Otvorimo li stranicu Ministarstva vanjskih poslova BiH i potražimo li sektor o konzularnim informacijama i vizama, pa dalje nastavimo do Kosova, pročitaćemo slijedeće:
“Nadležnost za postupanje po zahtjevu za izdavanje viza za ulazak u Bosnu i Hercegovinu (u daljem tekstu BiH) građanima Kosova koji borave na području Kosova dodjeljuje se DKP BiH u Skopju, Podgorici i Beogradu.”
U nastavku se još kaže:
“Za izdavanje vize za kratkoročni boravak (viza C), podnositelj zahtjeva dužan je uz zahtjev priložiti:
- a) pozivno pismo ovjereno od Službe za poslove sa strancima BiH ili,
- b) kopiju sudskog ili drugog službenog poziva kojim se poziva na odazivanje u pravnom postupku koji se vodi u BiH ili,
- c) potvrdu o primitku na obrazovanje ili obuku.”
Odete li na stranice kosovskog Ministarstva vanjskih poslova, Bosnu i Hercegovinu nećete pronaći nigdje. Čak ni u sektoru sa zemljama čijim stanovnicima su potrebne vize za ulazak na Kosovo.
BOŠNJACI KOSOVA OSTAVLJENI
Zašto? To i nije viza. Da bi došli do tog štambilja, em ćete morali platiti nekih 80-ak KM, em ćete morati otići do Zagreba ili Skoplja, što možda i ne bi bio toliki problem da vizu tamo i dobijete. Kad ste već u Skoplju, Kosovo vam je svakako usput, a nije ni daleko. Ali možda je i ne dobijete. I šta onda? Ništa. Istim prijevozom nazad a ako poželite naći krivce moraćete se baš potruditi i opet teško da ćete išta postići. Krivca ćete možda i naći, ali ne očekujte više od toga.
Evo, prije manje od mjesec u Prištini je organizovana dvodnevna konferencija iza koje je stajao portal Kosovo 2.0. Dio učesnika je bio baš iz Bosne i Hercegovine, pa iako su imali uredne pozive od ovog eminentnog portala, neki od njih, poput Nedima Hadrovića, iako je bio predviđen za predavača na jednoj od radionica, jednostavno su postali žrtve nakaradnog sistema, ili bolje reći nepostojanja ikakvog sistema.
Kad je prošle godine Bakir Izetbegović, tadašnji član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, u intervjuu za DW govorio o tome kako se nada da će BiH priznati Kosovo kao nezavisnu državu, mediji u Srbiji su krenuli sa razapinjanjem Izetbegovića tvrdeći da je rekao da BiH treba priznati Kosovo, nakon čega je čak sazvana i sjednica Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Bio je to samo gaf usmjeren ka Sarajevu, ali iza kog lako možemo nazreti pravog krivca za ovu viznu situaciju sa Kosovom i BiH.
Izetbegoviću, braneći se naknadno, nije palo na pamet da objasni da iza te njegove nade stoji želja da se pomogne Bošnjacima koji žive na Kosovu, a ima ih nešto preko 30.000, a koji zbog već opisanog problema ne mogu slobodno ostvarivati kontakte sa rodbinom, prijateljima u BiH. Ali to već govori o Izetbegovićevoj “brizi” za sunarodnike. Ili nepostojanju iste.
Foto: Grafit na jednog garaži u Kosovskoj Mitrovici
O tom problemu opširno je u više navrata govorila Duda Balje, bivša poslanica bošnjačke manjine sa Kosova u kosovskom parlamentu.
U jednom intervjuu za Anadoliju istakla je da je njihova saradnja sa političarima u BiH veoma slaba, ne samo u tehničkom smislu pomoći, već da nedostaje i emotivna konekcija. Podsjetila je tada da je Kosovo uvelo vize građanima Bosne i Hercegovine kao recipročnu mjeru i potencirala da vize pogađaju najviše pripadnike bošnjačke zajednice.
Foto: Duda Balje, jedna od najutjecajnih bošnjačkih političarki na Kosovu
“Trpi politika, trpi obrazovanje, trpi tržište, ekonomija, intelektualni sektor, puno toga trpi. Mi smo praktično amputirani u odnosu sa njima u veoma velikom broju pravaca. Prošle godine nas dva poslanika otišli smo u Skoplje da uzmemo vizu za Sarajevo sa diplomatskim pasošem – i bili smo odbijeni. I taj reciprocitet, ako malo globalnije pogledate na sve, je udarac samo na nas Bošnjake”, rekla je Balje.
KOMPLICIRANE VIZNE PROCEDURE
Inače, kako je Balje već istakla, Kosovo je uvelo ovu vrstu viznog režima kao reciprocitet jer taj režim postoji puno duže u BiH. A jedni i drugi su kolateralna šteta uticaja koji Srbija ima na manji entitet, odnosno Republiku Srpsku i na njihove političare. Paradoks je da sami građani Srbije, koliko god Srbija nepriznavala Kosovo kao nezavisnu državu, mogu bez problema ući na Kosovo s ličnom kartom. Istina, ne mogu to učiniti sa pasošom, ali građani BiH ne mogu ni jedno ni drugo. Osim ako i sami nemaju pasoš Srbije. Ili Hrvatske. Ili neki treći.
