Piše: Prof. dr. Slavo KUKIĆ
Nedavne parlamentarne izbore, a i vrijeme nakon njih, obilježilo je, nema što nije – izborna krađa, politička prostitucija, pritisci, neki i s predznakom ataka na državni suverenitet zemlje. Iako zvaničnih stavova još uvijek nema, iz međunarodnih krugova se već moglo čuti kako je misija OESS-a zgrožena razinom registriranih nepravilnosti tijekom posljednjih izbora, a akteri izbornog procesa, svi osim triju plemenskih oligarhija, su jednoglasni u ocjeni da je BiH proživjela izbornu krađu kakva nikad prije nije viđena.
Na sve to, međutim, CIK odmahuje rukom pričom da su izbori bili fer i korektni, ignorira stavove struke o popisu stanovništva, pa i upozorenja OHR-a kako je Ustav FBiH iznad Izbornog zakona, a time daje za pravo svima koji tvrde da se radi o instituciji pod kontrolom etnonacionalističkih glavešina, nikako i nezavisnom organu koji bi morao biti instrument vjernog preslikavanja volje građana u strukturama parlamenata na svim razinama organizacije državne vlasti.
Kao nikada prije se, potom, iz najjačih partija etnonacionalističke provenijencije upire u kola onih s kojima se prethodnih 30 godina zajedno čerečilo BiH. Zeničko-dobojski kanton je, dok ovaj tekst nastaje, najuvjerljiviji dokaz tome.
SRAČUNATI DODIK I SUMANUTI ČOVIĆ
Mjesecima se s vrha SDA čuje kako je zemlji zbog njezine budućnosti „neophodan snažan probosanski blok“. Poslije Zenice je, međutim, očito da je on potreban isključivo njoj kako bi je održao u životu. A kad je on izostao, jer s SDA nitko neće, preko noći je zaboravljena i zemlja i njezina budućnost – i čini se sve kako bi HDZ, vječiti partner te islamističke bratije, u Zeničko-dobojskom kantonu dobio ono što mu, kao i prošle četiri godine, omogućuje blokiranje BiH kao države i društva.
Kao nikada dosad je atakirano i na oporbenu političku scenu. Zahvaljujući tome je, iako se u najznačajnijoj mjeri to dogodilo i prije izbora, u potpunosti eliminirana oporba HDZ-u. Privremeno se, istina, Čovićevoj navali opirala stranka koja se iz njegove i izlegla, ali je nakon izbora, valjda zbog straha da iz političke arene ne bude definitivno pometena, i ona „skinula gaće“.
Nakon objavljenih rezultata se, u obračun s oporbom, i to kao nitko dosad, upustio i lider SNSD-a – i u RS-u proizveo ambijent u kojemu su oponenti njegovoj politici svedeni na razinu gotovo statističke beznačajnosti. Ušima je, i to prije od svih ostalih, klepnuo najljući Dodikov kritičar, lider NDP-a. Prepolovljena je, potom, i parlamentarna moć SDS i DNS, a značajnost Pavićevih sljedbenika pojeftinjena do razine gotovo pa neukusa.
Lider HDZ-a je, nije tajna, izborni gubitnik – a nije tajna i da mu je poraz teško pao. U prilog tome svjedoči i činjenica da je, mimo svake mjere dobra ukusa, blokirao čak i dolazak šefova država iz bh. okruženja na inauguraciju članova novog Predsjedništva. Ne dvojim, međutim, da mu je pobjeda stranke dobro došla kako bi, pa i zbog osobnog političkog poraza, nastavio s ultimatumima i pritiscima za kakvima je u prethodne četiri godine i inače posezao.
Već danima, recimo, prijeti kako će „zeleno svjetlo“ dati jedino za formiranje državne vlasti – koju ne smije opstruirati zbog odnosa sa svojim banjalučkim partnerom i obznanjenih mu ambicija da čim prije stavi šapu na institucije koje mu nisu po volji – ali i da federalna nema nikakvih šansi zaživjeti prije nego se udovolji ultimatumima mu u vezi s izbornim zakonom.
Foto: Bez problema bi, navodno, trebalo da bude konstituiran tek novi saziv Zastupničkog doma Parlamenta BiH
Teško mi je, priznajem, povjerovati da bi glavni „virtuoz“ HDZ-a bez ikakve zaštite izabrao put političkoga avanturizma. Ako je, pak, na tom kolosijeku, pitanje je zašto? Je li to posljedica njegove političke, čak i psihičke sumanutosti?
