Piše: Marija Augustinović (Radio Slobodna Evropa)
Sizifovska borba s birokracijom, ignorancija, u konačnici tužba. To je put kojim gotovo godinu dana prolazi Sanjin Dževlan iz Mostara, ne odustajući od ideala o boljim uvjetima školovanja svoga djeteta s poteškoćama u razvoju.
Sanjinov 11-godišnji sin pohađa peti razred u osnovnoj školi u Mostaru, na jugu zemlje, a problemi su počeli s, kako kaže, čestom izmjenom edukativnih asistenata koji dječaku sa autizmom pomažu u nastavi.
“Ne sporim da svi imaju pravo da idu na bolje, ali ne može se mijenjati preko noći. Zadnja dva asistenta su otišla na pozicije unutar škole, dakle, odgovorno tvrdim da je dijete korišteno da se oni ciljano dovedu i preko njega ‘uhljebe'”, kaže Sanjin za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Ovaj otac ističe da su se tokom dosadašnjeg dječakovog školovanja, izmijenila četiri asistenta od kojih su neki, kako tvrdi, raspoređena na druga radna mjesta u školi.
Pravilnikom o odgoju i obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju, koji je na snazi u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, određeno je da asistenti, koje osigurava kantonalno Ministarstvo obrazovanja, ne smiju biti angažirani na period kraći od jednog polugodišta.
Sanjin se prisjeća da je prošle godine, bez ikakvog otkaznog roka, asistentica zamijenjena već nakon 19 dana, što je bio ogroman šok za dječaka.
“Bio je razdražljiv i plačljiv. Nismo odmah znali šta je, a onda je rekao da asistentica odlazi. Uposlena je na drugu poziciju u školi. To je stres i za roditelje i dijete”, naglasio je on.
‘Do Strazbura ako treba’
Nakon desetaka dopisa koje je upućivao školi, nadležnom ministarstvu, inspekcijama i ombudsmenima za ljudska prava, Sanjin je sredinom juna prijavio direktoricu i članove školskog odbora Tužilaštvu u Mostaru za nesavjesno postupanje.
Tvrdi da je spreman ići i dalje.
“Neću stati i idem i do Strazbura ako treba. Tražim samo da mi dokažu da je sve po zakonu i ja bih odustao”, kazao je.
Direktorica škole Azra Šoše za RSE nije željela govoriti o tvrdnjama roditelja, iako je rekla da joj je poznato da postoji prijava u Tužilaštvu.
Ona kaže da u angažiranju asistenata za pomoć u nastavi djeci s poteškoćama u razvoju nema ništa sporno.
“Pitajte malo i druge roditelje. Naša politika je zadovoljno dijete i zadovoljan roditelj”, kazala je za RSE.
U Bosni i Hercegovini preciznih podatka nema, ali se procjenjuje da je u redovno obrazovanje uključeno do tri posto djece s poteškoćama u razvoju.
Iz kantonalnog Ministarstva obrazovanja u Mostaru nisu odgovorili na upit RSE za razgovor o problemima s kojima se suočavaju roditelji i djeca u tom dijelu zemlje.
Odgovora nije bilo ni na pitanja koliko u tom kantonu trenutno ima asistenata u nastavi, na koji način su angažirani, te koliki je iznos njihovih mjesečnih primanja.
Prema podacima UNICEF-a iz 2022. u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, 263 djece sa poteškoćama u razvoju pohađalo je nastavu u redovnim školama, dok je 114 djece pohađalo tzv. specijalno obrazovanje.
“To znači da je broj djece s invaliditetom u redovnoj nastavi samo jedan posto u odnosu na ukupni broj učenika”, kazala je za RSE Sanja Kabil, šefica odjela obrazovanja u UNICEF BiH.
Oduzeto pravo na prijateljicu
Otac iz Mostara nije jedini koji je odlučio da rješenje potraži putsm pravosuđa.
