Piše: Prof.dr. Slavo KUKIĆ
Nije sporno da je pritisak svjetskih centara moći – onog što se u pravilu podrazumijeva pod pojmom međunarodna zajednica – na aktere domaće političke klase značajno pojačan. Nije sporno i da je njegov najsnažniji krak usmjeren prema dvojcu Dodik-Čović. Nije, međutim, sporno ni to da je dezintegrativni dvojac na njega sve imuniji – iako, a to su mu reakcije na kritike iz svijeta u vezi s posjetom turskog predsjednika potvrdile, imuniteta ne nedostaje ni kod trećeg člana etnonacionalističkog tronošca.
O osudi HDZ-a i SNSD-a zbog neusvajanja od Ustavnog suda zahtjevanih izmjena kaznenog zakona već pisah. U pismu, koje potpisaše ambasade devet zemalja – među njima, što je još važnije, SAD, Velike Britanije, Francuske i Njemačke – vrh dviju političkih partija se optužuje za izravnu potporu organiziranom kriminalu i korupciji i oduzimanje instrumenata državnim pravosudnim institucijama da im se efikasno suprotstavi.
Da to ne brine Dodika stara je priča. Jer, reakcije na njegovo mitomansko šamaranje naroda – poput onog o BiH kao fikciji svjetskih centara moći, RS kao suverenoj državi, njezinom ujedinjenju sa Srbijom kao temeljnom nacionalnom idejom XXI stoljeća, i sve u tom duhu – su gotovo pa svakodnevne. A svakodnevan je, pošteno govoreći, i njegov ignorantski gard prema njima.
OZBILJNA UZPOZORENJA PIC-a
Isti takav, i tako otvoren odnos lidera HDZ-a, međutim, nova je priča. Sve ovo vrijeme, naime, on pokušava prikazati se „promicateljem evropskih vrijednosti“. Ako je, pak, temeljem nedavnoga odgovora ambasadama devet zemalja, te uredima OHR-a i OESS-a suditi, i stvaranju takvog imidža je definitivno okrenuo leđa – i pridružio se čovjeku s kojim u svemu ostalomu ionako djeluje po principu sijamskih blizanaca.
Na optužbe, koje mu u zajedničkom pismu uputiše, on uzvraća kako su tendeciozne, zasnovane na nepotpunim informacijama i nepotrebno doprinose stvaranju negativne percepcije u javnosti – ali i, baš onako dodikovski, kako takvim stavovima predstavnici međunarodne zajednice „izvan svih standarda sudjeluju u politizaciji jednog važnog unutardržavnog pitanja u predizbornoj kampanji”, i time, zamislite, dio te kampanje postaju i sami.
Foto: Sa posljednje sjednice PIC-a (Radiosarajevo.ba)
Dokaz pojačanog pritiska centara svjetske moći su i najnoviji zaključci Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC) koji, dojam je, prvi put do sada tako snažno upućuju na negativne trendove u BiH. Jer, u njima nema ni jednog pozitivnog detalja za kojeg članovi ovog organa smatraju da zavrjeđuje biti istaknut.
S druge strane, ne sjećam se ni tolikog broja upozorenja vlastima BiH na svim nivoima – od potrebe poštovanja Mirovnog sporazuma i svih njegovih aneksa i odluka visokog predstavnika, preko potrebe da se još jednom istakne i izrazi potpora teritorijalnom integritetu i ustavnoj strukturi zemlje, ali i potrebe skretanja pažnje da entiteti postoje samo temeljem Ustava, do upozorenja kako je Ustav BiH također dio Mirovnoga sporazuma i kako su odluke Ustavnoga suda obvezujuće.
Zanimljivo je, potom, kako je dugačka lista apela PIC-a vlastima BiH. U čak 12 njih postignuta je gotovo apsolutna suglasnost članica ovog tijela – od apela da se lideri suzdrže od nacionalističke retorike i pod hitno provedu odluke Ustavnoga suda, ali i Suda u Strasbourgu, preko apela koji se tiču vladavine prava i borbe protiv korupcije, posebice izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku, do onih u vezi s provedbom ekonomsko-socijalnih reformi, reforme javne uprave, poboljšanja odnosa između svih nivoa vlasti, da ne nabrajam.
SRPSKO-HRVATSKI SIJAMSKI BLIZANCI
Dojam je, da ne duljim, kako je PIC političkim vođama BiH poručio da su blokirali funkcioniranje pravne države, ali i utjecali na to da naša zemlja danas djeluje manje funkcionalnom nego u neposrednom poslijeratnom periodu. I kako međunarodna zajednica to, nastavi li se, neće dugo tolerirati.
Dojam je, potom, kako je PIC ovaj put „zaslužne“ za takvo stanje stvari i imenovao. Jezikom visokog predstavnika, preko kojega je stav PIC-a i saopćen, protiv institucija BiH najizravnije rade lideri SNSD-a i HDZ-a.
Foto: Milorad Dodik i Dragan Čović
Ovaj dvojac, međutim, sve to ne obeshrabruje. Naprotiv, i jedan i drugi guraju starom, utabanom i do u detalje zajednički isplaniranom trasom – trasom destruiranja i daljih podjela. U institucijama države, naime, i dalje slijede matricu blokada svega i svačega ne ide li ono u prilog osnovnim ciljevima njihova djelovanja.
