Još u vrijeme Zorana Đinđića osmišljen je sporazum o tzv. specijalnim i paralelnim vezama između Srbije i manjeg bh. entiteta, koji se naziva Republika Srpska. U vrijeme Borisa Tadića, s jedne strane, a Dragana Čavića sa druge, potpisan je sporazum, kako je rečeno: „radi razvijanja saradnje Republike Srpske i Srbije u oblastima privrede i korištenja privrednih resursa, planiranja, privatizacije i denacionalizacije, nauke i tehnologije, obrazovanja, kulture i sporta, zdravstva i socijalne politike, turizma i zaštite okoline, informisanja, zaštite sloboda i prava građana, kao i suzbijanja kriminala.“
U vrijeme Aleksandra Vučića i Milorada Dodika taj sporazum se širio, a u više navrata obojica su isticali da veze između Srbije i tog manjeg bh. entiteta nikad nisu bile bolje.
NEKI SRBI, A NEKI PEDERI
Srbija je gradila vrtiće, škole, domove zdravlja, dogovarana je gradnja spomenika koji bi komemorisali žrtve ustaških zločina iz Drugog svjetskog rata, pravili su se zajednički filmovi, poput Dare iz Jasenovca, iako se to filmom teško nazvati može, a sve to kako bi se u javnosti nametnuo narativ o jednom te istom narodu, o jednoj te istoj istoriji, o jednoj te istoj budućnosti.
E, sad, ako je istoriju moguće falsfifikovati jer njeni sudionici se ne mogu pobuniti, a malo je onih koji dižu glas protiv falsifikovanja, te se njihov glas brzo uguši, pa se proglase i izdajnicima, stranim agentima, sa sadašnjošću i budućnošću je pomalo neizvjesno jer radi se sa živim ljudima, a sa njima nikad ne znaš. Neki se čak ni ne smatraju Srbima, neki nisu ni kršteni, a neki su pederi. Pederi, ej?!
A zna se šta se sa njima radi. Nacisti su ih slali u logore, ali Srbi nisu nacisti. I Srbe su nacisti slali u logore. U stvari, nisu ni nacisti toliko, sa nacistima smo bili oke, Nedić je sa nacistima imao pristojnu saradnju, isporučivao im je Jevreje, a kasnije i Rome, pa i „naše“, one izdajničke fele, one komuniste. Ustaše su Srbe slali u logore, ali tu nije bilo pedera.
I Srbi nisu ustaše. Srbi kažu: „Ubij pedera!“ Ovom sloganu bi valjalo staviti i godinu kad je prvi put dobio konkretniju upotrebu u javnom prostoru, a bilo je to 2001. godine kad se u Beogradu trebala održati prva Parada ponosa.
Pod tim sloganom lupane su glave učesnicima, pa čak i pripadnicima organa unutrašnjih poslova, pomalo nesnađenih u muci koja ih je zadesila taj dan jer trebalo je štititi one koje bi i sami rado ispendrečili. Pedere, razumije se. Ovako su morali da se suprotstave zdravoj srpskoj omladini, koju je narod od milja zvao navijačima. I, jeste, činjenica je da je većina njih imala navijačka obilježja. Neki Crvene Zvezde, neki Rada…
Dugo je vremena prošlo do pokušaja organizovanja naredne Parade u Beogradu. Otkazivana je 2009., nakon brojnih prijetnji, a održana 2010., usprkos ponovljenim prijetnjama.
„Ubij pedera!“ Pod istim tim sloganom opet se okupila omladina, pa je usput spalila i grad, a učesnici Parade su, radi sigurnosti, razvoženi kućama u policijskim maricama. Opet je policija bila tampon zona između nasilnika i učesnika i učesnica Parade, iako to najrađe ne bi radili, ali to im je posao. I treba naglasiti da su ga obavljali.
Mediji su u oba slučaja nasilnike krstili huliganima i navijačima, baš kao što su to učinili i tokom nedjeljne mračne banjalučke noći.
VUČIĆ I HULIGANI
Ako zaronimo u istorijat navijačkih pokreta, kao i samog huliganizma, primjetit ćemo jednu bitnu razliku, u odnosu na ovo što mi ovdje nazivamo navijačima i huliganima. Huligani, kao neka vrsta navijačke subkulture, su nastali kao odgovor na probleme u društvu i državi. Nemaju nikakve veze sa njima.
