Piše: Zoran Kolobara
Slučaj takozvane “Boškine rupe” u Mostaru, koji godinama simbolizira nered u urbanističkom planiranju grada, prerastao je iz lokalnog komunalnog problema u ozbiljan sudski spor s mogućim širim posljedicama. Riječ je o zemljištu u središtu Mostara čiju su prodaju i prenamjenu osporili stanari okolnih zgrada, tvrdeći da im je oduzeto pravo korištenja prostora koji je služio za redovnu upotrebu njihovih objekata.
Postupak koji se vodi pred Općinskim sudom u Mostaru više se ne odnosi samo na vlasništvo nad spornom parcelom. Sud je, odbivši pokušaj da se predmet svede na upravni spor, otvorio pitanje moguće diskriminacije građana, odnosno uskraćenje za prava koja su drugima u sličnim situacijama bila priznata.
Bivša gradska vijećnica i aktivistica Boška Ćavar za Inforadar tvrdi kako je u ovom slučaju riječ o jasnom primjeru nejednakog postupanja.
“Za one koji ne znaju, diskriminacija je različito postupanje u istim situacijama. U našoj tužbi za diskriminaciju je očigledno iz svih dokaza koje smo do sada pribavili da se ni jedna parcela koja je u funkciji zgrade nije prodala i time onemogućila stanarima prilazak svojim vratima kolima hitne pomoći i drugim vozilima kojima se mora osigurati prilaz, ili se takva parcela prodala. Iz pribavljenih dokaza vidimo da se za pojedine kuće i zgrade uknjižavaju parcele za redovnu upotrebu. I to je diskriminacija!”
Govoreći o tome kako je došlo do situacije u kojoj je zemljište prodano trećim osobama, Ćavar ukazuje na niz institucionalnih propusta.
“Točno, zemljište koje po svim propisima i zakonima služi za redovnu upotrebu zgrade, prvo se putem privatizacije upisao Soko Zrakoplovna industrija d.d. Sljedeći ključni korak je bio propust u ZK uredu Općinskog suda. Naime, uposlenice tog ureda nisu dovoljno provjerile svu dokumentaciju vezanu za tu parcelu. U ZK uredu postoji jedno rješenje kojim se dokazuje da je Soko dobio zemljište jer na njemu već postoje zgrade.”
Na pitanje koliko dugo traje borba stanara, odgovara bez zadrške.
“Jako dugo. 1997. godine je od strane osobe koja ne živi u zgradi došlo do zatvaranja prolaza koji je također u funkciji zgrade. Poslije dvanaestogodišnje borbe s administracijom konačno je prolaz vraćen ne samo stanarima već i građanima. Kada smo mislili da smo se oslobodili ‘zasjeda’ nepromišljenih građana, počinje gradnja na zelenoj površini i proširivanje kafića. Po regulacijskom planu Odjel za urbanizam i građenje je izdao urbanističku suglasnost vlasniku kafića koji se nalazi u zgradi, bez da je dobio suglasnost stanara što je morao po zakonu. Ćavar tvrdi da je došlo do zataškavanja i držanja predmeta po ladicama, vlasnik je u upravnom postupku dobio prostor koji i danas koristi. Stanari godinama trpe buku, dim, a vlasnik kafića je postao i vlasnik naših života i upravlja s njima.”
Bez odgovora institucija
Ćavar ističe kako komunikacija s Gradom Mostarom nije donijela rezultate.
“Ja sam kao vijećnica od početka mandata tražila od Grada Mostara da građanima dostave na uvid podatke o zelenim površinama i zemljište za redovnu upotrebu. Nikada nisam dobila odgovor što je samo po sebi znakovito.”
O nedavnom zatrpavanju sporne rupe kaže:
“Zatrpavanje rupe je došlo kao rezultat istrage o nezakonitim rješenjima i skrivanja predmeta po ladicama do zastare. Danas se građanima Mostara postavljaju parking satovi i naplaćuje parking ili se pokušava naplatiti bez dokaza da Mo parking ima neko pravo na taj posjed. Nadam se da ovaj problem i njegovo rješenje znači zatvaranje jednog crnog poglavlja rada gradske administracije u odnosu na svoje građane. Grad Mostar još uvijek nije odgovorio niti otvorio jednu javnu raspravu s građanima po ovim pitanjima, ali se nadam da će doći i taj dan.”
Gradski vijećnik Slavko Zovko upozorava kako bi ovaj slučaj mogao imati šire posljedice.
“Neću prejudicirati sudsku presudu, ali ono što svakako hoću i želim jest pohvaliti angažman sugrađana koje su se odvažile boriti za svoja prava. To je nešto što u našem društvu silno nedostaje, čak se nemamo volje boriti protiv nepravdi na osobnoj bazi, a o svijesti o kolektivnim nepravdama neću gubiti riječi. Moram spomenuti da ako Grad izgubi ovaj spor da će to vjerojatno izazvati domino efekt, bojim se da sličnih slučajeva ima puno.”
O radu gradskih službi i inspekcija ima vrlo kritičan stav.
“Dojma sam da se gradske službe uglavnom ‘oštre na običnim ljudima’ i općenito mislim da zakoni i propisi kod nas ne vrijede jednako za sve nego ima jednakih i jednakijih. One ‘najveće ribe’ često inspekcije i zakoni, gle čuda, ne vide i ne sustignu. Imamo slučajeve u Mostaru da se nezakonito rade dijelovi zgrada, kamenolomi ili ogromne solarne elektrane i to inspekcije pored vlastitih ‘očiju’ ne vide, dok vide kad neki običan građanin postavi reklamu ili izbetonira nelegalno neku ogradu od par metara.”
Dodaje kako sustav reagira tek pod pritiskom.
