Piše: Z. Đelilović (Žurnal)
Neki od najstrašnijih zločina nad Bošnjacima počinjeni su u Domu kulture u Čelopek u ljeto 1992. godine. Svojim zvjerstvima u ovom logoru posebno su se isticali pripadnici paravojnih formacija „Žute ose“ Dušan Vučković zvani Repić i Darko Janković zvani Pufta.
„Bio je to pakao na zemlji“, reći će za Žurnal jedan od bivših logoraša koji nas je zamolio da mu ne objavljujemo identitet. Pojašnjava da je i ranije davao izjave, ali da je po usvajanju novog zakona u Republici Srpskoj kojim se kriminalizuje kleveta situacija u ovom bh. entitetu drugačija.
Ne strahuje za život, ali se ne želi dovoditi u situaciju da ga provociraju na ulici ili da mu dođe neka novčana kazna koju ne bi mogao platiti.
ZLOSTAVLJANJA U DOMU KULTURE U ČELOPEKU
Naš sagovornik nam je ispričao da je Divič kod Zvornika granatiran 26. aprila, a da je vojska već sljedeći dan ušla u selo. Okupili su mještane i tražili im da predaju oružje. Krajem maja su sve muškarce strpali u dva autobusa i prebacili ih u Dom kulture u Čelopeku gdje za njih počinju dani puni bola, straha i užasa.
On je u logoru Čelopek proveo nešto više od mjesec dana i za to vrijeme je preživio različite strahote. Tukli su ga, kao i ostale zatvorenike, lancima, pendrecima, držalicama, letvama, nogama…
„Jednom su me u glavu udarali sa većom konzervom“, prisjeća se. Međutim, daleko najstrašnija bila su seksualna zlostavljanja. U julu 1992. godine pripadnici paravojne formacije „Žute ose“ među kojima su bili Rešić i Pufta natjerali su očeve i sinove da izađu na jednu binu, da se skinu i da seksualno zlostavljaju jedni druge. Na isti čin su tjerali i druge zatvorenike i to pretežno ukoliko su bili u krvnom srodstvu.
„Bilo je tu svega, teško se više i prisjećati. Ulazile su paravojne formacije i tražili od nas da im predamo zlato, nakit, satove prijeteći da će nas likvidirati. Za kurban Bajram je ušao Repić sa još nekim svojim i tada su napravili masakr, veći broj zatvorenika su ubili i ranili. Bilo je detalja i kada on zabada čovjeku nož i dok je u agoniji govori mu „vidite, kao mačka ima više života“, a potom puca u njega. Jednom zatvoreniku su iz malokalibarske puške pucali u usta, pa mu je metak ostao u nepcu“, prisjeća se ovaj bivši logoraš koji je od maja 1992. do juna 1993. godine, kada je razmijenjen, bio u nekoliko logora.
Svjedočenja o seksualnom nasilju nad muškarcima zabilježena su i u nekoliko haških predmeta, a spominju se i u prvostepenim presudama iz 2013. ratnom ministru unutrašnjih poslova Mići Stanišiću i načelniku regionalnog Centra službi bezbijednosti u Banjoj Luci Stojanu Župljaninu.
„Pretresno vijeće konstatuje da su u Domu kulture u Čelopeku pripadnici Žutih osa i dvije grupe poznate pod nazivom Grupa Pivarskog i Torina grupa tukli zatvorenike željeznim šipkama i šiljastim oruđem, nanijevši im teške povrede. Pripadnici paravojnih formacija također su nekim zatočenicima urezivali krst na čelo. Repić i njegovi ljudi seksualno su zlostavljali zatvorenike, prisiljavali ih da jedan nad drugim vrše polne radnje i u nekim slučajevima im odscijecali spolovila ili uši“, navedeno je, između ostalog, u presudi iz marta 2013.
Prema pisanju medija, Dušan Vučković Repić je 1998. osuđen u Šamcu na 10 godina zatvora i to nakon što je priznao dio ubistava u Čelopeku. Kaznu je odležao i pušten je na slobodu, ali ubrzo je opet uhapšen i to nakon opsežne istrage koju je proveo Haag zbog zločina u Zvorniku i Domu kulture u Čelopeku. Sve dokumente su proslijedili srbijanskom pravosuđu, pa se Repić se našao u optužnici Tužilaštva za ratne zločine u Beogradu sa još šestoricom optuženih za najmonstruoznija zvjerstva u Zvorniku od maja do jula 1992. godine.