Roditelji i prosvjetni djelatnici ocjenjuju da je u mnogim sredinama inkluzija ostala “mrtvo slovo” na papiru, u šta se uvjerila majka dvoje djece iz Sarajeva.
Ubrzo nakon što je krajem ljeta prošle godine upisala mališane u privatni vrtić u Sarajevu, Sarajki M.M. je postalo jasno da borba tek počinje.
Iako su upisana u vrtić temeljem konkursa koji je objavilo Ministarstvo, putem online sistema EMIS, njena djeca nisu dobila asistenta na kojeg imaju pravo kao djeca s poteškoćama u razvoju.
Uslijedilo je prebacivanje loptice odgovornosti između Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i vrtića o tome ko ih treba angažirati.
Iz Ministarstva su, tako, tvrdili da ne mogu osigurati asistente u privatnom vrtiću, dok su iz privatne predškolske ustanove naglašavali da oni za to nemaju kapacitete.
Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju u Kantonu Sarajevo određuje da kantonalno ministarstvo, na zahtjev obrazovne ustanove, osigurava asistente za rad sa osobama sa invalidtetoma.
“Nije nadležnost roditelja da tumače propise, nego je to obaveza onih koji se bave tim poslom. Cijelo vrijeme ignorira se činjenica da se radi o obaveznom predškolskom odgoju i obrazovanju”, kaže majka iz Sarajeva za RSE.
Ne vidjevši drugi izlaz, ona je u februaru tužila kantonalno Ministarstvo i privatni vrtić, a do danas traje sudski spor.
Njeni šestogodišnjaci u međuvremenu ne pohađaju vrtić, iako je njihovo uključivanje u redovnu predškolsku ustanovu uz asistenta u odjeljenju preporučila stručna komisija nadležna za procjenu djece s poteškoćama u razvoju.
“Djevojčica me je pitala kada će u vrtić i uporno je to ponavljala. To su djeca koja jedva čekaju vrtić i obožavaju da budu s drugima. Mojoj djevojčici su oduzeli pravo da ima prijateljicu. Njima je iz terapeutskih razloga preporučeno da borave s djecom urednog razvoja, jer djeca kopiraju drugu djecu, ali njima je to uskraćeno”, kaže ona.
Na privatni vrtić ova majka se odlučila nakon što joj je, kako kaže, u javnom sarajevskom vrtiću rečeno da njena djeca mogu dobiti poludnevni boravak, uz napomenu i da je limitiran broj asistenata za podršku.
U Javnoj ustanovi Djeca Sarajeva nisu odgovorili na upit RSE za komentar, kao i za razgovor o tome sa koliko asistenata raspolažu.
U privatnom vrtiću koji je majka tužila za RSE ističu da ne mogu govoriti dok traje sudski postupak, a konkretan slučaj nisu željeli komentirati ni iz Ministarstva za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo.
No, u jednoj od reakcija na tužbu majke dvoje djece, kantonalno Mnistarstvo obrazovanja je početkom septembra na svom sajtu objavilo saopćenje u kome, uz ostalo, navodi da asistente osigurava u javnim odgojno-obrazovnim ustanovama. Prema postojećim propisima, oni rade s optimalno dvoje, a maksimalno četvoro djece.
U Kantonu Sarajevo vrtiće i škole pohađa 560 učenika s poteškoćama u razvoju, prema individualno-prilagođenom programu, podaci su kantonalnog Ministarstva obrazovanja.
Angažirano je, kako se navodi, 365 asistenata, a njihova bruto mjesečna plaća iznosi 2.800 maraka (oko 1.400 eura).
Napredak u inkluziji ovisi o ekonomskoj razvijenosti područja na kojima se nalaze obrazovne ustanove. U mnogim školama i vrtićima nedostaju logopedi, defektolozi i psiholozi.
Igor Ledić, iz Udruge roditelja djece sa Down sindrom u Mostaru, kaže za RSE da su roditelji uglavnom prepušteni sami sebi.