Foto: Kosovska Mitrovica
U više navrata su predstavnici civilnog sektora potpisivali deklaracije kojima su tražili ukidanje ili olakšanje viznog režima. Kako nam kaže Muhamed Tucaković iz Inicijative mladih za ljudska prava iz Sarajeva, sve to je ostalo samo mrtvo slovo na papiru. On ističe da je najveći izazov vrijeme i nepoštivanje proceduralnih rokova.
“Znalo nam se dešavati da čekamo po 10 radnih dana obradu pozivnog pisma, a zakonska regulativa im nalaže da bude završeno za sedam dana. Ovo se dešavalo u vrijeme velikog priliva izbjeglica, doduše i možda je to razlog, a i za vrijeme podizanja tarifa od strane kosovske vlade. Kako mi ne priznajemo Kosovo, po vizu državljani Kosova moraju da idu u Ambasadu BiH u Skopju, a državljani BiH u kosovsku ambasadu u Makedoniji. Tu opet dolazi do standardnih problema balkanske administracije, tu smo ostavljeni na milost ili nemilost službenika u ambasadama da završe posao na vrijeme i nikada se ne zna da li će na vrijeme viza biti gotova.”
Ono što posebno boli je da ova situacija najviše pogađa mlade kako sa Kosova tako i BiH, umjetnike i nevladine organizacije koje žele uspostaviti kontakt između dvije države, a zbog nerješivog problema odustaje se od razmjena “jer je proces viza logistička noćna mora”.
“Zbog putovanja u Skoplje troškovi puta su još veći i obično ako je neko spreman da prođe logističke probleme odlučuje se za manji broj učesnika iz Kosova. Viza košta 40 eura za jednu osobu, tako da je tehnički skuplja od, naprimjer, vize za Kubu”, navodi on.
Ali ne treba odustajati jer se stvari daju riješiti i pritiskom. Istina, spolja, ali zar nije sve tako postignuto?
DISKRIMINACIJA PREMA KOSOVARIMA
Prošle godine u Sarajevu je održano Evropsko prvenstvo B divizije za košarkaše do 16 godina. Reprezentacija Kosova je baš tu spadala, a zbog problema sa vizama nisu se pojavili u Sarajevu jer im Ambasada BiH u Skoplju nije izdala vize. FIBA je zaprijetila sankcijama, pa su vize ekspresno izdate. Košarkaši su stigli.
Dakle, šta možemo zaključiti? Gdje ima interesa – ima i rješenja problema. Problem je što taj interes među državama EU i nije toliko vidljiv. Iako se o viznoj liberalizaciji za građane Kosova priča, ta ideja još nije sprovedena. Riječ je o klasičnoj diskriminaciji i strahu od ogromnog priliva građana Kosova koji su znali koristiti i mogućnost dobijanja srbijanskih pasoša kako bi olakšali sebi putovanje.
To je spriječeno tako što države EU ne priznaju srbijanske pasoše sa adresom na Kosovu, pa se dovijaju tako što traže nekoga u Srbiji ko bi ih prijavio na tu adresu, a to opet otvara i pitanje legalnosti svega jer je riječ o trgovini, a to nas malo opet udaljava od teme, a tema je kako riješiti problem sa vizama između građana BiH i Kosova.
Slovačka i Grčka, recimo, također nisu priznale Kosovo kao nezavisnu državu, ali prihvataju kosovske pasoše sa šengenskom vizom. Jednostavno, zar ne?
Ali zašto bi bilo jednostavno kad može komplicirano. Oči mnogih su sad uprte u potencijalnog premijera Kosova, Albina Kurtija, koji je probudio nadu da će se ovaj vizni režim ukinuti.
Foto: Albin Kurti
“Mi ćemo odmah početi pregovore sa Sarajevom da riješimo ovaj problem koji pogađa naše građane, a ne naše političare. Svi koji su u politici nađu način da riješe ovaj problem, dok građani za koje bi trebali ovi političari brinuti, pate najviše. Priština i Sarajevo će uspostaviti jedan novi most kojeg nije bilo do sada jer mislim da Bošnjaci na Kosovu i Albanci u Bosni su dio jednog regiona. Naravno da ćemo težiti da riješimo ovaj problem. Ja ne mogu da tretiram Bosnu isto kao i Srbiju, iako Bosna ne priznaje Kosovo”, izjavio je Kurti.
I kad Kurti kaže da ne može tretirati Bosnu kao i Srbiju vjerujemo da zna da dio građana BiH želi da bude tretiran kao da su u Srbiji. I rješenje problema se nalazi baš u Beogradu, a ne u Sarajevu.
Srbija je svoju destrukciju preusmjerila posljednje vrijeme vježbajući mišiće na slabijima. To je radila sa Makedonijom, a to konstantno radi sa Bosnom i Hercegovinom, jer malo je prostora u kojoj Srbija može imati osjećaj superiornosti. I učiniće sve da taj osjećaj zadrži.
A Sarajevo? Sarajevo može samo da ne otežava trenutnu situaciju.
