Prethodnih mjesec-dva smo, i s domaćih i sa svjetskih adresa, o rezultatima vladanja bh. etnopolitičke bratije mogli čuti svega i svačega. Znalo se, recimo, i do sada da su sve krcatiji autobusi, vlakovi i avioni onih koji sa spakiranim koferima napuštaju zemlju s kartom u jednom smjeru. Ali, službene statistike upozoravaju da nam demografsko kopnenje ne prijeti samo zbog toga, nego i zbog negativnog prirodog priraštaja.

I ne samo da je negativan nego ima i sve primjetniji trend radikalizacije. S druge strane, minusi nam tresu i gospodarstvo. U travnju 2019. godine, pročitah, industrijska proizvodnja u RS bila je čitavih 20% manja u odnosu na isti mjesec prethodne godine.

Sve oštrija upozorenja, međutim, stižu i iz međunarodnih krugova. Pljusku smo dobili prvo iz Bruxellesa. Domaće političke „vedete“ su, dojam je, od tamošnje EU administracije, usprkos šokovima kojima je svakodnevno „čašćavaju“, ipak očekivale milost – i poziv na otvaranje pregovora o pristupanju obitelji kultivirana evropskog svijeta.

No, dobile su ono što ih jedino i toka  – zadaću koju imaju izvršiti kako bi se o procesu pregovaranja uopće moglo i razgovarati. Izdiktirano im je, da ne duljim, 14 prioriteta bez kojih, poprilično jasno je poručeno, ni razgovora o pristupanju neće biti.

Nedugo potom šamarčinu smo morali trpjeti i od bh. ureda međunarodnih institucija – prvo u vezi s Visokim sudskim i tužiteljskim vijećem, potom i Tužiteljstvom BiH. U oba slučaja je, ako dobro shvatih, pod znak pitanja dovođena njihova neovisnost u odnosu na politiku i njezine moćnike, a u slučaju državnoga tužiteljstva i rezultati njegova rada. Prigovara mu se, još konkretnije, sve očitiji pad okončanih postupaka usprkos resursima koji su mu na raspolaganju, još drastičniji pad stope osuđujućih presuda, posebice iz područja ratnih zločina, da ne nastavljam.

A kako se, i VSTV i Tužiteljstvo BiH, prema svemu tome odnose? Na način, najjednostavnije, kojemu nikakav drugi komentar i ne treba. Još konkretnije, umjesto da se nad upozorenjima na vlastiti račun ozbiljno zamisle, i jedni i drugi pribjegavaju prijetnjama gonjenjem svima koji se anomalijama u njihovim redovima usude javno progovoriti.

Zašto? Zato jer potporu takvom stavu imaju kod političkih bogova. Koje, usput, ni same ne dotiče ono što na površinu isplivava. Kao što ih ne uzbuđuje ni najnoviji stav Evropske komisije da u EU, pa kad su u pitanju i oni koji bi htjeli biti njezin sastavni dio, nema prostora za zapaljivu retoriku, kamo li za slavljenje ratnih zločinaca čemu su, kao i poricanju genocida, sklone vlasti RS-a.

Miran san im, na koncu, barem je takav dojam, ne narušavaju čak ni prijetnje kako je EU spremna nametnuti i restrikcije onima koji svojim djelovanjem osporavaju teritorijalni integritet i podrivaju BiH, izravno atakiraju na Daytonski mirovni sporazum ili na drugi način ozbiljno ugrožavaju sigurnosnu situaciju u našoj zemlji.

U prilog izrečenom, uostalom, najzornije svjedoči ono što svakodnevno čini prvi čovjek Predsjedništva BiH. Koji, usprkos svim ranijim odlukama državnih institucija, odbacuje bilo kakvu mogućnost NATO integriranja BiH, prijeti čak i opstankom zemlje ne udovolji li se njegovim ultimatumima te širom otvara vrata četničkom orgijanju. Prisjetimo se, uostalom – a takvih situacija imate do mile volje – najnovijeg spomenika Draži Mihajloviću, onog što ga lokalne vlasti, koje su pod njegovom stranačkom kontrolom, podigoše u Bileći, na mjestu gdje je nekoć bio, a danas je uklonjen, spomenik partizanima.

