P R E D G O V O R
Esad BAJTAL
Lijepa umjetnost u tačnoj je srazmjeri
sa ispravnošću pobude i čistoćom emocije.
Djevojka može pjevati o svojoj izgubljenoj ljubavi,
ali tvrdica ne može o svom izgubljenom novcu.
…
Sa matematičkom preciznošću,
bez pogreške ili izuzetka, umjetnost jednog naroda,
ukoliko je ima, jeste izraz njegove etike.
Dž. Raskin
Pejakovićeva kraća emotivna saga o sevdalinci, priča nam priču o pjevanim pričama. Jer, svaka sevdalinka je najprije priča, pa tek onda pjesma. Priča i drama za sebe i po sebi. Ponekad čak i čitav roman.
Oj, Zumreto, dušo moja,
Da si bliže dvora moga,
Češće bih ti dolazio,
Drinu vodu pregazio.
I sinoć sam dolazio,
Vezen jagluk izgubio.
Ako si ga, Zumro, našla,
Operi ga, vrati mi ga.
Drina voda plaha r’jeka,
Ja djevojka isprošena.
Nit’ ću prati, nit’ ga slati,
Već ću njime suze trati.
I, usto, etika oslonjena na prefinjenu snagu mašte i saosjećajno, katarzično razumijevanje ljubavne muke i nevolje, koja snagom neizbježne empatije pročišćava i oplemenjuje ljudske duše. Kako onih koji je u zanosu pjevaju, tako i onih koji je istinski slušaju i osjećaju.
Aman jada, kad akšam ovlada
U minute kad bulbuli šute
Kad bol sanja kraj đulova granja
A dert guši i suze osuši
A kako slušanje nije malo umijeće, to je, danas, istinskih slušalaca te istinske pjesme sve manje. Odnosno, i sasvim precizno fochtovski (I. Focht) govoreći, “istinskih slušalaca, čitalaca i gledalaca ima isto tako malo kao i istinskih muzičara, pisaca i slikara. Ono što ljude u prvom redu na umjetnosti interesira, to umjetnost ili nema ili joj je uzgredno: trač, golicava priča o bližnjem (jer ličnog života nemaju) tema, dakle, kao takva, a ne kao umjetnička; sadržina a ne sadržaj – o formi da i ne govorimo – kič i šund kao izvori podražaja nerava i ugode”.[1]
A sevdalinka, daleko od svake fiziološke, nagonsko-tračerske prizemnosti te vrste, u današnjem emotivno, mentalno i moralno sakatom vremenu, sve je manje samo/razumljiva i prijemčiva u svojoj hipersenzibilnoj melopoetskoj uzvišenosti, estetskoj i duhovnoj zahtjevnosti. Otuda i Pejakovićevo udarno, na samom startu njegove priče o njoj, nimalo slučajno – namjenski neizbježno pitanje:
Kome pjevaš ovu pjesmu
Kad je niko živ ne sluša
Sebi pjevam, samo tiho
Od mene to traži duša
Naravno, Pejaković taj zahtjev vlastite duše (od mene to traži duša) obrazlaže i izgovara na jedan, metaforičko-slengovski govoreći, yagerski, i sebi specifičan dramaturški način. Način koji ne priznaje pragmatiku turbo-estradne hit-napadnosti, i bezdušno agresivnog dranja iz petnih žila. Odnosno, i potpuno obrnuto, naglašavajući svu blagost njenog istančano-svilenog, melopoetskog, iskaza i izraza, kome treba fochtovski-senzibilno dorasti, autor, vrlo precizno, stavom trostruke negacije jasno zaključuje:
Nije ona za deranje
Njeno srce nije traktor
Nije ralo za oranje
Naravno, idejno-pragmatski zaošijane i osiljene etno-traktorđije našeg vremena, daleko od senzibiliteta njenog dojučerašnjeg zlatnog “vakta i zemana”, nemaju ni dara ni osjećaja za ono opšte, zajedničko i unverzalno-ljudsko čemu (i kako) nas sevdalinka u svoj svojoj dobrodušnosti – bolno i umilno pjevajući – uzalud opominje, docira i upućuje. Jer, u svojoj kompleksnoj semantičkoj nedokučivosti i zagonetnosti, ona je, istovremeno, “bol koji pjeva i radost koja boli”.[2]
Specifikum ove, istinski brigujuće priče o sevdalinci u tome je što Pejaković govori na jedan – da to tako formulišemo, jednostavno-kompleksan i kompleksno-jednostavan način, koji mu audio forma, logikom intonativno-povratne sprege – uzajamnog osvjetljavanja i samodopunjavanja – omogućava.
