Prije nekoliko dana selektor naše fudbalske reprezentacije Ivajlo Petev objavio je spisak reprezentativaca za predstojeće prijateljske utakmice protiv Luksemburga i Gruzije. Moram priznati da se nisam udostojio čitati dalje od naslova.
Naime, već nekoliko godina posve sam nezainteresovan za državni tim čije utakmice manje-više redovno gledam, ali to činim potpuno indiferentno. Nije u pitanju nikakav lični, one-man bojkot fudbalskog saveza, igrača ili selektora niti je, što bi rekla braća Hrvati, posrijedi odraz neke moje duboke ozlojeđenosti.
Štaviše, za razliku od većine ovdašnjih ljubitelja fudbala koji se opsesivno bakću izvršnim i upravnim odborima a ne samom fudbalskom igrom, mene apsolutno ne zanima ko je predsjednik Saveza a ko generalni sekretar, niti smatram da je to uopšte bitno. S tim u vezi, samo da podsjetim – predsjednik krovne kuće engleskog fudbala je princ Viljem, a ne Bobi Čarlton; donedavni predsjednik njemačkog fudbalskog saveza je izvjesni Fric Keler, gastronom i ugostitelj, a ne Karl-Hajnc Rumenige.
VRIJEME SE MJERI NA PRIJE I POSLIJE BRAZILA
Dakle, prosto kazano, ne osjećam ni uzbuđenje ni ushićenje pri pomisli na reprezentativni fudbal koji, u našem slučaju, osam godina nakon debitantskog i jedinog nastupa Zmajeva na velikim takmičenjima, ljeta 2014., tavori u ništavilu i mediokritetstvu. Tekst kojeg čitate počinjem na ovakav način jer opisano osjećanje dijeli veliki dio doskorašnje navijačke populacije. Naime, gotovo svi moji drugovi s kojima sam nekada po cijele noći provodio u razgovoru o dometima naše državne selekcije, predstojećim rivalima, potencijalnim reprezentativcima…i koji su godišnje odmore uzimali kako bi s lica mjesta pružali podršku Papetovim izabranicima u Parizu, Atini ili Kaunasu, danas otvoreno kažu da uopšte ne gledaju utakmice nacionalnog tima.
Valja reći da, s razlogom, primarno ističem emocije uzbuđenja i ushićenja. Naime, reprezentativni fudbal upravo počiva na njima, odnosno na ideji uzbudljivog, mozaičkog uklapanja velikih zvijezda koje nastupaju za velike ali različite i tokom sezone suprotstavljene evropske klubove u jedan državni tim. Fudbalskom navijaču njegova reprezentacija po svakoj zdravoj logici treba predstavljati mini-godišnji odmor od klupskog fudbala, a ne osnovnu preokupaciju. Emocije uzbuđenja i ushićenja koje je navijač bh. reprezentacije nekoć osjećao dok je, naprimjer, 2008. godine mentalno vagao i analizirao golgeterske potencijale tandema Ibišević – Džeko, plod je bio statusa rečenog dvojca.
Mi, navijači, bili smo uzbuđeni i ushićeni jer je Ibišević baš te godine zabio 18 komada za polusezonu nastupajući za Hofenhajm – dakle, ne u moldavskoj ili slovačkoj ligi, već u Bundesligi, dok je Džeko tu sezonu završio kao drugi strijelac njemačkog šampionata. Imali smo se čemu nadati, osjećali smo da se naši mladi špicevi – a obojica su u tom času bili vrlo mladi – potpuno ravnopravno nose s najboljim igračima Njemačke i Evrope i da će s vremenom samo napredovati. Dakle, osjećali smo da nam je nebo granica te da će oni, zajedno sa Salihovićem, Misimovićem, Spahićem, i dr., činiti okosnicu jedne, u evropskim okvirima, itekako ozbiljne selekcije.