Možda. Ali, ignorirati se ne smiju ni poticaji sa strane. Izborni zakon BiH, i guranje u njegove promjene po scenariju lidera HDZ-a, prethodnih pola godine temelj je i hrvatske vanjske politike. Hoće li je od te vrste potpore odvratiti najnovije lekcije EU? Ne vjerujem, iako su i više nego jasne. Jer, Plenković će, obznani, sa zahtjevima za izmjene Izbornog zakona BiH po scenariju njegove bh. ekspoziture nastaviti usprkos svemu – pa i Evropi i njezinim lekcijama usprkos.
Pita li se, međutim, mene, Čović, zaludu sve ludorije koje čini, ipak nije glavna figura bh. političkog pokera. Ne! On je samo igrač na pomoćnom terenu.
NE ODUSTAJE OD DEMONTIRANJA BiH
Na glavnom je drugi, Milorad Dodik, zbog kojega bi BiH, a i Evropu, mogla puno više boljeti glava. Čovjek je, počnimo s tim, bukvalno pokorio RS – i tamo u slijedeće četiri godine gotovo da i neće imati opoziciju onome što čini. Želio sam vjerovati, i u zadnjih nekoliko mjeseci to sam u više navrata i ponavljao, kako bi kao član državnoga trijumvirata mogao doživjeti nešto poput političkog prosvjetljenja. No, prvi potezi u stolici predsjedavajućeg ne pružaju nadu da će se to i dogoditi. Puno je vjerojatnije da će s hazarderskom politikom nastaviti – i da se, kao uostalom i njegov mostarski pajtaš, odlučio za put definitivnog političkog nepovrata.
Istina, i prije prisezanja da će poštovati Ustav BiH je dao naslutiti kako mu on znači koliko i lanjski snijeg. Prisjetimo se floskula da Predsjedništvo treba biti epicentar političkih događanja – i da svi ostali, pa i Vijeće ministara, moraju postati samo njegovi pomoćni organ. A to s Ustavom ima veze koliko i junaci iz narodnih pjesama s internetom. Isto toliko veze s Ustavom ima i zahtjev da svi Srbi u državnim institucijama podnesu ostavke kako bi na njihove pozicije došli Miletu odani.
Takav zahtjev je, doduše, za sve koji Dodika znaju, bio očekivan jer je na fonu podsjećanja na to tko je „glavni baja“ u RS – a kod nekih je i naišao na plodno tlo. Mandat mu je na raspolaganje stavio zamjenik ministra obrane BiH, dojučerašnji junoša SDS-a, valjda iz uvjerenja da – jer je razvaljivanjem najsnažnije, dobojske utvrde SDS-a, lojalnost „baji“ i do tada iskazao – vlastitu poziciju time samo dodatno osnažuje. Ali, i to je trenutno najveća mora „glavnog baje“, irelevantnog dobojskog klinca, barem za sada, ne slijedi više nitko. Naprotiv, poruči mu ministar Šarović, film s ostavkama neće gledati – i poduči ga kako time samo pokazuje da još uvijek nije upoznat sa svojim ustavnim ovlastima.
Ni pol muke da se trenutačno prvi čovjek državnog trijumvirata zadovoljava samo kadrovskim udarom, kojim bi pod kontrolu stavio postupanje ljudi s prostora RS-a u državnim institucijama. Zašto? Zato što mu prvi potezi sugeriraju zaključak da od demontiranja zemlje, koje je najavljivao i prije polaganja zakletve, ne odustaje ni danas – i da mu je ono važnije od svega ostalog. Svoju nastupnu besjedu, recimo, započinje pričom kako je u Sarajevo došao dogovoriti se.
O čemu? U ustavnoj nadležnosti Predsjedništva su vanjska politika i obrana. Misli li na dogovor o tome? Ne! Prioritet mu je, naprotiv, povratak na izvorni tekst Ustava, što tako lako i neće ići. Jer, u Ustavu piše kako je njegovo reformiranje moguće uz unutarnji konsenzus – koji je, uostalom, u svim slučajevima intervencije u Ustav i postojao. I, da bi se ostvario povratak na njegov izvorni tekst, nužno je to isto – politički konsenzus.
