Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Da je predizborna groznica zahvatila političku klasu, „borce za nacionalne interese“ prije svega, svjedoči masa detalja. Javnost se, recimo, svakodnevno šamara istraživanjima koja, siguran sam, nemaju veze ni s logikom, ni s etikom istraživačke profesije – iako, neka od njih potpisuju i formalno relevantne institucije, centri za istraživanja pri fakultetima ili njima slične – ali itekako imaju veze s kalkulacijama izbornih stožera kako dobiti naklonost neopredijeljenih, pa i onih čije su simpatije na drugoj strani.
Zahvaljujući nekima od njih, tako, javnost je „saznala“ da su pobjede SBB-a i Radončića završena priča – kao što je već danas izvjesno da će u hrvatskom biračkom tijelu sve ostale pomesti HDZ i njegov kapo.
Ta vrsta umotvorina je, istina, nerijetko izvan dohvata obična svijeta – ili do njega ni ne dođu ili ih on uzima zdravo za gotovo. Ali, zato su mu oči svakodnevno izložene iznenadnom pretvaranju zemlje u veliko gradilište. Federacija je, ako me pamćenje dobro služi, prije mjesec-dva, usvojila rebalans federalnog proračuna kako bi, tako tada obrazložiše, novih stotinjak i kusur miliona maraka usmjerili u izgradnju brzih cesta, one Lašva-Travnik prije svega.
Danas je, međutim, i bedastu jasno da od toga nema ništa. I da će dobiveni milioni, zbog glasova na koje se računa u listopadu, biti utrošeni za krpljenje rupa na iznakaženim prometnicama, središtima političkih partija, ali i na seoskim drumovima.
SDA SE O SEBI ZABAVILA
Ipak, puškaranje s pozicija nacionalnog je daleko ispred svega ostaloga, dojam je i puno više nego u svim poslijeratnim godinama. Dojam je, potom, da se u tome danas najlošije snalaze „zaštitnici“ bošnjaštva. Zbog onoga što im se prethodnih godinu dana izdogađa, da iz stožerne partije „nacionalne obrane“ nastanu tri nove, i da je njezina snaga zbog toga bukvalno prepolovljena, očito su se o vlastitom jadu zabavili – i ne stižu se intenzivnije baviti pitanjima „kolektivnog opstanka“.
Što se, naime, središnjice SDA tiče, jedino što mi nekoliko posljednjih tjedana zape za oči je koncert u znak sjećanja na propali pokušaj vojnog udara u Turskoj, kojim se „bratu Erdoganu“ željela pokazati lojalnost i odanost. A sunarodnicima poslati poruka kako je u njemu i njegovoj zaštiti spas – i kako se oko SDA trebaju okupiti baš kao što se Turci okupiše oko „brata“ kojemu ih je babo u amanet ostavio.
Sve ostalo se, ako dobro upratih, čini preko bočnih, od SDA tobože nezavisnih punktova. Univerzitet u Sarajevu je, recimo, na putu da napravi još jedan korak u vlastitoj islamizaciji. Nakon zabrane rada petkom danas svoje studente, i profesore dakako, pokušava silom utjerati u pravila oblačenja, i stil života uopće, sukladne islamskim običajima i zakonima – a najekstremniji u njegovim strukturama i najbenignije suprotstavljanje tome proglašavaju jurišom na kolektivni identitet, čak i nacionalnu opstojnost Bošnjaka.
Ili, da ne nabrajam više, ratni komandant Armije RBiH, kojeg se optužuje za ratne zločine na prostoru uz Drinu, prijeti novim ratovima. Moglo bi biti da ga je na to stimulirao Dodikov jurišnik prijetnjama novim genocidima. Ali ako i nije, strijela iz njegovih usta je odapeta. Slijedeći rat će se, ustvrdi vrli komandant, dogoditi brže no što smo i mislili. I doda, pozivajući se na bećkovićevsku „ćeraćemo se još“, kako je siguran da može biti svega „osim da se nećemo ćerati“.
