„Ubio sam ženu i dva dušmanina“ rekao je direktnom prenosu masovnog ubistva izvršilac ovog zločina Nermin Sulejmanović, body – builder i „slavna osoba“ u malom bosanskom mjestu Gradačcu. Živi prenos je gledalo 15 000 ljudi pri tome komentarišući s odobravanjem ovaj nepočin. Kako smo došli do toga?
Zašto je neprihvatljivo postalo prihvatljivo i da li će Bosna i Hercegovina uspjeti da izdrži neizdrživo. Kad se pogleda fotografija ubice odmah se vidi da je korisnik anaboličkih steroida koje je uzimao da bi prečicom izgradio mišićnu masu i oblik tijela. Takav oblik mu je omogućio međunarodna takmičenja a i svojevrstan status slavne osobe kao i ulaznicu i aktivno učešće u svijetu kriminala kockastih, obrijanih glava i barbarske brutalnosti. Nekoliko dekada gledamo takve ljude koji su postali uobičajni folklor i znak prepoznavanja u Srbiji i Crnoj Gori.
Sada znamo da se taj način i stil života prelio i u BiH skupa sa intenzivnom trgovinom i, nešto manje, konzumacijom narkotika i drugih opijata. Bosna i Hercegovina je toliko siromašna zemlja da se ovdje ne može stvoriti aktivno i jako stalno tržište za tu robu. Za takvo nešto potrebni su ljudi iz srednje klase sa značajnim i stalnim primanjima koji bi na dnevnom nivou to intenzivno konzumirali.
Širom svijeta je slična situacija a vijesti iz Amerike nam govore da je i tamo u porastu upotreba anaboličkih steroida koji osim mišićne mase proizvode i paranoju, stalni osjećaj neprijateljstva i ubrzanu agresivnost. Osobe koje to konzumiraju nikad ne odlažu reakcije, djeluju impulsivno, kognitivno su ograničeni i emotivno zatvoreni u čahuru vlastite realnosti, koja nema puno veze sa objektivnom stvarnošću. Takvi nam ljudi proizvode objektivnu stvarnost s kojom se teško ili nikako nosimo.
Nevolja je sada u državnim institucijama, organima za provođenje zakona, tužilaštvima i percepciji javnosti koja je postala skoro pa indiferentna prema svakom nepočinstvu. Reakcije i protesti u gradovima BiH su bili mlaki, nekoliko stotina do hiljadu ljudi, pri tome su „političari“ bili u prvim redovima u demonstracijama. Dakle, sistem koji treba da štiti i brani protestuje protiv sebe i svog „rada“. Takva vrsta apsurda nije nepoznata ni drugdje ali je ovdje zauzela institucionalan oblik i nema namjeru da ode i nestane, čak iskazuje namjeru da ostane zauvijek.
Podržan (apsurd) od ljudi koji svake dvije godine glasaju za istu ideološku matricu kleronacionalizma pokazuje nevjerovatnu žilavost i otpornost. Ovaj ideološki otrov, nastao na temeljima balkanske zadruge, je uspio da anestetizira stanovništvo, građane i državljane pretvarajuči ih u narod, izbijajući iz njih svaki osjećaj individualnosti i osjećaj odovornosti. O moralu se stalno govori i to vrlo javno. Međutim tu ima kvaka. Moral nije isto što i etika koja je univerzalna. Moral je ograničen na zajednicu u kojoj se živi. Zajednica proizvodi vrijednosti koje se moraju prihvatiti inače ide javna ili tajna ekskomunikacija.
Ako zajednica prihvati da je ubistvo nešto što je dopustivo u ime naroda ili drugog „višeg cilja“ onda se ne treba čuditi zašto su Karadžić i Mladić heroji u Srbiji. Zadruga je tako i nastala, na vertikalnom patrimonijalnom obrascu gdje šef zadruge određuje šta je ispravno a šta ne. Toj se odluci svi moraju bespogovorno prikloniti. Zato su ovi krajevi postali predmet podsmijeha u radovima antropologa XIX vijeka gdje osnovni zaključak da tadašnje zemlje ili države ne mogu proizvesti istoriju, odnosno da nisu nikakvi istorijski narodi jer istorija podrzumijeva progres a ne broj mrtvih glava i „slavnih“ bitaka koje se „skoro“ nikad nisu ni desile. Ovakve su zajednice regresivne sa tendencijom da idu dalje do samog kraje odnosno autokanibalizacije.
Kad državljanin BiH putuje iz kantona u kanton često se osjeća kao da je u drugoj državi koja nema mnogo zajedničkih postulata sa kantonom ili opštinom gdje je rođen. Druge su navike, velika je politička samostalnost i drugačije je opšta slika svijeta a o ekonomskim razlikama ne vrijedi ni pisati. Skoro autističan pogled na svijet kao da živimo u Švicarskoj XVI vijeka gdje se protestanske zajednice odlučjuju da ih svijet ne interesira i odlaze u samoizolaciju. Čak postoje glasovi da je vrijeme da kantoni budu međunarodni faktor jer im to omogućuju kantonalni ustavi pa to onda treba i iskoristiti! To je najbrži način za kolaps države. O RS ne vrijedi ni govoriti jer je tamo na djelu strategija poricanja države, ljudi, jezika i bilo kakve povezanosti s Bosnom i Hercegovinom, uključujući meteorologiju i topografiju. Oni to rade jer ne znaju drugačije. Nikad, od 40-tih godina XIX vijeka, glavni pravci političke strategije nisu promijenjeni.
Uvijek ista linija i naglasak: Narod, teritorija, jezik, crkva i cjelina. Sa zluradošću se moram sjetiti ovog istog nacrta koji Hitler primjenjuje prvo u Austriji, zatim u Sudetima, Poljskoj, sa Generalnim Guvermanom, ankesijom zapadne Poljske u III Reich, aneksijom Alzasa i Lorene, aneksijom Štajerske i Maribora, ukidanjem Luxemburga i nekih holandskih provincija. Samo je jedan cilj! Isti narod, isti jezik i moja kompaktna teritorija jerbo ako nije tako podli Francuzi, koji nemaju zakon, će poklati njemački narod, izbrisati naše običaje i slavnu tradiciju. Slično je uradio i Mussolini sa Alto Adige pokrajinom, današnji Južni Tirol. Doslovno Ciano piše u dnevnicima – „Pošto ne možemo pomjerati rijeke i planine onda moramo pomjerati ljude da bi Italijan bio sa svojim a Nijemac sa svojima.“
Ukoliko bih bio dobronamjeran pa odlučio da ove stvari teorijski tretiram kao atavizam XIX vijeka i izmišljanja nacija, koje je tada bilo u modi, rekao bih da su zakasnili. Ono što se radi u jednoj epohi u drugoj više nije moguće.
Šta ostaje Bosni i Hercegovini? Izgradnja društva i potapanje zadružnih zajednica. Društvo je progresivno, historijsko, produktivno, edukacijsko i vibrantno sa nizom interakcija koje mu daju snažne amortizere za neke buduće nevolje. Zajednica to nije, ona je regresivna i samouništavajuća sa tendencijom daljeg propadanja. Da bi to uradili potrebno je imati fleksibilan otvoren um i jednom za svagda uvažiti i prepoznati čovjeka, njegove potrebe, stremljenja i želje te maknuti se od fetiša kolektiva. Da bi čovjeku pomogao padobran potrebno je da bude otvoren. Isto je i s društvom.