Foto: Stranci u Ustavnom sudu BiH Dodikova „kost u grlu“
Ali problem je što su Dodikove ambicije puno veće od toga – što je pokazao tijekom inauguralnog govora, a i nakon njega. Cilj mu je, veli, društvo „vođeno demokratski izabranim predstavnicima naroda“, nikako i ono koje je izraz demokratske volje građana. Cilj mu je, dakle, zemlja etnobegovata, ne i ona koju je u svoje društvo jedino spremna primiti EU. Cilj mu je, potom, odlazak stranih sudaca iz Ustavnog suda i pod hitno ukidanje institucije visokog predstavnika – uz dodatak, razumije se, ne bude li spremnosti za to gubi se svaki smisao njegovog boravka u glavnom gradu. Jer, oni mu stoje na putu definitivnog raštimavanja zemlje – i stoga ih se treba osloboditi čim prije.
Evo što je to nemoguće – jer, izmjene Daytonskog sporazuma podrazumijevaju da suglasnost za njih mora biti dobivena od onih koji su ga i potpisali – ali vokabular ucjene, onaj ili-ili, je detalj koji upozorava. Uz sve to, u prvim danima mandata on pravi i korak kojim za interes RS-a državu množi s nulom. U funkciji predsjedavajućeg, recimo, akreditive stranih ambasadora prima zakićen entitetskom, iako zakon propisuje uz njega jedino zastavu države u ime koje sve to čini. Ali, to Dodika ne zanima jer zastava RS – iako mu ne smeta da tu negdje bude i državna – mora biti svugdje gdje je i on. Što to znači nije teško odgonetnuti.
U ĐAVOLJEM KOLU
Odbija Dodik, potom, da ga štiti SIPA – kojoj je zaštita državnih dužnosnika u izravnoj nadležnosti – i mimo zakona za taj posao angažira druge, MUP RS. A time s najvišeg državnog vrha, kako bi iz igre izbacio državu kojoj je na čelu, čini kazneno djelo zbog kojeg se završava s onu stranu brave. No, to njega ne muči – kao što ga ne muče ni posljedice zbog namjera da formiranjem institucija za obavještajno praćenje na prostoru RS-a izvrši nezakonit udar razvlašćivanja OSA-e kao jedine obavještajno-sigurnosne agencije koja se poslom obavještajnog praćenja može baviti.
Na koncu, u funkciji predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dodik ne preza ni od lekcija svijetu nastupa li suprotno aksiomima koje je sam postavio. Prethodnih je dana jednu takvu popapati morao i američki predsjednik zbog čestitke Dana državnosti BiH.
Jer, uzvrati mu Mile – iako za takav odgovor nije dobio suglasnost svojih kolega, a morao je – da su ga ljudi njegove administracije pogrešno informirali, da BiH nema dana državnosti, da 25. studeni bosanskohercegovački Srbi nikad nisu priznavali kao dan koji će i sam obilježavati itd. Usput mu, budući je „siroti“ Trump izrazio spremnost za potporu našoj zemlji na putu prema EU i NATO, održa lekciju i u vezi s tim. Eurointegracije, odbrusi mu, „da“, NATO „ne“ – jer mu, veli, srpski narod, zbog bombi kojima ga je zasipao, ne vjeruje. Ni sad, ni ikad!
Sve u svemu, Dodik ne posustaje. U đavolje kolo je, međutim, definitivno uvukao i lidera HDZ-a. U prilog tome svjedoče i zajedničke im poruke da je srpsko-hrvatski dogovor postignut – i da čekaju tko im je bošnjački partner u njemu. A ostali? Što je sa strankama građanske provenijencije u kojima su svi?
Što se famoznog dvojca tiče, one su samo dio bošnjačke ujdurme u koju su uvučeni i rijetki hrvatsko-srpski „kvislinzi“. I ne mogu nastupati za interes ni Hrvata, ni Srba – a ni svih ostalih koji ovdje još uvijek pokazuju znake života.
Može li BiH s takvom pameću izdržati i slijedeće četiri godine? Ili bi cijenu ipak mogli platiti oni koji su sami izabrali put u politički nepovrat? Ne znam. Molim Boga da se dogodi ovo drugo. No najiskrenije, sve karte su na stolu – i isključivati ne treba baš ništa.