Što reći na to? Neki će odmahnuti rukom – k’o eto, poremećen um. Je li, međutim, to i dovoljno? Evo, recimo da je tako. Ali, i u tome je problem, od „poremećena uma“ se ne ograđuju ni oni ispod čijih skuta je iznikao – SDA bratija.
Vrijeme najnovije predizborne kampanje, potom, iako je to evidentno i dugo prije nje, pokazuje i još nešta – da je na sceni, baš kao ranih devedesetih, i novo „hrvatsko-srpsko bratstvo“. Ne uspostavljaju ga, istina, danas izravno nasljednici Tuđmana i Miloševića u Beogradu i Zagrebu – možda i zato jer im u međusobnim odnosima baš i ne cvjetaju ruže – nego to čine preko svojih bosanskohercegovačkih posrednika. A na toj zadaći, dojam je, prednjači lider HDZ-a, koji je u Beogradu i Zagrebu češće nego i kod vlastite kuće.
ČOVIĆ SVE TEŽE PRODAJE „EUROPEJSTVO“
Doduše, ne čini Čović to zbog Beograda i Zagreba, a ni zbog bosanskohercegovačkih Srba i Hrvata. Čini to, naprotiv, zbog vlastita dupeta. Ali, zato svoje devrove prodaje kao osobnu žrtvu za hrvatski interes – i hrvatsku opstojnost na ovim prostorima. Učinio je to i u tjednu iza nas dealom s Dodikom u vezi sa Zakonom o izbornim jedinicama i brojem mandata u Federaciji, koji je, po svemu sudeći, također jedan od stupova njegova plana B – plana blokiranja, pa i rušenja zemlje.
I sve to gospodin čini prodajući „europejstvo“ uzduž i poprijeko. Iako, mora se priznati da mu ta vrsta trikova sve teže prolazi. Jer, kod Evropljana više baš i nije rado viđen gost. Do znanja mu je to stavila i Doris Pack tijekom nedavne posjete Mostaru, upirući prstom baš u njega zbog status quoa u hercegovačkoj prijestolnici, ali i neusvajanja predloženog zakona u federalnom parlamentu.
Ili njezinim jezikom, predloženi Zakon o izbornim jedinicama je „demokratski, što je rekla i Venecijanska komisija, ali evo dogodilo se ono čega su se neki pribojavali, a neki se nadali“. I dodala kako se time „ne zastupaju nikakvi nacionalni interesi“ nego „isključivo partikularni osobni interesi“.
Neće se zbog toga, istina, lider HDZ-a bogzna kako i uzbuditi. Jer, on najbolje zna što i zašto sve to čini. Prema vani će, naprotiv, i dalje prodavati zjake o vlastitomu evropskom opredjeljenju, a treba li zaprijetiti, čak i nestankom BiH ne udovolji li se njegovim ultimatumima, ima on pse i za to. Pokazalo se to i nedavno, nakon neuspjelog blitzkriega u federalnom parlamentu, u prijetnjama političkih marginalaca kako bi iskazani otpor mogao „dovesti do toga da razdruživanje postane neminovnost“.
Doduše, politički dealovi su u principu, uvijek i svugdje interesni. I ovaj, zbog kojeg je, po svemu sudeći, lider HDZ imao najnovije konzultacije u glavnom gradu Srbije, neće proći bez obveze prema njegovu banjalučkom partneru. Jer evo, pod udarom je, i to zbog „bratske“ kooperativnosti, neplanirano Dodikov joker u Domu naroda federalnog parlamenta. A to znači da će ga, kako bi šteti zbog pomoći i „koalicijski brat“ izmakao, Čović i njegovi trebati spašavati. Što je, uostalom, nakon neuspjelog udara najavila i kiseljačka domaćica, jedna od udarnih pesnica mostarskoga „sokola“.