Možda nas je upravo to osjećanje, nastalo zahvaljujući jednom sportskom ekscesu kakva je bila slučajna i istovremena pojava nekolicine kvalitetnih igrača mahom u dijaspori, koje će u Brazilu šest godina docnije doživjeti svoj kraj, bolno zavaralo nakon čega je uslijedilo još bolnije prizemljenje. Vrhunski fudbal ili sport uopšte, kao i sve, ovisi o sistemu. Valja reći da se kod nas često mlatara pridjevima sistemski i sistematski bez da se oni dovoljno objasne ili razumiju. Prosječan ljubitelj fudbala kao iz topa će deklamovati potrebu za zdravim sistemom koji će sve probleme, jel’te, sistemski ili sistematski rješavati.
On će nadalje lamentirati nad činjenicom da fudbalski anonimusi rukovode FSBiH te će, takođe kao iz topa, dati instant recept za rješavanje svih naših problema: postavimo bivše igračke legende na odgovarajuće funkcije u Savezu, imenujmo kvalitetnog i patriotski osviještenog selektora, otjerajmo menadžere i interesne lobije te zapjevajmo Bosnom behar probeharao. “To je sistem”, kazaće nam.
LOŠA DOMAĆA LIGA – LOŠA REPREZENTACIJA
Onog časa kada Bola, Balja i Barba preuzmu Savez – tu mitsku Bastilju zbog koje generacije Bosanaca i Hercegovaca gube san – sve će doći na svoje običnom inercijom ili nekom čudnom sportskom magijom.
Tada će pozive u državni tim dobijati oni koji te pozive zaista budu zasluživali, premda takvi glasovi nikad ne otkrivaju imena tih tobožnjih zaslužnika koji navodno drmaju Evropom a koje sadašnji ili prethodni selektori nisu zvali.
Nadalje, isti glasovi će reći da će tek nakon provedbe rečenog instant recepta onaj nepresušni izvor fantastičnih igrača u dijaspori biti do kraja iscrpljen, premda nikad nisu u stanju prstom pokazati na konkretne živuće igrače koji valjda haraju najjačim ligama svijeta dok ih naši ne zovu. U pitanju su čisto retoričke igrice koje teže običnom pojednostavljivanju, budući da očigledno niko nije spreman uhvatiti se u koštac sa obimom naše fudbalske atrofije.
Štaviše, nije ni spreman sam sebi priznati da je nešto do zla boga trulo u državi Danskoj i da se predmetne truleži nećemo riješiti pukom smjenom trojice aparatčika. Seniorska reprezentacija ne stanuje u nekom vakuumu. Ona nije samostalno tijelo odrođeno od ostatka našeg fudbalskog tkiva. Problemi naše seniorske reprezentacije svakako su i sistemske naravi, to je nesporno, no oni se ne mogu rješavati nekakvom ćiribu-ćiriba alhemijom koja pretpostavlja najčešću ovdašnju zabludu: da se može imati dobra reprezentacija bez matične proizvodnje igrača, odnosno da se može imati dobra reprezentacija bez kvalitetne domaće lige.
S tim u vezi, treba podsjetiti na nedavni plasman reprezentacije Srbije na Svjetsko prvenstvo u Kataru i način na koji je isti ostvaren, pobjedom u zadnjem kolu protiv moćnog Portugala predvođenog Kristijanom Ronaldom – i to u Lisabonu. Većina fudbalske Evrope bila je oduševljena igrama i rezultatom izabranika Dragana Stojkovića Piksija. Međutim, takav uspjeh ne treba da čudi kada se uzme u obzir da je Srbija evropsku jesen završila na 11. poziciji UEFA rang liste nacionalnih koeficijenta.
Dakle, Superliga Srbije zvanično je bolja od belgijske, ukrajinske, turske, švajcarske, grčke, švedske… Drugim riječima, klubovi iz Srbije, u prvom redu Crvena zvezda i Partizan, ali i Čukarički i Vojvodina, bilježe bolje evropske rezultate od klubova iz pobrojanih zemalja – i to zemalja u kojima nastupa većina naših reprezentativaca. Neki će reći da su u pitanju državni projekti čije kvalitativno jezgro čine skupo plaćeni internacionalci, što nije posve netačno, međutim kada se bolje pogleda stanje na terenu, postaje jasno da je 95 odsto današnjih reprezentativaca Srbije prošlo kroz domaći omladinski sistem, zatim zaigralo u domaćoj ligi i Evropi s domaćim klubovima te naposljetku ostvarilo velike inostrane transfere.
