SLAVO KUKIĆ: Slavljenje civilizacijskoga sunovrata

U Bruxelles je, što je za ozbiljan svijet gotovo pa ismijavanje s evropskim institucijama, Dodik otišao bez odgovora na čak 23 dodatna pitanja. Ako je po opozicijskim reakcijama u zemlji suditi, i kod pitanja na koja se došlo do odgovora činjeno je to na način koji Dodiku i Čoviću osigurava poziciju političkog monopola

Prije više od tri godine tada prvi čovjek državnoga trijumvirata preda zahtjev za članstvo BiH u EU. Tome je, sjećate se, pripisivan epitet historijskoga, a onaj što zahtjev uruči proglašavan je maltene osobom milenija.

Iako, od istine je daleko bilo i jedno i drugo. Jer, zahtjev je u Bruxelles odnesen a da prethodno nisu ispunjeni uvjeti koji su mu, po nalogu te iste EU, morali prethoditi. To što ga je evropska administracija ipak zaprimila sasvim drugo je pitanje – i ne govori o njegovoj opravdanosti nego o interesima administrativnog centra evropske moći zbog kojih je zažmirio pred zadaćom koju je našoj zemlji sam izdiktirao. No, to je već dio druge priče koju u kontekstu ove ne bih razvijao.

Nedavno se prvi čovjek kolektivnog šefa države, ne onaj od prije tri godine nego njegov politički i ideološki dvojnik, ponovo zaputio put Bruxellesa. Čovjek je tamošnjim evropskim činovnicima o stol lupio odgovore na dodatnih 655 pitanja iz Upitnika Evropske komisije. I ponovo smo bili prisiljeni slušati hvalospjeve, sada doduše iz drugog političkog centra i od drugih medijskih podrepaša. Iako, razloga za to nije bilo kao ni sredinom veljače 2016. godine. Uostalom, u Bruxelles se, što je za ozbiljan svijet gotovo pa ismijavanje s evropskim institucijama, došlo bez odgovora na čak 23 dodatna pitanja.

ŠTA JE DODIK RADIO U BRUXELLESU

I ne samo to. Ako je po opozicijskim reakcijama u zemlji suditi, i kod pitanja na koja se došlo do odgovora, činjeno je to na način koji Dodiku i Čoviću osigurava poziciju političkog monopola nad svim unutrašnjim i vanjskopolitičkim procesima u zemlji. Evropsku komisiju se, primjerice, pokušava uvjeriti da je BiH konfederacija triju nacija, destruktivna i antidržavna politika se pokušavaju predstaviti nužnom realnošću, nastoji se promovirati segregacija i diskriminacija u školstvu, da ne nabrajam.

Ali ljude s vrha zemlje, očito, ne brine ni karakter danih odgovora, ni činjenica da je na desetine pitanja izostao bilo kakav odgovor. Jer, reče predsjedavajući Dodik pred evropskim čelnicima, i podatak da odgovora nema je također neki odgovor. A što to znači, nije bogzna kakva mudrost.

Pojednostavljeno, njemu predaja odgovora na dodatna pitanja i nije bila glavni motiv odlaska u sjedište evropske administracije. Potpuno suprotno, put u Bruxelles mu je bila bogom dana prilika da pred evropskim čelnicima saspe paljbu na najvjerojatnije partnere u budućoj vlasti jer su kočnica vlastitim mu planovima da čim prije uspostavi kontrolu i nad državnim institucijama koje mu nisu po volji – da vlastitom šapom poklopi SIPA-u, OSA-u, Sud i Tužiteljstvo…

I to, ne bilo kada. Nego, ako je moguće već sutra. Jer on, kako sam priznade, nema „vremena za dangubu“. Potpuno suprotno, ne učini li to već sutra – a bez novog Vijeća ministara, u kojem će procese diktirati njegovi ljudi, neće ići – propasti će i planovi s kojima je u Predsjedništvo došao. I u tom slučaju u njemu nema što ni raditi. Njegovim jezikom, napustit će ga, vratiti se u Banju Luku „pa neka sve propadne“.

Hoće li EU ponovo zažmiriti kao i prije tri godine. Takvu mogućnost ne isključujem. Dapače, poruka iz Bruxellesa u prilog tome najzornije i svjedoči. Otuda, naime, nitko ne spominje izostanak traženih odgovora nego se prstom upire u potpuno drugu stvar – obvezu reforme javne uprave. No, teško da ih se i u vezi s tim čuje. I da ih se uopće želi čuti. Jer, stvari u zemlji idu sasvim drugim kolosijekom – i nitko nema iole ozbiljnije nakane da ih vrati na onaj pravi, evropski.

RS ŠUTI O VIŠEGRADU

Već danas se, recimo, od Dodikovih pobočnika čuju prijetnje da je neformiranje vlasti po uvjetima njihova šefa put u samouništenje države. Voždovi savjetnici upozoravaju da bi njegovo napuštanje Predsjedništva značilo i definitivan kraj Daytona, smrt BiH, te da je to pitanje nad kojim bi se morali zamisliti oni koji takav proces konstitucije vlasti onemogućuju – jer, oni bi u tom slučaju, ne nitko drugi, bili i grobari države.

