Gdje naći još jednu Bosnu i Hercegovinu? Tako malu, a s aferama, smradom koji bi zagadio prostor i puno većima. Gdje se još osim ovdje, recimo, može i kriza, kakvu je izazvao virus korone, iskoristiti za pljačku alkaponeovskih razmjera? I to sa zapletom kakav nije viđen ni u najcrnjim kriminalističkim filmovima. Da se za nabavku medicinskih sredstava i opreme – i što je još važnije, zahvaljujući umreženosti s državnim bogovima – angažuju malinari, slastičari, nema ko nije, svi osim onih koji bi i trebali. Koji su za nabavku takvih sredstava i opreme jedino i registrovani.
Ima li, potom, izuzev BiH, još i jedna zemlja na svijetu u kojoj se služba božja organizuje za spas duša onih koji su ubijali nedužan svijet, kao što su ustaški dželati ubijali po ovoj? Ali, i da to osuđuju oni koji glavešinama iz samih vrhova ideologija, koje su iza takvih pohoda stajale, posvećuju imena škola i ulica, kao što se ovih dana u osudi organizacije „službe božje“ u sarajevskoj katedrali za spas duša u Blajburgu izginulih luburićevskih falangi, utrkuju poštovaoci Mustafe Busuladžića?
U poplavi takvih događanja, međutim, ispod radara promakne poneki koji ne bi smio. Oni čiji su razorni učinci najmanje isti, ako ne i veći od apostrofiranih. Ne tako davno, primjerice, prije samo kou sedmicu, predsjedavajući Vijeća Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) podnese ostavku na mjesto i prvog čovjeka i člana ovog regulatornog tijela. Zašto? Zato što, saopšti ugledni sarajevski advokat, u izboru novog menadžera ove institucije nije respektovan stručni nego isključivo kriterij političke podobnosti. Da, još konkretnije, dio članova Vijeća nije glasao po vlastitom uvjerenju nego po nalozima koje je dobio izvana. Od političkih moćnika čijim su vjetrom u Vijeće i došli – i time obesmislili RAK kao nezavisnu regulatornu instituciju. Napravili od njega čudovište. za čije održavanje u životu on sam ne želi snositi odgovornost. I ne želi biti dio tog društva dakako.
A da se ne radi o floskuli nego dijelu užasne stvarnosti, svjedoče i razlozi koje je čovjek tresnuo o sto. U Vijeću je, veli, vladao konsenzus da je dosadašnji direktor uvjerljivo ispred ostalih – ispred izabranog posebno– i da mu vođenje RAK-a povjeriti treba još jedan mandat. To isto, međutim, nije potvrdio i ishod elektronskog glasanja, na koje je Vijeće prisilila koronakriza i one koji odigraše ulogu trojanskih konja poštedjela direktnog pogleda kolegama u oči. Četiri člana ovog tijela, naime – dva iz Banje Luke, dva iz Mostara – svoj glas dadoše drugom, bivšem direktoru jednog od javnih servisa, bivšem direktoru RTV Republike Srpske, koji je i na toj dužnosti platu primao kao poslušnik jednog od etničkih baja. Jer, na nju je, saznalo se naknadno, došao iz fotelje šefa kabineta predsjednika RS – i to, i u mandatu aktualnog i bivšeg prvog čovjeka ovog entiteta.
Da farsa bude još veća, članovi Vijeća RAK-a, koji, koliko preko noći, doživješe lično „prosvjetljenje“, glas dadoše onom koga su tokom njegova mandata, a i javni servis na čijem je čelu bio, svako malo kažnjavali zbog nepoštivanja i zakona i osnovnih načela novinarske profesije. I zbog koga su se, izričući sankcije njemu i kući kojom je kormilario, i sami slagali da je javni servis, RTV RS, pretvorio u puškarnicu partije koja, svakodnevno zaglupljujući ga, pod vlastitom šapom drži taj dio ove zemlje.
Ali, time se priča i ne završava. Naprotiv. Sve što se naknadno u vezi s apostrofiranom civilizacijskom sramotom dogodi sugeriše da živimo u društvu u kome se to doživljava najnormalnijim. Jer, ako dobro upratih, na nju ne reaguje niko osim prvog čovjeka SDP-a, koji je poziv u pomoć odaslao na sve strane – i domaćim institucijama i međunarodnim organizacijama. I upozorio ih da takve odluke mogu izazvati samo još razornije posljedice – i dodatno atakovati na ionako ugrožena „ljudska prava, slobodu i demokratiju u našoj zemlji“.
Ali, koga od njih to muči? Vijeće ministara i kolegije Predstavničkog i Doma naroda državnoga parlamenta? Smiješno. Pa, oni tim gadarijama i sami aplaudiraju. OHR-u, OSCE-u, ambasadama zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, na čije je adrese poziv za pomoć, takođe, odaslan? Još smješnije. Jer, svi oni su tu već petnaestak godina najobičniji statisti. I zašto bi im nakon godina ignorisanja sada žgaravicu izazivala informacija o onome što je sve u mandatu na mjestu direktora RTRS-a radio izvjesni Draško Milinović? Ili, pak, informacija da je zbog toga ovom javnom servisu i njegovom direktoru Vijeće RAK-a, ono isto koje ga sada dovede na mjesto glavnog autoriteta kuće kojom upravlja, u zadnjih šest godina izreklo čak 19 kazni, zbog kojih su, jer su se izrugivali s elementarnim načelima novinarske profesije, i RTRS i njen direktor bili prisiljeni iskeširati 250 hiljada maraka s grbače vlastitih pretplatnika, a da ih za dozvolu da to učine ni na koji način nisu priupitali.
