Na 27. godišnjicu genocida koji su nad bošnjačkim muškarcima i dječacima tokom sedam dana jula (13. -19.) 1995. godine počinili pripadnici Vojske Republike Srpske, poslednji smiraj naći će 50 žrtava među kojima i tri maloljetnika koja su imala 16 i 17 godina.
Koliko godina će još proći dok posmrtni ostaci 8.372 žrtve budu pronađeni, identifikovani i sahranjeni, koliko će majki, sestara, supruga… dočekati taj dan, više niko ne želi predviđati.
Identično je pitanje i koliko vremena treba proći, i zar 6.671 mezar i nišan u Potočarima nisu dovoljni da se srpski političari i građani Republike Srpske suoče s istinom i priznaju počinjeni genocid.
PET DOŽIVOTNIH ROBIJA ZA GENOCID
No, negiranje planiranog i počinjenog genocida dio je politike ovog bh. entiteta. Unatoč činjenici da je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Tribunal u Hagu) 2001. godine donio prvu presudu koja je zločin u Srebrenici okarakterisala kao genocid.
Bivši general Vojske RS Radislav Krstić pravosnažno je osuđen na 35 godina zatvora zbog pomaganja i učestvovanja u genocidu. Ovo je bila prva presuda jednom Evropljaninu za genocid pred nekim međunarodnim sudom nakon Nürnberškog procesa.
Osim dugogodišnjih zatvorskih kazni pripadnicima Vojske i političkog rukovodstva RS, u Hagu je izrečeno i pet pravosnažnih doživotnih kazni za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka u Srebrenici.
Na pravosnažne doživotne kazne Haški tribunal osudio je bivšeg načelnika za bezbjednost glavnog štaba VRS Ljubišu Bearu (2010.), bivšeg pomoćnika komandanta za obavještajno-bezbjednosne poslove glavnog štaba VRS Zdravka Tolimira (2015.), potpukovnika Drinskog korpusa VRS Vujadina Popovića (2010.), bivšeg predsjednika RS Radovana Karadžića (2019.) i bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske Ratka Mladića (2021.).
No kada se posmatra postratna politika Republike Srpske, ono što je prema srebreničkom genocidu karakterizira je put od negiranja, potom priznanja „strašnog zločina“, do nove faze negiranja. I to je nešto oko čega vlada potpuni konsenzus inače ljutih političkih protivnika i za što imaju podršu ogromnog broja bosanskih Srba.
Podsjećamo, pod pritiskom Ureda visokog predstavnika 2004. okončan je rad komisija koju su činili eksperti iz oba bh. entiteta, čiji je cilj bio da utvrdi sve relevantne podatke o dešavanjima u julu 1995. u Srebrenici. U junu iste godine Dragan Čavić, tada predsjednik RS, u obraćanju javnosti je kazao:
„Najprije kao čovjek i Srbin, a onda kao otac, brat i sin, a tek onda kao predsjednik RS, moram reći da je ovih devet dana jula srebreničke tragedije crna strana istorije srpskog naroda. Učesnici ovog zločina ne mogu se opravdati nikome i ničim. Onaj koji je činio ovakav zločin i pri tome se možda pozivao na narod kome pripada po imenu i prezimenu činio je zločin i prema vlastitome narodu“…
Međutim, 14 godina kasnije, u avgustu 2018., Narodna skupština RS usvojila je zaključak kojim je od Vlade Republike Srpske zatražila je da se povuče navedeni Izvještaj Komisije o dešavanjima u i oko Srebrenice od 10. do 19. jula i formira “nezavisna međunarodna Komisija“ koja bi „na objektivan i nepristrasan način utvrdila stradanja svih naroda na području srebreničke regije u periodu od 1992-1995. godine”.
Ovaj zaključak, koje li ironije, podržao i Dragan Čavić, tada poslanik NDP-a u Narodnoj skupštini.
Bio je ovo uvod u institucionalno negiranje genocida koji je kulminirao koncem jula 2021. Podsjećamo, na samom kraju svog mandata taadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo je izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se sankcioniše negiranje genocida i svaki oblik veličanja ratnih zločinaca.
Kao odgovor na odluku visokog predstavnika, RS je posegnula za blokadom rada i odlučivanja u državnim institucijama i time zemlju uvela u najveću postratnu krizu.
NIJE KOLEKTIVNA KRIVNJA, ALI JESTE ODGOVORNOST
Kada pak govorimo o genocidu, to je proces koji se razvija u deset faza koje su predvidive, ali ne i neumoljive.
„Odbijanje je završna faza koja traje cijelo vrijeme i uvijek slijedi genocid. Među najsigurnijim je pokazateljima daljnjih genocidnih pokolja. Počinioci genocida iskopavaju masovne grobnice, pale tijela, pokušavaju prikriti dokaze i zastrašiti svjedoke. Oni poriču da su počinili bilo kakva krivična djela i često za ono što se dogodilo krive žrtve“, naveo je u svom tekstu Deset faza genocida, objavljenom 2016. godine, profesor istraživač u proučavanju i prevenciji genocida dr. Gregory H. Stanton sa američkog Univerziteta George Mason (Virginia).
