Posebno je teško predstavljati žrtve srpske nacionalnosti. Ti ljudi sa sobom nose žig odgovornostimatične države Srbije, uglavnom ni krivi ni dužni, a često sa tom državom nikakve veze nisu ni imalido momenta dok se nije reklo: “Svi Srbi u jednoj državi”.
A ljudi vjeruju u svašta, pa i u tu ublehu, a cijenu koju su plaćali bila je previsoka. Niko ne zaslužuje da ne sazna šta se desilo sa njihovim članovima porodica, niko ne zaslužuje da odgovorni ne odgovaraju. Još manje zaslužuju da se njihova patnja zloupotrebljava.
A Srbija to danas čini jednako zdušno kao što su zloupotrebljavali naivnost prije 30-ak godina. A što se ostalih tiče, za njih Srbi kao žrtve uglavnom nisu na istom nivou kao “naše”.
RAKETIRANJE KOLONE
Oni su “agresori”, a takvi zaslužuju kaznu, iako je većina njih samo bila na prostoru gdje su rođeni i gdje su im živjeli potomci desetinama i stotinama godina unazad. Nema manje i više vrijednih, nema nevinijih žrtava.
Kad su 5. avgusta 1995. napustili svoje kuće u Lici i sjevernoj Dalmaciji, u strahu za živote, misli su bile usmjerene ka Srbiji, koja je bila cilj. Ona koja ih je huškala, sad je trebala otvoriti svoja vratada ih primi – i ponadali su se – zbrine.
Ono što baš nisu očekivali je da će dva dana nakon bježanja na Bravskom polju, u blizini Bosanskog Petrovca, dakle već van teritorija Hrvatske, biti metom hrvatskih vojnih aviona koji su raketirali kolonu.
Poginuli su Darinka Drča (1927.) i njeni unuci Jovica Drča (1989.) i Mirjana Dubajić (1974.) iz Brotinje kod Donjeg Lapca, brat i sestra Nevenka Rajić (1984.) i Žarko Rajić (1986.) iz Donjeg Lapca, Krstan Vuković (1951.) i njegov sin Darko (1982.), također iz Donjeg Lapca, te Branko Stjelja (1923.), a više od 50 ljudi je povrijeđeno.
Skoro tri decenije poslije, Tužilaštvo za ratne zločine u Beogradu podiglo optužnicu protiv Danijela Borovića, Željka Jelenića, Zdenka Radulja i Vladimira Mikca zbog sumnje da su učestvovali u pripremi i realizaciji napada.
I sve u ovih par informacija ne bi bilo čudno, niti bi se postavljala suvišna pitanja, da se to nije desilo 27 godina posle, da prethodno Tužilaštvo BiH nije podiglo optužnicu, iako se sve desilo na teritoriji BiH, kao i da Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (DORH) nije učinilo ništa da procesuira ovaj slučaj.
Ostavio se tako prostor Srbiji i matičnom Tužilaštvu da još jednom sebi uzme za pravo da pokreće priču o zločinu, što opet ne bi bilo čudno, niti bi iko postavljao ikakva pitanja da to Tužilaštvo posljednjih godina radi posao za koji je osnovano, te da procesuira odgovorne za zločine. Kažu u Srbiji da je to antisrpsko tužilaštvo jer da je najveći broj optužnica bilo protiv Srba. Istina je ovo drugo, ali razlog je samo praktičan, jer je najveći broj zločinaca upravo u Srbiji, a tu posao ni blizu još nije završen. Ali…
Tužilaštvo je poslednjih godina podizalo samo optužnice za zločine nad Srbima, a ovaj poslednji slučaj možemo nazvati kapitalcem u biografiji aktuelne tužiteljke Snežane Stanojković, koja je pri postavljaju na tu funkciju u svom programu navela da će prioritet biti istraživanje zločina nad Srbima i podizanje optužnica u odsustvu.
HRVATSKA S PRSTOM U UHU
„To je pogubno za odnose u regionu, saradnju po pitanu procesuiranja ali i za šire odnose“, kaže nam Ivana Žanić, izvršna direktorka Fonda za humanitarno pravo.
Možda će informacija da je njoj ovo posljednja godina mandata značiti nešto u pokušaju da se dobije odgovor zašto je Tužilaštvo baš sad odlučilo da pokreće ovo pitanje. Zgodno je za trženje i prikupljanje poena za slijedeći mandat, jer slatke su bile prethodne četiri godine. Malo truda, a staž i plata idu.
Ali, kao što rekosmo, nije odgovornost samo na njoj i Tužilaštvu u Srbiji.
