Biti glumac nije lako. Sa svih strana te spopadaju ako si dobar i popularan, a ako nisi, još gore – nemaš posla i niko te ne spopada. Nemaš kud sa sobom, smatraš se umjetnikom i konobarisanje nije baš prihvatljiva opcija. Kako riješiti životna pitanja, kako opstati u ovom sumornom životu?
Nazif Mujić nije imao tih problema. On nije bio glumac, pa se nije ni brinuo gdje će nafatati kakve uloge, makar i epizodna bila. Umjesto toga, njemu je preživljavanje bila profesionalna deformacija. Čovjek je skupljao željezo da bi preživio. Željezo. Koliko željeza može čovjek skupiti u jednom danu? Da li je to osmosatni posao? Da li imaš penziono, zdravstveno?
Sve su to pitana za koja bismo sada morali pronaći novog Nazifa Mujića, istog onog koji je na nekoliko dana ili mjeseci postao glumac u jednoj jedinoj epizodi vječnog serijala svog napaćenog života. Jer, Nazif više nije s nama. Sada je kasno da ga išta pitamo. Možemo samo poželjeti da tamo s druge strane ne mora skupljati željezo, i previše ga je skupio na ovoj.
Provokacije
Niko za Nazifa nije ni znao sve dok mediji nisu prenijeli njegovu muku sa doktorima. Žena mu se razboljela, ode čovjek doktoru, ovi ga vrate kući, kažu nisi osiguran. I to bi bila samo jedna u moru sličnih životnih ispovijesti na koje se više niko ne osvrće, da oskarovac Danis Tanović ne odluči snimiti film o tome. Potajno, bez pompe, bez velike ekipe, nagonio je Tanović Nazifa i ženu mu da ponove pred kamerom sve ono što su doživjeli taj dan. Film od srca, pošten, koji i cilja u srce.
Ne pita niko Danisa da li je očekivao tako veliki uspjeh od filma. Bezbeli nije, jer ono što je Tanović napravio tada, nekada davno bi se pikalo u kategoriju TV filma ili drame. Ali historija je pokazala drugačije. Došao je Berlin, došla je selekcija, došli su i Danis i Nazif.
Niko nikada neće zaboraviti to iskreno, radosno lice jednog naturščika koji je osvojio nagradu za koju nikada nije ni čuo. Znao je da ga svi slikaju i snimaju, da ga zovu sa svih strana, da je postao zvijezda. U tim trenucima, zasigurno i jeste bio.
Poslije toga dolazi tama u životu jednog berač željeza. Kada svi spektakli splasnu, i kada se zvijezde ugase, onda se spusti zavjesa. Na život Nazifa Mujića ona je pala za sva vremena, u nedjelju, 18. februara, u porodičnoj kući u mjestu Svatovac pored Lukavca. Imao je 58 godina.
“Ne možemo da promenimo boju svoje kože – Romi smo. Ja sam pošten čovek, živim svoj život, ne kradem i nikada se nisam sramio toga što sam Rom”, rekao je Mujić dok je primao Srebrenog medvjeda na 63. Berlinalu, prije pet godina. Htio je da ljudi znaju da je uprkos ponosu, imao velike probleme zbog diskriminacije.
Šta je pošlo krivo u životu nesuđenog glumca, niko tačno ne zna, ali popularnost mu je sigurno pomogla. Nakon povratka iz Berlina, dobio je ponudu za posao, ali je odbio jer je smatrao da može više i bolje. Izašli su mu ususret u Komunalnom preduzeću iz Tuzle, pa je Nazif zadužio uniformu i počeo raditi. Ipak, i od tog posla odustaje.
“Morao sam napustiti posao zbog problema s kičmom. Ljekari su mi rekli da ništa teže od 10 kilograma ne smijem dići. Radio sam težak fizički posao, visio na kamionu osam sati, nosio teške kante… Ipak, najteže su mi padale provokacije pojedinaca koji bi, kada bi me vidjeli na kamionu komunalnog preduzeća, dobacivali: ‘Eno onoga mede, sakuplja smeće’. Najlakše je sada osuditi Nazifa i reći da biram poslove. Niko ne zna kako je meni bilo i sa kakvim sam se bolovima nosio”, priznao je Mujić za medije.
Narod k’o narod, prebire po tuđim životima.
Nakon toga, valjda suočen sa prezirnim pogledima, Nazif sa porodicom emigrira u Njemačku. Da li mu je neko rekao da će mu nagrada koju je upravo tamo i dobio pomoći da dobije azil, nije poznato, ali nakon kratkog boravka u izbjegličkom centru, njegov zahtjev je odbijen. Govorio je da im je bolje i u centru nego u Bosni. Čak je i Dieter Kosslick, direktor Berlinalea, obećao pomoći – pronašao mu je advokata, ali zakon je govorio drugačije. Zajedno sa porodicom vratio se na bageru, u vrijeme najvećih poplava, u svoje Svatovce.