“Složio bih se sa sugestijom iz vašeg pitanja, to sam nažalost shvatio i kao gradski vijećnik, da gradske službe općenito rade tek kad na njih dođu svjetla javnosti i pritisak javnosti. Mogao bih nabrajati hrpu toga, od čekanja na popravku semafora, krpljenja rupa, probijanja rokova i slično. Jednostavno tako je izgrađen sustav, javni sektor prepun je sinekura i pozicija koje su svrha samima sebi, a ne na usluzi građanima.”
Investitori diktiraju prostorno uređenje
Zovko upozorava i na širi obrazac donošenja odluka.
“Što se tiče Mostara to je ne iznimka nego pravilo. Dojma sam da Grad radi i usvaja regulacijske planove po formi: neki stranački investitor zapikira parcelu na kojoj želi raditi zgradu ili nešto slično, potom taj isti zove gradonačelnika i to mu prezentira, gradonačelnik zove Zavod prostornog uređenja Mostara da priprema nacrt regulacijskog plana tog dijela grada i uvrštenje te želje investitora u isti. To tako dođe na Gradsko vijeće i većina to najčešće izglasa.”
“Znači, nama prostorno uređenje grada diktiraju investitori i njihovi interesi, koji najčešće nisu u interesu šire zajednice. Mene kao vijećnika često ljudi zovu da im pomognem oduprijeti se interesima investitora čije investicije ne samo da naruše izgled njihovog naselja nego i obore cijene nekretnina.”
Dodaje i kako bi rješenje bilo sustavno planiranje.
“Da je sreće, Grad bi zajedno sa strukom, građanima i politikom izradio stvarnu strategiju razvoja grada gdje bi se jasno prezentiralo gdje se što planira i zašto. Ovako smo bili i ostali platforma za zadovoljavanje ekonomskih interesa onih koji među nama imaju najviše. Međutim, ja se kao vijećnik ne mirim s tom praksom i ne planiram se pomiriti, štoviše učinit ću sve što je u mojoj moći da se takvim pojavama napokon stane u kraj.”
“Usklađivanje knjiga kao izgovor”
Umirovljena urbanistica Marica Raspudić upozorava kako se problem neusklađenosti zemljišnih knjiga i katastra koristi kao opravdanje za sporne poteze.
“Neusklađenost zemljišnih knjiga i katastra zemljišta su nesumnjivo realan problem već desetljećima. Znamo to i mi kojima su izvodi iz tih važnih javnih knjiga podloge za rad na prostornom planiranju, kao i građani kojima su ti dokumenti potrebni za rješavanje privatnih i poslovnih pitanja.”
Podsjeća i na zakonodavni okvir.
“Na ažuriranju stanja u gruntovnici i usklađivanju s katastrom trebalo je raditi odavno, posebno nakon donošenja zakona početkom 2000-ih godina. Međutim, način na koji je to rađeno u Mostaru nije utemeljen na važećim zakonima.”
Zaključuje vrlo jasno: “Da, smatram kako je usklađivanje katastra i zemljišnih knjiga izgovor za pokušaj upisa u važne javne knjige stvarnih prava na gradskom zemljištu na ime onih koji ta prava po važećim zakonima nemaju.” Ukazuje i na odluke Gradskog vijeća.
“Gradsko vijeće Mostara je tijekom 2022. godine donijelo dvije sporne odluke: o parcelaciji stambenih zgrada i o prijenosu titulara na Grad Mostar. Tim odlukama se pokrivaju odgovorni u Odjelu za urbanizam koji su potpisali dokumente protivno važećim zakonima.”
Dodaje i kako odgovornost prebacuju institucije.
“FGU se očitovao kako je za sve promjene u katastru odgovorna lokalna samouprava, dok se Grad Mostar, unatoč više puta postavljenim pitanjima vijećnice Boške Ćavar, nije očitovao.”
Sudski postupci i moguće posljedice
O pravnom aspektu postupka kaže: “To je, koliko sam ja razumjela, bio odgovor suda na prigovor tuženog Grada Mostara da je tužba za diskriminaciju preuranjena, uz obrazloženje da se vodi upravni spor. Da li to u pravnom smislu znači još nešto, ja ne znam.” Upozorava i na moguće šire posljedice.
“Nije mali broj ljudi u ovom gradu koji su prošli i prolaze kalvariju samo zato što im se njihov krov nad glavom, posao ili imovina našla na udaru zainteresiranih investitora. Sudski procesi su dugotrajni, zahtijevaju znanje, strpljenje i novac.”
Dodaje i osobno iskustvo: “Ja sam prije tri godine izabrala pasivni otpor prema nezakonitom upadu Mo parkinga u naše dvorište i zaradila tužbu za neplaćene komunalne usluge parkiranja na parceli moje zgrade te prekršajni nalog. Čekam već skoro godinu dana da sud zakaže pripremno ročište.”
Na kraju upozorava: “Ovo je postalo očigledan sistemski problem ovog grada. Građani Mostara zaslužuju jasan odgovor na pitanje: “Čija su dvorišta stambenih zgrada temeljem važećih zakona, struke i zdrave pameti?’”
Upite koji zasigurno zanimaju širu javnost Gradu Mostaru poslali smo 7. travnja 2026., ali do zaključenja teksta nismo dobili odgovore na pitanja: Na temelju kojih konkretnih pravnih i administrativnih akata se Grad Mostar 2022. godine upisao kao posjednik predmetnog zemljišta? Kako Grad Mostar odgovara na navode tužitelja da su pojedinim stanarima uskraćena prava na zemljište za redovitu uporabu zgrada? Načine izvršenih parcelacije? Komentar na pravno stajalište o diskriminaciji, te postoji li u Gradu Mostaru sustavno rješenje za neusklađenost zemljišnih knjiga i katastra?