Da priča bude još čudnija, ali i dodatno zbunjujuća, uklanjanje bilećkog spomenika partizanima zarad javne ljubavi prema Draži i četnicima Dodiku ne smeta da na drugom mjestu, na Kozari, iskaže poštovanje i partizanskom pokretu i njegovim djelima. Način, međutim, na koji to čini svjedoči da mu u prvom planu nisu ni partizani ni njihova kozarska epopeja. Naprotiv, zahvaljujući televiziji to se moglo i vidjeti, cilj obljetnice Kozare je bio revizija historije iz vremena NOR-a, prikazivanje bitke na Kozari kao otpora Srba, ne ljudi podkozarskog kraja njemačkom fašističkom naletu na Balkanu. Jer, organizatori čitavog događaja su institucije RS-a i Srbije. A Bosna i Hercegovina? Nije bukvalno nigdje. Kao da se ne radi o značajnom historijskom događaju na njezinu tlu.

Netko će, dakako, za to optužiti RS i njezine institucije. Koje se, da ne bude zabune, od konkretnog prekrajanja historije ni na koji način ne mogu „oprati“. No, da se ne lažemo, nije samo do njih. Jer, tko je htio mogao je vidjeti i drugu stranu te priče – da se protiv revizije historije bogzna kako ne bune ni na prostoru Federacije. Za obljetnicu Kozare, još konkretnije, saznati su mogli samo oni koji su imali signal RTRS – koja je čitav program i izravno prenosila.

Oni, pak, kojima se „ukazuju“ samo BHT i FTV, za kozarsko su događanje bili uskraćeni. A, ako sam dobro upratio, tamo, barem što se političke klase tiče, iz Federacije i inače nije nikog bilo. Što sve to treba značiti? Čija je Kozara? Zar nije svih nas? I znači li to da mi kao cjelina više i ne postojimo? I da u vezi s tim sliježemo ramenima i s jednu i s drugu stranu entitetske crte?

Da problem nije samo Milorad Dodik tih sam se dana bio u prilici uvjeriti i na još jednom primjeru – obilježavanju obljetnice Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Tim povodom, naime, u Sanskom Mostu je SABNOR BiH priredio i program, kojim je na jedan od značajnih datuma bh. državnosti svijet i sam htio podsjetiti. I za to, da ne ostanem nedorečen, zaslužuje sva moguća priznanja.

Ali, i događanje u Sanskom Mostu nije bez pitanja, posebice što se političke bulumente tiče. Ne čudi me, evo, da tamo nije Dodik – jer on svako malo u pitanje i tako dovodi ZAVNOBiH, dajući mu potpuno drugačije značenje od onoga koje mu stvarno pripada, a još češće osporava i samu BiH.

No, tamo nije bilo nikoga ni od onih koji se u BiH i njezinu zavnobihovsku prošlost svakodnevno kunu. Sam sebi sam postavljao pitanje – zašto?

Nakon što sam se, međutim, našao na mjestu gdje je drugo zasjednje i održano, sve mi je bilo jasno. Tamo gdje je bio Doma ZAVNOBiH-a danas je ledina. Da, dakle, ne bi bilo spora, gola ledina – i natpisna ploča koja podsjeća da je tu stvarana historija.

A Dom? Porušen je, rekoše, na samom počektu ratnih događanja. Već 1992. godine. Porušen? Ali, od okončanja rata je prohujalo četvrt stoljeća. Zar se čitavo to vrijeme nije moglo pronaći pola miliona i u život vratiti ono što bi generacije trebalo podsjećati na vrijeme obnove bosanskohercegovačke državnosti?

Ili onima, koji sve poslijeratne godine i desetljeća i vedre i oblače, a i kunu se u tekovine ZAVNOBiH-a, do takvog podsjećanja istinski i nije? Jer im istinski nije ni do zavnobihovske BiH? I jer bi joj radije pretpostavili scenarije na čijim platformama svo to vrijeme, od rata do danas, i sami djeluju?

Neću tvrditi da je tako. Iako, puno je argumenata u prilog baš toj tezi. Ali, neću pobjeći ni od još nečega. Na tisuće puta, i na tisuće primjera u svim dijelovima svijeta, naime, potvrdilo se jedno te isto. Onom tko bježi od svoje prošlosti, ili bi je zbog vlastitih političkih i ideoloških ciljeva htio revidirati, prekrajati, leđa znade okrenuti i budućnost. I cijenu zbog podsmjeha prošlosti u pravilu plaća on sam – i pojedinac i svi koji ga slijepo slijede.  

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime