Esad Bajtal (OSVRT)
Knjiga priča, osvrta, reminiscencija, sjećanja, prisjećanja, crtica, Rame Kolara, isijava ne baš veseli hod autora kroz našu svakodnevnicu u ratnom, poratnom i koronarno-covidskom (ne)vremenu. Svakakvom i nikakvom u isto vrijeme, u kome „pametnog zovu budalom“. Pa, ipak, na kraju svih krajeva, i u najizazovnijem smislu te riječi, još uvijek dovoljno ljudskom. U svoj njegovoj paradoksalnosti i iracionalnosti, podljudskosti i neljudskosti.
Upravo taj vrijednosno-kontrastni, dijalektički-sveprožimajući konglomerat, posuvraćene i ideološki projektovane svakodnevnice, asocijativno, priziva u pomoć najumnije i najmudrije glave kulturne i životne povijesti čovječanstva i domaćeg stvaralaštva. Tome zahvaljujući, Kolar nam, frazeološki i kontekstualno prigodno, podastire poznate sentence filozofa, pjesnika, naučnika (Heraklita, Aristotela Hobsa, Šantića, Maka, Zubca, Tesle …) i drugih velikana duha, e da bi nekako, uz njihovu pomoć, izašao na kraj s aporijama naše snovite i strahovite; bajkovite i iracionalno paradoksalne egzistencije. Njima zahvaljujući, cijela priča poprima dodatnu, didaktičko-pedagošku dimenziju, klizeći iz subjektivne hermetičnosti ličnog iskustva u hermeneutičko-interperativnu otvorenost povijesne duhovne zbilje.
Slijedimo li semantički vrlo intrigantne naslove Kolarovog rukopisa (Rodila šljiva ribom; Ljubavni zov; Minula čežnjo, vrati se; Zmija s Treskavice od sedam metara; Razgovor svjetova; Šta je igla u plastu sijena … ) na tragu smo ne samo melanholićnog, senzibilnog, dramatski gorkog, nego i, ponekad, erotskog ili kafanski razbibrigujućeg narativnog toka, koji, kao autorski opozit besmislu jednog moralno posrnulog vremena, nadire iz turobne bosanske svakodnevnice. One koja nas, za „naše dobro“, lukavstvom vladalačkog uma, bezosjećajno gazi, ubija, ušutkuje i sistematski rastjeruje iz vlastitih domova i domovine. Korona, migranti, nestvarna stvarnost nedaćâ; neizvjesna, gorka, ratna putešestvija; dijaspora i unuci rasuti po svijetu, tematski su odslik ćilimskog šara (puni likovni, ilustrativno-tematski pogodak M. Pekića, koji je prepoznao svu težinu nostalgično-simboličkog potencijala šare bosanskog ćilima), koji, „k’o svraka na jugovini“ – blago i nenametljivo-otrežnjujuće – žmirka iz srca i duše ove knjige.
U književno-fahovskoj ravni, na djelu su lične priče, s jedne, i priče o pričama, s druge strane. Prepliću se san i java; strava i razbibriga; ljubav i melanholija (I tica ti srce rani), i šta još sve ne. Sve se to, na autorski dosjetljiv način, prožima, preklapa i mirno prelijeva jedno u drugo. Tu su, u svojoj ambijentalnoj svedenosti, reducirana i semantički sasvim jasna, kafanska nadgovaranja i šalterska podbadanja. I jedno i drugo pohodi nas iz bespravno obesmišljene svakodnevnice egzistencijalno ojađenih i nevoljno skrhanih ljudi iz kojih refleksno progovara pobunjena, nepravdom probuđena strast tihe verbalne pobune. Spontana, ad hoc, neprerađena strast, kao verbalna kompenzacija iznevjerenih nada i želja, bolno unezvijerenih snova i elementarnih egzistencijalnih htijenja. Upravo to, u svojoj životnoj nezbježnosti, neovisno o bilo kakvoj nakani te vrste, ne dozvoljava autoru da umakne neknjiževno direktnoj kritici opore stvarnosti, odnosno, egzistencijalno ubitačne realnosti, koja navire iz nervoznih dijaloga dugih šalterskih redova.
Metodološki i psihološki govoreći, upravo ti redovi su, logički prirodno i autorski dobro pogođeno mjesto javljanja neizbježnih, spontno-kritičkih glasova „poniženih i uvrijeđenih“. Dakle, onih koji iz mulja životnog dna, stenjući pod stegom vlastite bijede i siromaštva, jedva razdužuju svoje elementarne i neizbježne (komunalije, struja, voda, TV …) životne dugove. Glas je to lijepih i poštenih duša koje, ni krive ni dužne, jedva sastavljaju kraj s krajem. Šalterski red, kao prisilno nametnuta blizina, spisateljski je fitilj aktiviranja oduška predugo gomilanih frustracija, poniženja i nezadovoljstva; ciničnih reakcija i žučljivih dijaloga uzajamno nedužnih ljudi, koji svoju pomjerenu verbalnu agresiju, projektuju jedni da druge.
Kolarov tematski i vremenski širok okvir priča o pričama, pruža autoru mogućnost da na taj narativni kontinuum, iz stare jezičke sahare, izvuče čitav jedan nostalgično senzibilni vokabular našeg djetinjstva i mladosti. Tu je dakle hejbet toga: jezički birvaktilskog, kontekstualno dobro ovarisanog i semantički precizno potrefljenog: bilo da je to nešto maveno, sosjsuzli, obataljeno ili teško kao tuč. Ukratko, pored nabrojanih, tu su (da navedemo još samo neke), zvekiri i sandžije; jabuke senabije i kruške bronzare, peke i vrani konji; greblja i karakazani kao posebne poslastice za jezički nostalgične čitaoce.
Sve u svemu, pred nama je zanimljivo, spisateljski spontano štivo koje, bez patetike i književnog lickanja, điklja iz trnja prepoznatljive bosanske svakodnevnice koja nas, iz reda u red, tragi-komično budi i ogledalski uvjerljivo vraća sebi samima. A vratiti se sebi, probuditi se, znači olakšati dušu i, iz ponora njene idejno nametnute pomrčine, konačno izaći na svjetlo dana gdje se, uz zov sjećanja na neka bolja vremena, lakše diše.
Upravo zato, metaforičkom logikom nekih od svojih semantički signifikantnih naslova (da se ponovo vratimo tom segmentu rukopisa), već pri samom otvaranju, Kolarova knjiga nostalgično zaziva („Minula čežnjo, vrati se“), nikad prežaljenu blagost nezaboravljene bilosti. Jer, samo s njom, s tom bilošću, umjesto aktuelne gorčine hladne današnjice, znamo da „Tamo gdje je bilo srce, stajat će (ponovo) sunce“.
Sutješčica, jula 2020.
