Povodom posljednjih dešavanja u Ukrajini i uspješne ofanzive Kijeva u oblasti Harkova politikolog i vanjsko-politički analitičar Dimitrije Milić je za Klix.ba govorio o ekonomskoj stabilnosti Ukrajine, poziciji EU i SAD-a naspram Kijeva, planovima Putina i propagandi Moskve.
Milić je kazao da su poslednji ukrajinski dobici na frontu pokazali zapadnoj javnosti da poslato naoružanje i novac nisu bili bačeni.
“Iz ugla Ukrajine bilo je važno pokazati prema vani da vojska ove države ima snage sa sprovodi kontraofanzive i vraća već oduzete teritorije pod svoju kontrolu, a da joj je potrebno samo više opreme da bi završila ovaj rat. Prvenstveni snabdjevač ukrajinske vojske je SAD i ne djeluje da će se to skorije promijeniti, ni u smislu kvaniteta ni u smislu političke volje za konzistentinom podrškom. Ostale zapadne države su u tom smislu važne kao vid poruke jedinstva, ali su oko kvantiteta poslate pomoći bile dosta skromnije u zbiru”, kazao je Milić.
Istakao je da je ruska vojska od marta ove godine do danas izgubila teritoriju koju je kontrolisala u Ukrajini veličine Danske.
“Evidentno da nakon neuspješne opsade Kijeva i pokušaja smjene vlasti Zelenskog i postavljanja marionetske proruske vlade, da ‘specijalna vojna operacija’ je postala više ‘specijalna vojna improvizacija’, gdje se deklarisani ciljevi stalno mijenjaju i smanjuju. Rusija mora da što prije napravi veći uspjeh na frontu da bi dalje mogla da legitimizuje svoja ratna dejstva, jer bi se nastavak dosadašnjih neuspjeha negativno odrazio na vojni moral, ali dobrim dijelom i na kredibilitet Putina kao lidera”, smatra Milić.
Govoreći o ruskoj propagandi on je kazao da Moskva želi da diskredituje odbranu Ukrajinaca kao vid američkog huškanja, iako je rat posljedica ruske vojne agresije, a podrška Ukrajinaca nastavku rata do pobjede je preko 80 posto u anketama.
“Gledano samo iz ugla interesa, američka vanjska politika je više zainteresovana za bavljenje regionom Indo-Pacifika i Kinom nego Evropom i Rusijom. Međutim, ova vanredna okolnost je ostavila prostora za SAD da uz ne mnogo veliki trošak pomoći Ukrajini još jednom rivalu nanesu dugoročnu štetu, a ponovo ostvare veći utjecaj na kolebljive tradicionalne saveznike u Evropi”, tvrdi Milić.
U kontekstu ekonomske snage Ukrajine istakao je da je ona prije početka rata bila jedna od najsiromašnijih država Evrope kada se mjeri bogatstvo po glavi stanovnika.
“Jedan od razloga za to je i neuspjeh u odvajanju iz ruske zone utjecaja od dobijanja nezavisnosti 1991. Razaranje koje se dešava na njenoj teritoriji zato pravi dalje štete njenoj privredi i državnom budžetu. Bez finansijske podrške zapadnih država, Ukrajina bi teško podnijela ovaj vid ekonomskih gubitaka. Nakon završetka rata ta pomoć će također biti važna za oporavak i razvoj Ukrajine”, ističe Milić.
U nastavku razgovora kazao je da se sankcije Rusiji često pogrešno gledaju kao sankcije usmjerene na uništenje ruske privrede.
“Ipak, zapadne sankcije imaju nešto uži cilj, a to je da smanje mogućnosti Rusije da vodi rat, finansira ga i koristi industrijske kapacitete za svoju ratnu proizvodnju. U tom kontekstu bi trebalo gledati i efekte sankcija, gde je ruska vojna industrija paralisana zbog manjka tehnologije iz uvoza i ova država je prinuđena da se snabdjeva iz Irana i Severne Koreje. Najteži zadatak Rusije bit će da pronađe nove kupce za njen prirodni gas, gdje preko polovine ide na tržište EU cjevovodima, a da su kapaciteti cjevovoda ka Kini i drugim državama nedovoljni da apsorbuju veće količine od trenutnih”, tvrdi Milić.
Dodaje da se ruski budžet sa preko 50 posto snabdjeva od prihoda od nafte i gasa, a evropski embargo imat će najveći ekonomski dugoročni efekat na Rusiju.
S druge strane evropske države će imati velikih problema da nadomjeste nedostatak ruskog gasa, jer je potrošnja ovog energenta rasla decenijama, a ruski gas iz uvoza je činio 2/5 ukupne gasne potrošnje u 2021.
“On je bio jeftiniji od konkurenata, lakši za transport i ekološkije rešenje od upotrebe uglja. Pojedine evropske države će imati težak zadatak da nađu nove dobavljače gasa sa spomenutim velikim količinama koje već nisu rasprodate dugoročnim ugovorima, podrazumijevajući i da će cijena tog gasa biti veća nego što je bio slučaj sa ruskim gasom do ove godine”, naglašava Milić.
On smatra da političkih snaga koje podržavaju Rusiju ima skoro u svakoj evropskoj državi i mahom spadaju u partije krajnje desnice, a dio stranaka krajnje ljevice ima sličnu politku.
“U slučaju Mađarske su to vladajuće snage, a u drugim državama su mahom (još) opozicione. Ove snage će tokom zime u Evropi imati priliku da kapitalizuju politički svoj stav, osim u slučaju boljeg podnošenja nedostatka ruskog gasa unutar EU i odlučnijeg proboja ukrajinske vojske na frontu kakav se mogao vidjeti u oblasti Harkova”, zaključuje Milić.
Izvor: Klix