U pitanju je dakle ozbiljan sistem za proizvodnju igrača kojeg Evropa očigledno prepoznaje. Zato ne treba ni čuditi da okosnicu sadašnje seniorske reprezentacije čine igrači koji su 2015. godine postali omladinski prvaci svijeta, te da je riječ o zemlji koja je nastupala na sedam od posljednjih devet U-21 evropskih prvenstava, odigravši pri tom dva finala, još jedno polufinale te nekoliko četvrtfinala. S druge strane, U-21 reprezentacija BiH nije nikada prošla dalje od baraža za plasman na EURO, dok je Premijer liga BiH jedna od najslabijih evropskih liga te stoga nikada nije dala učesnika grupne faze nekog evropskog takmičenja.
KRIZA SPORTSKE KULTURE
Imajući to u vidu, pomalo je bizarno kada neki ovdašnji navijač reprezentacije bude iznenađen spoznajom da, izuzev veterana Džeke, nemamo igrača kojeg bi prosječni evropski ljubitelj fudbala bio u stanju prepoznati u frizerskom salonu ili samoposluzi. Razlozi za takvo stanje kompleksni su i mnogobrojni, no mislim da je najtačnije reći da u našoj zemlji od rata naovamo vlada opšta kriza sportske kulture koja je iz dana u dan sve gora i gora. Mi, dakako, permanentno bolujemo od nedostatka stučnog trenerskog kadra, o čemu sam pisao u jednom drugom tekstu, te se kao zajednica maćehinski odnosimo prema sopstvenom klupskom takmičenju kojeg kolokvijalno doživljavamo kao odista sporednu pojavu koja je potpuno nebitna u poređenju sa seniorskom reprezentacijom koja predstavlja elikser za liječenje kolektivnih i nacionalnih kompleksa.
Međutim, stvari ne prestaju tu jednako kao što problemi ne počinju sa vođstvom Saveza. Svaki fudbalski sistem je piramidalan te počiva na tzv. grassrootsu. Kod nas naprosto nema masovnosti. Pisac ovih redova sjeća se vremena kada su djeca danonoćno loptala po zelenim površinama sarajevskog Alipašinog polja, organizujući turnire haustora na livadama nasuprot Radio-televizije, te kako se u čuvenom sarajevskom Metalcu nije moglo danima doći na red za basket ili fudbal na male.
Toga više nema. Nema ni školskih turnira, ni viktorije u avliji, ni mahalskih haklera. Štaviše, i fudbalski baloni koji su najednom doživjeli nevjerovatnu ekspanziju uveliko gube na popularnosti. Provincija i selo su u fudbalskom smislu odumrli, nekadašnji fudbalski urbani centri potpuno su ugašeni, a naša djeca umjesto za Sarajevo, Želju ili Velež, navijaju za Juventus, Mančester Siti ili Real Madrid.
Stručni fudbalski autoriteti su nam, nažalost, postali kreštavi televizijski komentatori i internet treneri skinuti s bauštela u Austriji, a najbolji igrači i strijelci domaćeg šampionata, duboko u tridesetim, prethodno su bivali najureni iz dalekoistočnih klubova u kojima su grijali tribine. Stoga, malo je deplasirano kukulelati nad tobože tužnom sudbinom naše seniorske reprezentacije. Ona je u skladu sa svim onim što jeste naš fudbal – što jesmo mi.
Da je drugačije, bila bi aberacija. Ako želimo ozdravljenje našeg fudbala, moramo zasukati rukave i najprije iz temelja izmijeniti onaj omladinski i klupski. No još važnije, moramo izmijeniti i naše razumijevanje fudbala kao takvog te razumijevanje uzročnoposljedičnosti na kojem počiva.
Seniorska reprezentacija, naime, stvara se u domaćoj ligi, a igrači se stvaraju u klubovima i na ulici. Dakle, klub i ulica; trener i raja.
Ponavljam: klub i ulica; trener i raja. Da bi se takav sistem uspješno sproveo moramo prihvatiti prerogative meritokratije. Moramo redefinisati sebe i ono što želimo te moramo iznova mapirati kamo idemo. I moramo sebi napokon priznati da ne umijemo. Tek kada sebi to priznamo – možemo okrenuti novu stranicu.