„Hrvatska je država u kojoj ipak postoji vladavina prava, sa svim manjkavostima. Primarna je teritorijalna nadležnost, prema mjestu izvršenja zločina, a nakon toga personalna nadležnost, po državljanstvu počinioca i žrtve. Tim redom, univerzalna nadležnost Srbije izaziva rezerve s obzirom na posljednji rat, što sve zajedno stvara vruću krv i političke reakcije. Mi ne možemo Srbiji zabraniti proceduru koju su poduzeli. Najbolje bi bilo da su se dvije susjedne države, Hrvatska i Srbija, u međusobnim kontaktima dogovorile i izbjegle primjenu univerzalne nadležnosti jer tim se putem ne postiže uvijek najbolji cilj“, izjavio je ranije advokat Anto Nobilo i dodao:
„Hrvatska se nalazi u lošoj situaciji. Javno je poznato da su avioni Hrvatske vojske granatirali kolonu izbjeglica, znamo da su stradali civili. Nažalost, Državno odvjetništvo RH nikada taj slučaj nije istražilo, a moralo je. Okrivljenici, ili u slučaju pokretanja istrage osumnjičenici, koji su granatirali kolonu, svakako su hrvatski državljani, a i oštećeni su bili hrvatski državljani, hrvatski Srbi koji su bježali iz Krajine za vrijeme ’Oluje’. Hrvatska je bila obavezna istražiti taj zločin i utvrditi tko ga je neposredno počinio i da li postoji zapovjedna odgovornost. Ti avioni bili su navođeni od strane hrvatske komande. Tonski tragovi zapovijedi, informacije na koliko su metara letjeli, koliko su raketa upotrijebili, moraju postojati. Hrvatska je jedina mogla provesti efikasnu istragu od 1995., a do danas to nije napravila. Sada kada je Srbija nakon toliko godina podigla optužnicu temeljem univerzalne nadležnosti teško joj je prigovarati zašto je to napravila, jer imaju lak odgovor – zašto vi to niste uradili? Tu smo u problemu“.
Upravo se na činjenicu da se od Hrvatske i ne očekuje bilo kakvo pokretanje ovog pitanja u Tužilaštvu u Srbiji i pozivaju.
„Bolje obrazloženu i potkrijepljenu optužnicu do sada nisam vidio. I više mi liči na presudu“, komentar je Save Štrpca iz istraživačko-dokumentacionog centra Veritas na ovu optužnicu.
Iako je svjestan manjkavosti podizanja optužnice, a i suđenja u odsustvu, smatra da čak i takva optužnica znači neku satisfakciju za žrtve.
„To je više nego sve što su do sada imali. Imamo odgovor Tužilaštva iz Sarajeva iz septembra prošle godine. Još 2014. su me obavijestili da samo što nije optužnica podignuta, ali su rekli da ne mogu podići jer Hrvati nisu objavili imena pilota. I prošle godine mi odgovaraju da pripremaju da predmet ustupe Hrvatskoj“, kaže on.
ŽRTVE IONAKO NIKO NIŠTA NE PITA
A žrtve? Dragana Đukić vodi Udruženje porodica poginulih i nestalih Suza. Njihov odnos je ambivalentan.
„S jedne strane smo srećni da je konačno došlo do optužnice, a sa druge strane smo tužni što pored svih živih svjedoka, činjenica o tome šta se desilo, se ovoliko i čekalo. Ali srećni smo što je uopšte do toga i došlo. Sad je više važno kakav će biti epilog“, kaže ona i dodaje ono što svi znaju ali ne priznaju:
„Inače kad su u pitanju žrtve, odnos prema žrtvama je nefer. Povređujemo se po ko zna koji put. Jedno je to što se krije istina decenijama, a drugo je što se pitanja pokrenu kad nekome odgovara. Krajnje je vrijeme da prestanu da povrijeđuju žrtve. Porodice zaslužuju istinu i da saznaju šta se desilo sa žrtvama i da očekuju neki oblik pravde“, zaključuje Dragana Đukić.
A pravde neće biti, osim ukoliko oštećeni ne vide u sudnici optužene.
„Naravno da bi žrtve iz Petrovačke ceste voljele da vide optužene u sudnici i da imaju priliku da ih pogledaju u oči. Vjerujem da bi djeci porodice Stjelja bilo lakše kad bi barem koliko-toliko bio osuđen taj zločin, jer njihov život se turbulentno promijenio bez roditelja. U svakom slučaju ne bi trebalo da se čine ustupci. Ako je neko odgovoran – on bi trebao i da odgovara, ali ko pita žrtve“, još jednom će razočarano Dragana Đukić.
Regionalna saradnja? Propo. Ivana Žanić objašnjava da, čak i ako se osude optuženi, u slučaju da postanu dostupni, suđenje mora da se ponovi.
„To je nepotrebno trošenje resursa“, zaključuje ona.
Možda nije na odmet i informacija da je Sud vratio optužnicu na doradu. Kao što rekosmo, Štrbactvrdi da nije nikad video optužnicu koja je toliko dobro obrazložena, kao da je riječ o obrazloženju presude.
I zašto mu ne vjerovati? Nije problem u tome već u zaista minimalnim šansama da se ovaj slučaj riješi na zadovoljstvo porodica žrtava, čak i pod uslovom da Sud prihvati optužnicu, čak i pod uslovom da osudi imenovane pripadnike HV.
Biće to još samo jedan slučaj za političko natkusurivanje, za dodatnu zloupotrebu žrtava. Ali, ko pita žrtve.