Istina, siroti Drvarčanin, koliko god mislio drugačije, sam po sebi uopće nije važan – ni Čoviću, još manje Dodiku. Jer, bez obzira je li toga i sam svjestan, on je samo instrument u funkciji njihovih devrova – i za njih je žrtveno janje kao i svako drugo. I ne samo to. Ako baš hoćemo tjerati mak na konac, instrument Dodika i njegova velikosrpskog projekta je i lider HDZ-a – uz dodatak, doduše, da je njemu ta uloga jasna i da ju je preuzeo zbog svojih vlastitih razloga i ciljeva.
Ali, to je dio druge priče koju u kontekstu ove analize ne bih razvijao. Ono, pak, što zaslužuje pažnju je makijavelistička matrica koju lider SNSD-a koristi – a kojom je do sada prolazio i kod biračkoga tijela.
DODIKOV HOD PO ŽICI
Pred svake izbore, naime, on baci udicu na koju se birači, a i oporba u ovom dijelu zemlje, upecaju. Prisjetimo se, da ne idem dalje, posljednjih lokalnih izbora i referenduma o danu RS-a. Strah od otpora Dodikovoj manipulaciji i svrstavanje uz njega tamošnju je oporbu, Savez za promjene (Savez za pobjedu) posebice, koštao bukvalnoga prepolovljavanja broja glasova. Jer, iskazanim političkim kukavičlukom je biračkom tijelu poslana poruka da su oni samo obična pješadija, vojnici u stroju, kao što je neupitno tko je istinski šef parade na braniku srpstva – i za koga, sukladno tome, na izborima treba glasovati.
Za listopadske izbore Dodik opet poseže za sličnom matricom. To, istina, sada nisu referendumi, ali jeste detalj koji je također vezan za RS i njezinu historiju. Entitetskom parlamentu, naime, čovjek je uputio zahtjev da se odbace nalazi Komisije za Srebrenicu iz 2004. godine i poništi priznanje vlade o razmjerama izvršenog genocida u tom mjestu.
Hoće li se oporba na Dodikovu udicu i ovaj put upecati? Ne znam. Prve reakcije, istina, upućuju kako su iz iskustva od prije dvije godine izvukli pouke – i kako im ni na kraj pameti nije sudjelovanje u manipulaciji kojom on vodu tjera na vlastiti mlin. Naprotiv, kažu, ako si se za avanturu opredijelio, a negiranje Srebrenice to jeste, morati ćeš to bez nas. Tako, naime, sam razumjeh njihov odgovor na Dodikov poziv – odluku o Srebrenici je, poručiše mu, usvojila vlada pa će je ona, a ne Narodna skupština, morati i opozvati.
No, neće se banjalučki vožd specijalno uznemiravati i odbije li Savez za promjene pratiti ga. Kao što se, siguran sam, specijalno ne uzbuđuje ni zbog reakcija iz svjetskih centara moći – OHR-a i najmoćnijih svjetskih ambasada. Jer, njemu je jasno da ni oni, radi li se o BiH, nisu što su bili – da će, po onoj staroj da psi laju a karavana prolazi, i oni malo „lajati“ te da će se čitava priča na tome završiti. A on će, kao trenutačno najvjerniji zagovornik ideje velike Srbije, dobiti još jedan mandat i nastaviti ploviti kursom kojeg je već odavna trasirao.
Drugo je pitanje, međutim, koje će posljedice, dogodi li se baš to – i uspije li na mjesto partnera u državnomu predsjedništvu uz sebe Mile naćuliti i Čovića – imati za BiH?
Hoće li njih dvojica u tom slučaju, da se poslužim vokabularom lidera DF-a, baš kao što su nedavno pokušali blokirati Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata, blokirati i sve ostale zakone ako su oni u interesu države, i s ciljem da tu istu državu ruše. Pita li se, recimo, mene, takva mogućnost ne treba ignorirati. Naprotiv, i više je nego realna.