Ono što smo imali prilike vidjeti u Beogradu 2001., pa zatim 2010. godine možda i možemo nazvati odgovorom na stanje u državi, jer je na vlasti tad bila Demokratska stranka koja nije imala snage da se suprotstavi tim grupama koje su bile izrazito nacionalno obojene. Nije pretjerivanje reći i da je riječ o profašističkim grupama. Kao takvi bili su problem države, ali su se nalazili i na istoj liniji, a povezivala ih je Srpska pravoslavna crkva, a zna se šta ta, u Srba, možda i najvažnija institucija misli o pederima, jelte.
Iskorak dalje napravljen je po dolasku SNS-a. Te grupe nisu stavljeni pod kontrolu, već su primireni tako što su im predate ulice, predate su im tribine, predati su kriminalni poslovi, a oni su zauzvrat svoju svoju odanost pokazivali na istoj toj ulici. Pokazivali su to i tokom protesa za vrijeme korone, pokazivali su u noćima kad su palili baklje po zgradama, pa i danas kad lijepe plakate kontra političkih protivnika Aleksandra Vučića prozivajući ih za izdaju jer gazdi je pomoć ulice opet potrebna. Za sad je to tek na nivou plakata jer, kao što rekosmo, ulice su njihove.
Pokazali su to i prilikom odbrane „murala“ Ratka Mladića, kad su na istom zadatku bili i oni i policija, ona u uniformi i ona bez.
A to nisu huligani, nit’ navijači. Oni rade prljavi posao u ime države koja im je dala sve, uključujući i policijske značke.
I nesebična je Srbija po pitanju specijalnih i paralelnih veza. Spremna je da svojoj prekodrinskoj braći isporuči i taj specijalitet, ako se ukaže prilika, a ukazala se, bogo moj, baš kontra omiljenih im zlikovaca – pedera.
Sve je bilo tu: „huligani“, servilna policija, Dodik, Stanivuković, „zabrinute“ brojne organizacije, čak SPC nije morala ni da reaguje.
NEPOŠTIVANJE USTAVA
Ključ je, dakle, u Beogradu. A tu je situacija katastrofalna. Vlast kontroliše „ulicu“ tako što je “ulici“ prepustila sve, uključujući i policiju. Ali ni ta ulica nije toliki problem, koliki su problem građani Banjaluke, odnosno Beograda, a i drugih gradova.
„Ona nije naša, ona je njihova“, je najbolja metafora odnosa tih istih građana koji bi sutra bili u toj rulji koja linčuje, ali nemaju muda ni za to, mada nije baš potrebno imati muda da budeš u gomili koja napada žene. Dakle, tu ni „pedera“ nije bilo.
E, to su ti „mali“ ljudi, naše komšije, rođaci, ta mizerija od života.
I pogrešna je premisa ona da treba reagovati jer će sutra doći do nas. Treba reagovati, ne zbog sebe, već zbog drugih jer kako ono reče Marko Miljanov:
„Junaštvo je kada sebe branim od drugoga, čojstvo je kada drugoga branim od sebe“.
Srbija je na tom testu više puta pala.
I na kraju. U više navrata je Ustavni sud u Srbiji donio presudu da su zabrane parada u Beogradu neustavne. Čak i sa takvim odlukama, vlasti u Srbiji su prošlu Paradu opet zabranili. Organizatori su se opet žalili i tražili ocjenu ustavnosti te odluke.
Dalekog februara 1992. godine Narodna skupština Republike Srpske (RS) donijela je nešto što se zove Ustav RS. U njemu, gotovo na samom početku, odmah nakon osnovnih odredbi stoje “ljudska prava i slobode”. U članu 10 se kaže: “Građani Republike su ravnopravni u slobodama, pravima i dužnostima, jednaki su pred zakonom i uživaju istu pravnu zaštitu bez obzira na rasu, pol, jezik, nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, socijalno porijeklo, rođenje, obrazovanje, imovno stanje, političko i drugo uvjerenje, društveni položaj ili drugo lično svojstvo.”
Član 12 opet navodi: “Sloboda i lična bezbjednost čovjeka su nepovredivi. Nikome se ne može oduzeti ili ograničiti sloboda, osim u slučajevima i po postupku koji suutvrđeni zakonom.”
A član 25 kaže: “Zajamčena je sloboda misli i opredjeljenja, savjesti i uvjerenja, kao i javnog izražavanja mišljenja.”
Ako Srbija ne poštuje svoj Ustavni sud, odnosno Ustav, što bi to činila i RS? To je samo mrtvo slovo, a sa mrtvima je, kao što smo ustanovili lako. Oni se ne bune.