Na Masona se u razgovoru za InfoRadar pozvala i mlada građanska aktivistica iz Banjaluke Milica Pralica. Udruženje građana Oštra nula, na čijem je čelu, dio je male grupe civilnog sektora koji u RS intenzivno radi na procesu suočavanja s prošlošću kao ključnog segmenta u obnovi suživota i izgradnji međuetničkog pomirenja u BiH.
„Ako uzmemo u obzir da političke elite u Republici Srpskoj i Srbiji kroz svoj dominantni narativ nameću kolektivnu krivicu za genocid cijeloj jednoj etničkoj grupi, iako haške presude jasno dokazuju i pokazuju ko je odgovoran za genocid u Srebrenici, jasno je da građani imaju taj stav da nastave negirati genocid, jer brane lično sebe, oni se osjećaju krivima za zločin koji nisu počinili. Te iste vlasti kroz različite mehanizme vrlo jasno manipulišu i kontrolišu javno mnijenje kada govorimo o genocidu, ali i drugim ratnim zločinima, a sa druge strane civilno društvo, aktivisti, slobodni mediji i novinari nemaju toliku moć i mehanizme da bi se jače mogli oduprijeti tom narativu i iz tog razloga imamo začarani krug iz koga nikako da izađemo sada evo već 27 godina. Onoga trenutka kada naše društvo politički sazrije i kada bude postojala politička volja – neće više ni biti negiranja genocida. Do tada građani i građanke treba da znaju da ne postoji kolektivna krivica za zločin, već samo kolektivna odgovornost prema istom, i to bi za početak bio prvi korak“, naglašava Pralica.
A da bi se iskoračilo naprijed, kaže naša sugovornica, za to mora da postoji politička volja i zrelo društvo, no prema Pralicinim riječima, „mi se sve više udaljavamo od toga i na krivom smo putu kada govorimo o suočavanju sa prošlosti“.
Za sada ulogu u suočavanju sa prošlosti imaju aktivisti, organizacije civilnog društva i pojedincim na lokalnom nivou, što jeste dobro, ali to ni u kom slučaju nije dovoljno da bi se kao društvo mogli kolektivno suočiti sa zločinima koji su počinjeni tokom rata u BiH.
„Od strane vladajućih političkih elita imamo negiranje zločina, slavljenje zločinaca kao heroja, nepoštovanje presuda, autoviktimizaciju žrtava i izgradnju turističkih kompleksa (Manjača i Vilina Vlas u Višegradu) na mjestima nekadašnjih logora i mjesta gdje su činjeni ratni zločini i silovanja bez ikakve naznake memorijalizacije, a sve to da bi se kupio socijalni mir. Zamislite da političke elite koje su gradile poslednjih 27 godina ovakvo društvo, treba da ga promjene. Zašto bi oni to uradili? Oni su i konstruisali da imamo status quo, kako bi oni mogli da profitiraju“, navela je Pralica.
SPIRALA ZLA SE NASTAVLJA
U tom i takvom društvu vlasti RS-a uporno nastoje postići ravnotežu u zločinima pri tom na najgrublji način iskorištavaju i emocije pripadnika srpskog naroda i manipuliraju njihovim osjećajima. Otuda već deceniju svjedočimo i pomenima koji se neposredno pred ili samo dan nakon godišnjice genocida u Srebrenici održavaju u Podrinju u „spomen srpskim žrtvama iz minulog rata“.
Pa se manipulira datumima i godinama stradanja i brojevima žrtava koje su jednom civili, drugi put vojnici i civili, a sve zarad ubiranja jeftinih političkih poena.
A koliko daleko vlasti RS mogu ići u svom nedostatku iskazivanja barem i truna poštovanja i empatije spram žrtava i njihovih porodica svjedočili smo i pred ovaj 11. juli.
Prorusko udruženje Istočna alternativa, čiji članovi negiraju genocid i veličaju Ratka Mladića, najavilo je da će u Srebrenici 11. jula prikazati film o “oslobađanju Srebrenice”, u kojem, između ostalog, planiraju pustiti govor bivšeg komandanta Glavnog štaba VRS, ratnog zločinca Ratka Mladića, za kojeg navode da je “u tim događajima zauzeo istorijsku ulogu”.
U najavi događaja Udruženje piše da će prikazati film o zločinima nad srpskim narodom u Podrinju “povodom oslobađanja Srebrenice 11. jula od strane zločinačkih hordi“.
“Ovim događajem želimo obilježiti dan oslobađanja, nastanka mira i života u Podrinju”, navodi se u saopćenju ovog udruženja.
Tako se spirala jednom zasijanog zla nastavlja i predaje u naslijeđe novim generacijama. Zato je kranje porazno da i naša sugovornica, rođena na samom početku rata u BiH, ističe da „možda neće doživjeti da konačno živimo mir u BiH i gradimo jedan humani pristup suočavanju sa prošlosti“, ali se nada da će njena djeca i unuci ili neke nove mlađe generacije to doživjeti.
Kada se u predvečerje 11. jula obave ukopi žrtava i prođe komemoracija, ljudi raziđu, ponovo će ostati samo muk i samoća nad mezarjem u Potočarima. Nevino ubijeni ljudi nastavit će, osim za svoje obitelji, biti tek brojevi. I poražavajuća meta bahatosti i osionosti srpske politike s obje strane Drine koja im ni u smrti ne dozvoljava smiraj.