U Domu naroda državnoga parlamenta, recimo, a bez da se zacrvene, odbili su izmjene i dopune zakona kojima se predviđa uvođenje suvremenih tehnologija u izborni proces. Zašto? Zato što se njima staje u kraj izbornim krađama, a onda je upitno i političko preživljavanje političkih partija kojima kormilare. Ili, iako u ovoj lakrdiji nisu sami, u istom parlamentarnom domu su u prvom čitanju usvojili čak dva prijedloga izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku – a time, da se ne lažemo, čitavu priču o progonu korupcije i organiziranog kriminala dodatno odložili.
Da ih, međutim, prozivke svijeta ne muče pokazuju i svakodnevnim istupima. Priči o ujedinjenju RS i Srbije kao temeljnoj nacionalnoj ideji i nacionalnom cilju XXI. stoljeća Dodik ovih dana dodaje i novu – koja bi onu najznačajniju, valjda, samo trebala osnažiti – da granice nisu Bogom dane i da je temeljni princip onaj koji se odnosi na pravo naroda na samoopredjeljenje.
Ali i da je pretpostavka tome uvjeriti druge u BiH kako se zajednički moraju osloboditi protektorstva međunarodnog faktora. Logika je, hoću reći, skinuti s vrata strance, a onda ovdje dovršiti srpski posao stoljeća u kojem jesmo.
ZELEN(IKA) TRN U ČOVIĆEVOM OKU
A što se lidera SNSD-a tiče, na realizaciji temeljne nacionalne ideje već danas radi punom parom. Uostalom, kaže, kao član Predsjedništva BiH on se neće „kretati po Federaciji u zvaničnom smislu, odlaziti na neke sastanke po FBiH i glumiti tamo nekoga“ jer ga taj dio zemlje ni ne zanima. Ili Dodikovim vokabularom, njegova „bazična odgovornost je RS i srpski narod“, kao dio RS-a dakako.
U protivnom, ako je taj isti narod imao nesreću naći se u drugom dijelu BiH, neka se koprca kako mu drago – jer, Bože moj, to je njegova žrtva za „srpsku nacionalnu ideju XXI. stoljeća“.
Slične poruke Dodikova sijamskog blizanca bi tek mogli slušati. Nespremnošću na usklađivanje Izbornog zakona s Ustavom Federacije on ih, prisjetimo se samo priča o planu B, emitira i danas.
Pitanje je, međutim, hoće li se na takvoj, reklo bi se suptilnoj formi i zadržati. Ako je suditi po onoj nedavnoj, odaslanoj iz Žepča, retorika bi mu se mogla dodatno radikalizirati. A cijenu bi, kako stvari stoje, uz Komšića kao starog bošnjačkog „trojanskog konja“, mogli platiti i novi hrvatski „kvislinzi“, gospođa Zelenika i oni što je podržavaju prije svega.
Foto: Diana Zelenika sa stranačkim kolegama
Jer, oni bi mogli biti brana „svetoj obvezi“ da se izbori dobiju kako bi se, Čovićevim jezikom kazano, izbjeglo da nam, od onoga što nam pripada, itko išta kao milostinju daje. Prevedeno, mogli bi biti brana nastavku njegove neupitnosti i teroriziranja, vlastita naroda posebice.
Šanse da se tom retorikom zastraši doktorica Zelenika su, barem po žestini s kojom je u predizbornu priču uvažena gospođa ušla, ravne nuli. I to je, siguran sam, jasno i njemu. No, ako se na trku za drugi mandat ipak odlučio – a time, može on pričati što mu drago, i sam priznao legitimitet predstojećih parlamentarnih izbora – ostaje pitanje na čemu će, nakon što ih je polovicu iz zemlje iselio, naklonost Hrvata pokušati ponovo pridobiti? Iskreno, pred njim su problemi koje do sada nije imao. Ali, nepoznanica je kako će se s njima i nositi.
HOĆE LI BITI CARSKOG REZA
Siguran sam, recimo, da će ignorirati optužbe u vezi s grabežljivošću, ali i involviranošću u kriminal i korupciju, koje dolaze i iz „najdomoljubnijih“ slojeva bosanskohercegovačkih Hrvata – generalskog lobija posebice. Jer, stari je to lisac – i zna da je šutnja najefikasnija obrana. I da se utemeljenim optužbama efikasno parirati može samo prebacivanjem loptice na drugi teren.
Čović će to, siguran sam – kao, uostalom, i Dodik – čitavo vrijeme predizborne kampanje i činiti. Odvraćati narod od priča o korupciji i kriminalu za koje ih se optužuje, i zastrašivati ga ujdurmama protiv njega sama, onima bošnjačkim posebice. Ali, i „educirati“ ga u čemu je spas. U glasu za njega, Čovića, i njegovu partiju, jer glas za njih je i „spas“ od, ne mogućega nego sigurna kolektivnog samouništenja.
Pitanje je, međutim, dokle je sve to, što se svijeta tiče dakako, moguće i tolerirati? Ili drugačije, postoji li donja granica izdržljivosti centara svjetske moći?
Nije li, još konkretnije, ako postoji, ona već danas ozbiljno probijena? I nije li vrijeme za svjetski „carski rez“ u ovoj zemlji? Ili se, sasvim suprotno, i tzv. međunarodna zajednica zadovoljava tek verbalnim prijetnjama. I ozbiljno čak ni ne razmišlja o obvezama koje je, u vrijeme potpisivanja Daytonskoga sporazuma, i sama preuzela?
Vrag bi je znao. Ali najiskrenije, ni ona nije ono što smo, i ja i naivci meni slični, vjerovali da jeste. Nije. Niti tako principijelna, niti odlučna, niti zajednica univerzalnih vrednota.
