Sinoć održani sastanak „Trojke“ sa vrhom SNSD -a i HDZ -a ipak je donio rezultat koji može izmjeriti i validirati samo međunarodna zajednica. Taj meritum i njegov rezultat se sastoji od dugog pregovaranja, kompromisa i nepostavljanja visokih ciljeva i na koncu je donio osjećaj detanta odnosno popuštanja strana koje nemaju ništa zajedničko osim obavljanja gole vlasti. Za našu političku i društvenu stvarnost ovo ipak predstavlja mali uspjeh.
Najveća politička kriza, poslije Daytona, nastala brutalnim nasrtajem Milorada Dodika, predsjednika RS, na Ustavni sud BiH okončana je sinoć tako da o antidržavnim, neustavnim, antievropskim i secesionističkim planovima Dodika nije ni progovoreno. Ta su pitanja zaobiđena i u prvi plan je stavljena sjednica iz budućnosti koja se treba održati 22 augusta u Predstavničkom domu BiH na kojoj bi bio razmatran set evropskih zakona koji su usaglašeni između partnera u vlasti. Trebalo bi donijeti i zakone i Ombudsmanu, zakon o visokom i sudskom tužilačkom vijeću kao i zakon o pristupu informacijama kao i popunu Ustavnog suda BiH sa željom i namjerom da se radi o ispunjavanju 14 prioriteta i uslova potrebnih za kandidatski status BiH i članstvo u EU.
Takve idilične fantazije izazvane glumljenjem oposuma su doprinijele da smo sinoć na djelu imali političare koji se svom silom trude pred kamerama pokazati svoju sposobnost rješavanja tegobnih pitanja. Utisak koji je stvoren na preskonferenciji je vidljivo vještački projektovan da bi široke narodne mase vidjele da je došlo do popuštanja zategnutosti pa samim tim da je zabrinutost iščezla a međunarodne snage nemaju potrebu da unutar nove geopolitičke razdjelnice šalju nove snage ni u distrkit Brčko ni BiH. Čak i ovo „malo buke ni oko čega“ je proizvod pritisaka i zavrtanja ruku koje je izvela međunarodna zajednica pokušavajući da domicilnom stanovništvu pokaže kako se ipak domaći lideri mogu sami dogovarati i da im ne treba strani faktor za posredovanje u dijalogu.
Dodik, koji je 4 dana prije bio na konsultacijama u Beogradu, se pozicionirao kao glavni faktor odlučivanja i na svaki način pokušavao da umanji svoje uplitanje u Ustavni sud BiH, nazivajući to velikom galamom koja u sebi nema ništa esencijalno destruktivno. U Beogradu se sastao sa Vučićem i patrijarhom Porfirijem i tamo su zauzeli opšti stav od „nacionalnog značaja za srpski narod“, a Vučić je izjavio da se zbog goruće situacije u RS organizira skup svih državnih organa RS i republike Srbije. Ovo nije previd i nije lapsus, što nam govori da BiH u Srbiji egzistira kao dvodjelna konfederalna zemlja koja se može tretirati kako im bude po volji. To je obrazac i paradigma njegove politike „vrdanja“ koju sprovodi na Kosovu, u EU, u odnosu sa NATO ali ne i sa Putinom. Tu je dosljedan. Nema sankcija, svi propagandistički kanali su otovreni i rade bez smetnje i Srbija je platforma s koje Rusija nadgleda i provodi svoju ratnu i političku agendu. Dakle kada BiH ima posla sa Vučićem, Dodikom i Porfirijem onda ima posao s Kremljem i uvjeren sam da je euroatlantski faktor toga svjestan.
Ipak to „trojstvo“ ima probleme a to su bankrot, besperspektivnost, demografska pustoš i nesolventnost RS i debakl u UN. Razlog zašto je Dodik spustio glavu i gard je upravo to, nadajući se da će mu partneri u Federaciji omogućiti pristup fondovima i ubijediti „nepostojećeg“ Visokog Predstavnika da povuče pismo u neinvestiranju u RS. Dakle ciljevi ostaju isti ali će se promijeniti taktika u cilju hvatanja zraka i osnovnog prostora za preživljavanje a i Nikšić mu je spomenuo nešto što nije lako za čuti a čak ni za očekivati, a to je „da ako propadamo onda propadamo svi“. Nositelj aspiracija na krunu srpskog naroda ne smije olako shvatiti ovakvu vrstu kamikaze stava pa je slegnuo ramenima i saglasio se pri tom naglašavajući da on, lično, stoji iza toga. Ne stoji. Stoji Kremlj.
Javnost Bosne i Hercegovine ima još mjesec dana koji može iskoristiti da prodiše i usmjeri se na sam život ukoliko na sjeveru Kosova ponovo ne dođe do ponovne eskalacije sukoba između Vučićevih nasilnika i NATO vojnika KFOR -a. A najave za to postoje jer komandu preuzima turski kontingent NATO-a koji je stacioniran u kampu „Sultan Murat“.