Evo što na sve to šute politički cirkusanti. Pa, od njih se drugo ništa ni nije moglo očekivati. Jer, tom soju je važno samo kako s leđa poreskih obveznika u vlastite džepove inkasirati „mrvice“ o kojima svi ostali mogu samo sanjati. Ali, šute i svi ostali. Ne upratih, recimo, ni glasa otpora takvoj praksi iz redova intelektualne kaste ove zemlje. Koja bi, kad bi se ponašala manheimovski, morala biti korektiv, savjest bosanskohercegovačkoga društva. A koja se ponaša upravo suprotno. Na način koji joj ne daje ni najmanje pravo na pripadanje svijetu intelektualnog. Na način kao što se, primjerice, ponašala njemačka intelektualna kasta u vrijeme Führera. Da je i sama dio široke podrške suludim ideološkim konceptima ili da barem, nije li pristala na najsramniju ulogu, ne otvara usta kao da se ništa ni ne događa.
Kako drugačije, uostalom, tretirati ponašanje članova Vijeća RAK-a i njihov glas za čovjeka u čijem višegodišnjem sankcionisanju su nebrojeno puta i sami participirali? A među njima su, ako dobro razumjeh, čak trojica univerzitetskih profesora, jedan i rektor – jedinog, kako ta „intelektualna gromada“ ima običaja reći, sveučilišta na hrvatskom jeziku u BiH. Ili, od njih trojice barem dvojica, možda i sve do jedan, uče studente osnovnim principima novinarske profesije. I pričaju im o novinarskoj etici kao vrijednosti bez koje nema ni novinarstva kao časne profesije.
Zar sve to nije tuga golema? Zar njihov glas u Vijeću RAK-a ne znači šamar i čitavoj intelektualnoj zajednici? I kakva je razlika između onog što učiniše oni i onog što je tridesetih i četrdesetih godina prošlog vijeka činila čitava plejada Hitlerovih intelektualnih ubica? Evo, prilika im je, neka sami objasne. Jer, ne upratih da su to učinili do sada. Da su čak i pokušali. Ali, evo, pozivam te „intelektualne tenkiste“ neka objasne javnosti gadarije kojima su pljusku opalili čitavoj akademskoj zajednici. Ili, ako smatraju da nisu, ako ih uvrijedih, neka me tuže. Ne bi, uostalom, ni to bilo prvi put u istoriji. Od slične logike zazirao nije intelektualni šljam ni na drugim svjetskim meridijanima, služeći moćnicima koji su sličnima onima kojima služe i nacionalni intelektualni trubaduri u Vijeću RAK-a.
Neće, na moju žalost, ti probisvijeti učiniti ništa od navedenog. Šutjeće kao i do sada – i biti na raspolaganju gospodarima kojima su i sve ove godine bili. Njihova je nesreća, međutim, što ima neko tko sve, pa i gadarije koje oni čine, bilježi. Istorija. I ona im neće zaboraviti. I ona će ih smjestiti baš tamo gdje ih i toka. Na smetljište.
Ali, neka ne brinu, neće istorija zažmiriti ni beskrajnim kolonama intelektualnih ćutologa. Onima kojima život prolazi u logici „ne talasaj“. I skloni se. Onima koji oči stišću i pred najotvorenijom pljačkom svega što su decenijama, pa i vijekovima, stvarale generacije. Onima kraj kojih ataci na univerzitetsku autonomiju – a onima na zenički univerzitet, kojima se i na posljednji javni univerzitet želi staviti šapa, ponešto sam u mogućnosti i sam svjedočiti – prolaze kao kraj „turskog groblja“. Onima koji ne otvaraju usta ni pred najbeskrupuloznijim atacima na ljudska prava i slobode – ali i pravo čovjeka na biološku egzistenciju. Onima koji, da ne nabrajam dalje, i na najotvorenije totalitarne trendove odmahuju rukom. Jer, sve to se, tobože, ne tiče i njih samih.
Neće, hoću reći, istorija zažmiriti ni onima koji, za razliku od „regulatora“ u Vijeću RAK-a, nisu dio prvog „intelektualnog ešalona“ ovozemaljskih bogova, ali su svjedoci koji pred njihovim, i nedjelima njihovih nalogodavaca ne otvaraju usta. Koji svjedoče istorijskom pljuvanju, kome su zbog činjenja dijela kastinske im zajednice, ali i zbog vlastite šutnje nalik onoj njemačkoj iz prve polovine XX vijeka, sami izloženi. Neće im, ponavljam, istorija zaboraviti. Ni prešutjeti. Naprotiv, makar i post mortem, o njima će izreći ono što ih je i za života išlo. Da nikada nisu ni bili dio kaste koja barem pokušava, kamo li igra časnu ulogu društvene savjesti. Nego da su, sasvim suprotno, i živjeli i svijet napustili kao najobičniji šarafčići jednog totalitarnog režima. I jednog tipa totalitarne svijesti.