O čemu se radi?
O tome da, nadahnuto, inspirativno govorenje o govorenom, govori koliko i govoreno samo sobom. Odnosno, govorenogovori sebe kroz Pejakovića, koji se i sam raskošno i spontano pomalja i prokazuje kroz samosvojan način izgovoragovorenog. Sve se odvija kao u semantičkoj dijalektici trenutka misterije ljubavne samodovoljnosti i – šutnje. Tišina osamljenih ljubavnika odzvanja mûkom neizrecivog, kazujući tako upravo ono bitno i prešućeno. “Postoji logika srca, o kojoj razum ništa ne zna” (B. Pascal), pred njom svaka riječ uzmiče. Zato je zgusnuta, verbalno škrta, senzibilna lirika sevdalinke za razliku od „mahalaški“ opširne epike, retorički jezgrovita, a značenjski kompleksna i u svom izražajnom šarenilu neuhvatljiva i metaforički nedostižna:
De me prosiš, ne bih pošla za te
Da s’ oženiš, bih se otrovala
Sevdalinka je kuća jezika. Rodno mjesto specifične bosansko-hercegovačke jezičke kulture i duhovnosti. Njihov izvor i utok. I to je davno uočeno i zapisano u onom Kršićevom (Jovan Kršić) kroki opisu “pripovjedačke Bosne”.
“Kad je u devetnaestom veku, zaslugom Vuka Karadžića, probuđen naučni i književni interes za pesničko blago našeg naroda, i kad se ono počelo prikupljati, pokazalo se da je najveći i najbolji deo narodnih pesama sačuvan u Bosni. Taj fakt se može uzeti kao nepobitan dokaz da, specijalno u Bosni, u nepismenim seoskim masama, postoji ne samo umetnički interes nego i jaka tradicija književnog stvaranja kao važan uslov kulturnog razvoja”.[3]
Tako je govorio Jovan Krišić.
I ne samo on.
Poznata je, naime, tvrdnja Vuka Karadžića iz davne 1845. da se najpravilnije govori u Bosni i Hercegovini.[4] I to je tako. Sasvim druga je stvar što se od te strukovne spoznaje i faktičke istine, nenaučno, ideološki sračunato i namjenski projektovano, sistematski uporno i politikantski-dirigovano – bježi. A Vuk je, zahvaljujući svojoj naučno-istraživačkoj akribiji – u jezičkoj ravni – stručno, samo potvrdio i ozakonio “ono što je, u prečišćenom obliku, dalo (raskošno) usmeno stvaralaštvo, na prvom mjestu bosansko i hercegovačko”.[5]
U tom smislu Pejakovićevo afirmativno insistiranje na priči o priči koju nam priča (pjeva) sevdalinka, ima svoju aktuelnu, kognitivno-simboličku vrijednost i značenje ponovnog vraćanja s turbofolkovski fluktuirane (pomjerene) pažnje javnosti, na nenadomjestivi, vrijednosni i kulturološko-civilizacijski smisao sevdalinke kao – umjetnosti planetarnih razmjera. Jer, sevdalinka upravo to jeste: izuzetna, bezvremena (i nažalost), još uvijek, UNESCO-vski nezaštićena forma. Civilizacijska tekovina kakvom bi se rado pohvalilo bilo koje društvo današnjice. Jer, ibzenovski govoreći (H. Ibsen), „za onoga koji voli (i ima ovakvu) muziku, na svijetu postoji kontinet više“. U tom ibzenovskom smislu, Bosna je kontinet nad kontinetima, koji traje, i trajaće – svemu uprkos. Uprkos onima koji je napadaju. I uprkos onima koji je – lažno brane. Jer, poezija i muzika (a sevdalinka je oboje), pripadaju onom božanski svetom i uzvišenom. Dakle, nečemu neprolaznom: bezvremenom, beskrajnom i neuništivom.