Njegov sin je, također, tokom pet godina školovanja promijenio pet asistenata u nastavi.
“Meni je u četvrtak asistentica javila da neće više raditi i da je dobila posao u struci. Dakle, do ponedjeljka sam morao pronaći sinu asistetna”, ističe on.
Dodatni problem je što, kako kaže, asistenti ne prolaze edukaciju, zbog čega na početku imaju probleme i ne znju šta tačno trebaju raditi.
“Roditelji su ti koji, uglavnom, traže asistente, šalju njihova imena u školi, a onda Ministarstvo obrazovanja sa biroa za zapošljavanje povlači te ljude u radni odnos”, ističe Ledić.
Naglašava da asistentni nisu motivirani za rad, zbog malih primanja, koja u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, kako kaže, iznose mjesečno oko 1.000 maraka (oko 500 eura).
Za svog sina je, također, samoinicijativno platio izradu individualnog nastavnog plana i programa.
Inkluzija zakonska obaveza
U BiH je 2003. godine usvojen okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju koji obavezuje entitet Republika Srpska, Brčko Distrikt i deset kantona u Federaciji BiH da usklade svoje propise i osiguraju obrazovanje pod jednakim uvjetima za svu djecu.
Vlasti su tada najavile da će inkluzija biti provedena na svim nivoima obrazovnog sistema, modernizirati učionice i osigurati dodatni stručni kadar.
Djeca su do tada, uglavnom, pohađala specijalizirane ustanove ili tzv. specijalne školske odjele, odvojeno od vršnjaka.
Inkluzija, na koju su se bh. vlasti obavezale zakonima i međunarodnim konvencijama, u posljednjih 20-ak godina nije u potpunosti zaživjela.
Zbog neujednačene obrazovne politike i podijeljenih nadležnosti, nemaju jednake uvjete za školovanje na teritoriji cijele zemlje.
Rigidan obrazovni sistem
Nirvana Pištoljević, izvršna direktorica nevladine organizacije “Edukacija za sve” kaže za RSE da je inkluzija deklarativno počela u BiH od 2004, ali se do danas ništa se nije promijenilo unatoč reformama.
Upozorava da BiH ima rigidan obrazovni sistem koji se ne prilagođava potrebama djece.
“Trebamo krenuti praktično od nule. Tražimo da dijete natjeramo da se prilagodi sistemu, što je nemoguće, jer i naša djeca tipičnog razvoja imaju problema zbog rigidnosti sistema”, ističe Pištoljević.
U BiH se, kako ocjenjuje, primjenjuju dokazano neuspješne metode, tako da je pojedinoj djeci s poteškoćama u razvoju bolje da pohađaju specijalizirane ustanove.
“Mi smo inkluziju sveli na angažiranje asistenata, a nužne su korjenite promjene, individualizacija nastavnih planova, puno timskog rada i edukacije obrazovnog kadra”, ističe ona.
Zbog neuspjele inkluzije su, kako kaže, mnoga djeca završila u ustanovama koje su posljednjih godine, također, na meti kritika javnosti zbog navoda o lošim uvjetima i slučajevima zlostavljanju štićenika.
“Djeca su nazadovala i očajni roditelji ih prebacuju u specijalizirane ustanove. Pare su bačene na mobilne timove i asistente, a rezultate niko ne procjenjuje”, ističe ona.
U publikaciji “Situaciona analiza o položaju djece u BiH”, koju je 2020. godine objavio UNICEF, ističe se da djeca sa poteškoćama u razvoju teško ostvaruju jednakopravan položaj u društvu.
Polovina stanovništva u državi smatra da bi trebala biti zbrinuta u institucijama i da ne trebaju pohađati školu zajedno sa njihovom djecom, navodi se u dokumentu.
Ističe se da tek manji broj građana smatra da inkluzija djece sa poteškoćama u svakodnevni život ima određene prednosti.
Kome u školama smetaju djeca sa poteškoćama?