Umro je u beogradskom zatvoru 2005. godine i to samo nekoliko dana prije početka suđenja.
MUŠKARCE ODVELI I UBILI
Suvada Selimović, predsjednica Udruženja za jačanje prava žena Anima, imala je 27 godina kada je bila prisiljena da sa suprugom i troje djece napusti porodičnu kuću u Đulićima kod Zvornika.
Za Žurnal se prisjeća da su naoružani muškarci došli u junu 1992. i rekli im da moraju krenuti prema selu Klisa. Tamo su im rekli da će ih prebaciti na teritoriju koju su kontrolisale muslimanske snage. Međutim, vojnici su ih odveli prema Bijelom potoku gdje su razdvojili muškarce od žena i djece.
Selimović priča da su tada odvojili i njenog supruga, njegovu braću i oca. Oduzeli su im dokumente, utjerali ih u kamione i odvezli. To je bio posljednji put da ih je vidjela.
Muškarci su prvo odvedeni u Tehničko-školski centar u Karakaju gdje su držani u jednoj prostoriji danima. Još prve noći se ugušilo 20 muškaraca, a ostali su zlostavljani i mučeni. Oni koji su preživjeli torturu potom su prebačeni u dom kulture u Pilici, da bi ih dalje odveli u takozvanu Gerinu klaonicu, gdje su ubijeni.
„Suprug je ubijen, kao i ostali muškarci. Odvezeni su kamionima, u pravcu Karakaja, Nakon 16 godina našla njegove posmrtne ostatke u dvije grobnice. Sahranjen je u Kalesiji u memorijalnom centru“, kaže Suvada Selimović.
Ona je sa ostalim ženama prebačena u Memiće, gdje su odvojili žene sa djecom od djevojaka, a vojska ih je potom prebacila na području Kalesije odakle ih je Armija BiH prebacila u Dubrave kod Tuzle.
Zahtjev za povratak je podnijela 2000. i u porodičnu kuću se vratila naredne godine. Prema njenim riječima, povratak je bio težak.
„Vratile su se žene i djeca, muškarci su ubijeni. Žene su bile u teškom psihičkom stanju i tako smo došle na ideju da osnujemo udruženje za osnaživanje žena s ciljem da psihički ojačamo žene“, kaže nam Selimović.
Ona je svjedočila na suđenju bivšim ratnim čelnicima opštine Zvornik Branku Grujiću i Branku Popoviću zbog ratnih zločina i ubistva 700 bošnjačkih civila u toj opštini za vrijeme rata. Grujić je osuđen na šest, a Popović na 15 godina zatvora.
Iako osuđivan, podsjetimo da je Grujić bio na izbornoj listi na oktobarskim izborima 2012. godine.
PREPOZNAO GARDEROBU SVOGA OCA
U grupi koja je iz Đulića odvedena u Bijeli potok, a zatim kamionima prema Karakaju, bili su i članovi porodice Ahmeta Grahića, predsjednika Udruženja porodica zarobljenih i nestalih lica Opštine Zvornik.
„Odvedena su 44 člana moje šire porodice, sve muškarci. Od užih članova izgubio sam ukupno porodice ubijeno mi je 12 osoba i to oca, dva brata, dvojicu amidža, tri amidžića, četvoricu daidža, daidžiće…“, kaže Grahić za Žurnal.
Skeletne ostatke svog oca pronašao je u grobnici Crni vrh tokom 2003. godine. Podsjetimo, ovo je jedna od najvećih masovnih grobnica pronađenih nakon rata i u njoj su pronađeni ostaci 629 žrtava bošnjačke nacionalnosti koji su ubijeni u zvorničkim selima u periodu od 1992. do 1995. godine.
„Svaki dan sam išao na Crni vrh i kada su se pojavila prva tijela na dubini otprilike oko jednog metra prepoznao sam garderobu svog oca“, kaže Grahić.
Nakon nekoliko sedmica putem DNK analize potvrđeno mu je da se radi o njegovom ocu, a u naredne tri godine su identifikovana i njegova dvojica braće, te amidže. Svi su ukopani u Memorijalnom centru u Gornjoj Kalesiji.
Na području Zvornika nestalo je oko 1.500 osoba, a i danas se traga za posmrtnim ostacima 450 žrtava koje su ubijene u periodu od 1992. do 1995. godine.