O tome priča Pejakovićeva priča.
I, priča naravno, o bh. gradovima, ljudima, događajima davnog vremena. O svemu onome o čemu sama sevdalinka pjeva. Kao i o njenim velikim i najvećim pjevačima, zahvaljujući kojima stoljećima traje i daruje nas svojom neponovljivošću. Niko nije zaboravljen. Veliki su tu sa svojim punim imenom i prezimenom. Sofka Nikolić, Nada Mamula, Himzo Polovina, Zehra Deović, Beba Selimović, Zora Dubljević, Radmila Jagodić, Nedjeljko Bilkić, Meho Puzić, Slobodan Lalić, Merima Njegomir, Emina Zećaj, Rizo Hamidović, Edin Pandur, Marinko Rokvić … Poneko i nadimkom: Ismet Alajbegović-Šerbo, Muhamed Mešanović-Hamić, Zekerijah Džezić-Džeza, Muhamed Pašić-Mašura …
A najvećima je, logikom dubokog, nezaboravnog interpretativnog traga što ga ostaviše za sobom, dovoljno samo ime ili nadimak: Zaim, Safet, Šerbo. U tom, nominalnom, i nešto širem, društvenom smislu naše priče, u Jugoslaviji su postojala samo dva imena čijoj prepoznatljivosti i enormnoj popularnosti, nije trebalo ništa više od imena ili nadimka – Tito i Safet.
Sajo i Tito.
Na njihov pomen nije bilo ni mjesta ni potrebe uobičajenom pitanju – koji:
Koji Tito!
Koji Safet!
To se znalo!
Na pijadestal slavnih i nezaboravnih, Tita je iznijela široka, svjetski poznata i priznata, ljudska, kosmopolitski utemeljena politika. A nezaobilazna, poetski vrhunska, interpretativno zahtjevna i ultra-senzibilna sevdalinka, na nebo popularnosti izvila je – Safeta.
Bilo je to neuporedivo vrijeme velikih ideja i posebnog senzibiliteta. Vrijeme osobite politike i zvjezdano-veličanstvene pjesme. Ukratko – vrijeme ljudsko. O njemu i kroz njega, implicite (bez potrebe izričitosti), govori Pejakovićeva priča o nasilno prognanoj priči sevdalinke, koja će se, ponovo otkrivena, vratiti svome „domu i akrebi“, kako bi to, poetski nadahnuto, rekao jedan od njenih najautentičnijih i najpjevanijih stvaralaca – Aleksa Šantić.
I upravo zato, kao što već rekosmo, zlatnim prstom sudbine vlastite svetosti i uzvišenosti, sevdalinci – „pjesmi namilijoj“ – dosuđena je nebeska bezvremenost trajanja i bivanja.
Sevdalinko pjesmo najmilija
…
Ti si divna, behar grana
U sevdahu rascvjetana
Koja nikad svenut neće
Dok se sunce nebom kreće [6]
Sutješčica, jula 2021.
———————————————————————————————-
[1] Ivan Focht, Uvod u estetiku, Sarajevo 1972. str. 196
[2] Esad Bajtal, Sevdalinka – alhemija duše, Sarajevo, 2012 str. 23 i dalje
[3] Jovan Kršić, Sa strana zamagljenih, Sarajevo 1928. str. 7-8
[4] Alija isaković, Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku, Sarajevo (?), str. 16.
[5] Ibid. str. 14
[6] Safet Kafedžić, izvedba Nedeljko Bilkić
