od ozbiljnijih problema samoregulacije također se tiče toga da, čak i da se online mediji počnu masovno pridržavati Kodeksa i, pod pritiskom ostatka zajednice, krenu ozbiljnije ispravljati vlastite greške − što se u trenutnoj klimi i pod opisanim okolnostima svakako čini pretjerano optimističnim − takvo nešto ipak zahtijeva odlučnu namjeru. Ukoliko je medij, mainstream ili ne, dio sofisticirane i propagandne mreže, male su šanse da je njegovo učešće sticaj okolnosti koji bi se dao svesti na nepoznavanje kodeksa ili nepridržavanje pravila samoregulacije. Jednako tako, mediji koji načelno nisu skloni dezinformisanju, usljed raznih faktora poput prioritetiziranja brzine u odnosu na tačnost ili nedovoljnog poznavanja materije jednako su podložni mogućnosti da dovoljno sofisticiranu dezinformaciju prenesu kao istinitu vijest.
Infografika: Zašto se teško boriti protiv dezinformacija?
Digitalne publike
Dalje, u 2019. svi mediji su jednakopravni učesnici u tzv. „ekonomiji pažnje“, gdje konzumenti medijskog sadržaja usljed sve kraćeg raspona pažnje očekuju da informacije budu skrojene pitko i u što kraćem formatu. U takvom pristupu analiza s razumijevanjem ima sve manje prostora, a stvarna ekspertiza sve se manje cijeni, jer se prosječnom čitaocu ili gledaocu čini da je dovoljno imati Google da bi se znalo sve o određenoj temi.
Problem se dalje komplikuje kada u to isto počnu vjerovati i blogeri, YouTuberi, influenseri, ubijeđeni da su jednako informisani kao i vodeći svjetski eksperti s dugogodišnjim iskustvom u određenom polju. Proizvodnja medijskog sadržaja bez razumijevanja teme, dalje, otvara dodatni prostor za dezinformacije, što objašnjava svekoliku popularnost, recimo, pseudonaučnih vlogova o „ravnoj Zemlji“ ili antivakcinaciji, koji obično idu pod ruku s ostalim teorijama zavjere od kojih su najopasnije političke.
Šta možemo uraditi da se svejedno suprotstavimo dezinformacijama u medijskom i online prostoru? Jedan od osnovnih koraka morao bi biti insistiranje na većoj medijskoj pismenosti i kritičkom mišljenju samih građana. Tako već postoje primjeri poput onog u Finskoj, koja je u istraživanju European Policies Initiative i OSI iz marta 2018. ocijenjena kao zemlja s najvećom otpornosti na dezinformacije u Evropi, o čemu je izvijestio i CNN. Kako? Kroz izmjene obrazovnog sistema, s većim fokusom na razvoj kritičkog mišljenja, ali i uz podršku samog državnog vrha. Još 2015. predsjednik Sauli Niinisto pozvao je sve građane Finske da preuzmu odgovornost za borbu protiv dezinformacija.
Takvo nešto je poprilično nezamislivo u BiH, gdje je spin duboko ukorijenjena politička praksa. Naš obrazovni sistem jednako snosi barem dio odgovornosti, jer mimo pojedinačnih inicijativa samog obrazovnog kadra ne postoji sistemski odgovor na jačanju otpornosti prema dezinformacijama, poput predmeta koji bi se na odgovarajući način bavili razvojem kritičkog mišljenja ili razvijali sposobnosti prepoznavanja dezinformacija i samostalnog istraživanja tačnosti onoga što smo čuli ili pročitali.
Infografika: Alati za borbu protiv dezinformacija
Naš spas mogao bi se naći ubrzanom napretku tehnologije. Factchecking zajednica već neko vrijeme radi na razvoju algoritama i napredne mašinske inteligencije koja bi bila u stanju prepoznati dezinformacije, čak i u realnom vremenu. Sve i da ova tehnologija ne bude u potpunosti automatizirana, uz pomoć novinara mogla bi biti od presudne važnosti pri formiranju mišljenja javnosti, ali i sprečavanju političkog spina i iznošenja neistina. Nešto od toga već se moglo vidjeti, primjera radi, u factcheckingu koji su španski mediji poput novina El Pais i javnog servisa TVE priredili tokom televizijske debate partijskih vođa pred prošlomjesečne parlamentarne izbore. Na stranici El Paisa tokom debate uživo su se mogle pratiti provjere tačnosti izjava kandidata; iako povezanost automatski ne znači i uzrokovanost, činjenica je da su oni koji su najviše lagali − najgore prošli.
Međutim, najviše obećava deplatforming: vodeće društvene mreže poput Facebooka i Twittera već neko vrijeme vode otvorenu borbu protiv botova i trolova kao dva glavna mehanizma širenja dezinformacija na ovim platformama, gdje Twitter prednjači u masovnom uklanjanju lažnih profila, obrisavši desetine hiljada naloga pred američke izbore krajem prošle godine, primjerice. U međuvremenu, Facebook je uveo i mogućnost ocjene portala i FB stranica kao vjerodostojnih izvora informacija ili proizvođača lažnih vijesti. Ukoliko se pokaže da je nečija stranica propagator dezinformacija, ona se briše, dok se sajtovi s čestim negativnim ocjenama uklanjaju sa platforme tako što se linkovi na njihove objave dalje ne mogu dijeliti.
Deplatformiranje se pokazalo i kao efikasan alat pri umanjivanju važnosti aktera ekstremne desnice ili teoretičara zavjere. Tako je, recimo, Milo Yiannopoulos, alt-right aktivist kojem nije bilo strano braniti pedofiliju, deplatformiranjem izgubio na važnosti do te mjere da je u decembru 2018. objavio kako se nalazi u dugovima od dva miliona dolara. Upravo je deplatformiranje dovelo do toga da ostane bez ugovora s izdavačkom kućom Simon & Schuster, i brojnih poziva za držanje predavanja i govora.
Problem s deplatformiranjem, međutim, baš kao i s potencijalnim prelaskom sa samoregulacije na regulaciju online prostora, jeste u čijim bi se tačno rukama našla moć odluke koga kazniti i da li bi to pravo sankcionisanja preraslo u čistu cenzuru. Dok je deplatformiranje sada u rukama samih kompanija poput Facebooka i YouTubea, pa je i odgovornost za postojanje malignog sadržaja većinom njihova, jer je konačna odluka o uklanjanju sadržaja ili korisnika diskreciono pravo administratora, nije tako teško zamisliti rješenje gdje bi neka zasad nepostojeća državna agencija bila ta koja odlučuje. U nedovoljno transparentnom društvu i s potencijalnim autokratama na vlasti ovaj alat bi jednako mogao biti štetan po slobodu govora. Dok s jedne strane ne postoji tijelo koje bi nas a priori zaštitilo od malignog uticaja, nije nemoguće vidjeti kako bi u pogrešnim rukama i s lošim naumom neko drugo tijelo vrlo lako služilo cenzuri medija, ali i samih građana.
Infografika: Kako prepoznati dezinformacije?
Na kraju, dio odgovornosti je i na nama, čitaocima. Ukoliko je ovaj serijal pomogao da uvidimo koliko smo i sami podložni raznim vidovima dezinformacija, i nismo ravnodušni na činjenicu da smo možda i mi ciljana publika dezinformacione mreže o čijem smo postojanju i pozadini govorili u prošlim tekstovima, možda ne bi bilo loše da preduzmemo neke od koraka koje predlažemo.
Izvor: analiziraj.ba
* Tekst je proizveden u okviru medijskog poola Mreže ACCOUNT (Antikorupcijska mreža organizacija civilnog društva)