Ako takve poruke svakodnevno čujemo od ljudi s vrha državnoga establishmenta, nemoguće je izbjeći i pitanje stoje li ti isti i iza četničkog orgijanja koje se redovito, svake godine priređuje u Višegradu? A organizirano je, podsjetimo se, i nedavno. I s njega su slane poruke kakve se do sada nije moglo čuti. Među inim, da će „opet biti pakao i krvava Drina“.

Kako to shvatiti? Da ne duljim, kao puštanje iz boce duha četrdesetih godina prošlog stoljeća, ali i utjerivanje straha u kosti ljudima uz Drinu što bi ih moglo ponovo pogoditi. To je razlog da su četničko višegradsko balahanje osudili  mnogi – i na domaćoj političkoj sceni i predstavnici svjetskih centara moći u BiH.

Ne upratih, međutim, da se osudama pridruži itko od zvaničnih institucija RS-a ili dijelova političke klase koja iza tih institucija stoji. Šuti predsjedavajući državnog predsjedništva, šuti prva dama RS-a, entitetski premijer reakcije na višegradski četnički bal doživljava pretjeranim. Treba li se, međutim, svemu tome čuditi? Ni slučajno. Sve to, hoću reći, iznenaditi može samo neupućene. Jer, tim istima se ima zahvaliti i davanje zelenog svjetla za djelovanje udruge koja iza četničkoga „bala“ u Višegradu stoji, ali i za registriranje još 15 četničkih družina u različitim dijelovima RS-a.

Sve to, doduše, ljudi s vrha političke i državne piramide u RS-u ne rade isključivo na svoju ruku. Višegrad je pokazao da se četničke prošlosti ne odriče ni Pravoslavna crkva. Na središnjem četničkom okupljanju, naime, bili su i njezini „sloge božje“ – i svemu tome dali „božji blagoslov“.

Doduše, višegradsko orgijanje bradolikih spodoba je samo vrh ledenog brijega. Jer, ono se događa u zemlji, u kojoj dominantne političke ideologije takve spodobe same proizvode. To se, recimo, događa u zemlji čije ulice i trgove, škole i studentske domove u svim njezinim dijelovima krase imena kvislinga iz Drugog svjetskog rata ili presuđenih ratnih zločinaca iz onog kojeg smo devedesetih svi skupa bili prisiljeni proživljavati. A koja zbog toga plaća cijenu, nema u čemu nije.

ZAGLUPLJIVANJE NARODA

Iako se, primjerice, radi o zemlji u kojoj je industrija gotovo pa uništena, ona je danas, vjerovali ili ne, četrnaesta u svijetu po zagađenosti zraka. Ili, u pitanju je zemlja u kojoj se – zaludu sva upozorenja iz svijeta – i danas usvajaju uredbe koje, kao u slučaju najnovije uredbe federalne vlade, izravno stimuliraju koruptivne prakse u zapošljavanju.

U pitanju je, potom, zemlja u kojoj se političke skupove, kao u slučaju onog nedavnog hadezeova o ustavnoj reformi u Neumu, krsti znanstvenima – i na kojima se, pozivom na autoritet znanstvenoga uma, interes jedne političke grupacije, proglašava općim.

I usput, jednom od temeljnih evropskih vrijednosti. Iako sve to u pitanje dovodi podatak o sudionicima koji se na neumskom sijelu okupiše. Tri-četiri reda hadezeovaca – s intelektualnim begraundom ili bez njega, svejedno – pa netko tko daje legitimitet predznaku znanstveni. Da bude još gore, tamo se nađu i ljudi iz vrha vlasti susjedne države, a nikoga, apstrahira li se kadrove HDZ-a, iz institucija vlasti BiH na svim razinama. A znanstveno se, navodno, propituju vrijednosti koje bi taj akt morao ispunjavati kako bi imao snagu evropskoga.

Na koncu, u pitanju je skup koji završava politbirovskim zaključcima kao u dobra stara vremena, i to onakvima zbog kakvih ga je HDZ i sazvao – iako, tamo gdje se raspravlja na način imanentan znanosti, to bi morali znati barem oni koji se znanstvenicima zovu, logika zajedničkih zaključaka se po automatizmu isključuje. No, ni to ne iznenađuje. Jer, tako je bilo i prošle godine, a biti će i u budućnosti – ne radi evropskog ustava nego radi grupnog interesa i zaglupljivanja vlastita naroda zbog tog istog interesa.

U pitanju je, na koncu, zemlja koja zbog svima prepoznatljivog pomračenja uma, napuštaju mladi i obrazovani ljudi odlazeći na različite evropske, pa i svjetske meridijane s kartom u jednom smjeru.

I sve to bi siroti narod trebao još slaviti. Zašto? Slavljenje čega? Jedino civilizacijskog sunovrata. Možda se takva priča nekomu i može prodati. Što se mene tiče, daleko im kuća.

Akademik Slavo KUKIĆ
Akademik Slavo KUKIĆ
Univerzitetski profesor, doktor socioloških znanosti, redovni član Akademije nauka i umjetnosti BiH.

Povezane vijesti

NAJNOVIJI ČLANCI