Piše: Prof. dr. Stjepan LAPENDA (Split)

Pertinentno je pitanje tko su Bošnjaci? Još donedavno nazivalo ih se svakako, najčešće pogrešno. Bilo ih je posvuda u bivšoj zajedničkoj državi. Danas su dominantni u Bosni i Hercegovini, kao matičnoj zemlji, potom brojčano veoma jaki na Sandžaku, ima ih u Crnoj Gori, a ponešto i na Kosovu.

Migratorna kretanja ekonomske prirode 50-tih i 60-tih godina prošloga stoljeća pokreću Bošnjake na zapadna područja Jugoslavije, poglavito u Istru i druge industrijske i urbane centre Hrvatske i Slovenije. Izvan matične zemlje, ima ih kao zamjetna iseljenička zajednica u Turskoj, a u posljednje vrijeme u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Australiji, Njemačkoj i Skandinaviji gdje su, kao izbjeglice, ojačali već postojeću kvotu bošnjačkoga imigracijskog kontingenta u tim zemljama.

BOŠNJACI POD USTROUGARIMA

Još u srednjovjekovnom Bosanskom Kraljevstvu su živjeli Bošnjani krstjani sa svojom Crkvom bosanskom. Ne pripadaše ni katoličkom Rimu ni carigradskoj ortodoksiji. Bili su svoj na svome. Padom Hodidjeda i trgovišta (emporija) Vrhbosne, današnjeg Sarajeva, Otomani se učvršćuju na novim prostorima. Novi gospodari donose i nove adete i svoju vjeru. Etabliranje islamske kulture i civilizacije zahvaća golemi supstrat zatečenoga bosansko-slavenskog etnosa.

Tijekom čitave otomanske vladavine prostorom današnje Bosne i Hercegovine, za islamizirano stanovništvo štokavskog narječja u Bosni i Zahumlju (Hercegovina) bila su udomaćena dva naziva: prema Carigradu (Istanbulu) stanovništvo se u etničkom i političkom smislu smatralo i nazivalo Bošnjacima.

Tako se u mnogim službenim spisima i poveljama Velikeporte (središnje otomanske uprave u Carigradu) za Bošnjaka pronalazi adekvatan prijevod: Bosnaklar, Boşnak taifezi, Bosnalu takimi, Bosnalu kavm u značenju bosanski narod. Paralelno s tim ispravnim nazivom, često se upotrebljavao i naziv Turčin, kao čisto vjerski determinant kojim se naglašavalo da su bosanskohercegovački muslimani pripadnici turske vjere, dakle konfesionalno različiti od drugih južnoslavenskih naroda.

Odlukom Berlinskog kongresa iz 1878. godine, turska Bosna ulazi u geopolitičku interesnu sferu moćnoga Austrougarskog Carstva. Poslije Aneksije 1908. dugogodišnji namjesnik austrougarskom Bosnom i Hercegovinom, Mađar Benjamin Kállay, uvodi novi, i za Bošnjake neprihvatljiv, naziv muhamedanci (prema njemačkom Muhammedaner).

Naziv muslimani, kao vjerska i narodnosna odrednica, zadržan je i u Kraljevini SHS, potom Kraljevini Jugoslaviji i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Nova socijalistička vlast uvodi 1945. godine, vjerojatno zbog ideoloških razloga budući da je fundirana na militantnom ateizmu, novi naziv za muslimansko stanovništvo: neopredijeljeni.

Tek u burnim i tragičnim vremenima nedavnoga obrambenog rata za očuvanje samoga muslimanskog bića, bosanskohercegovački, tada još službeno nazivani Muslimani, odlučuju 1993. godine na panbošnjačkom Saboru sebe ubuduće nazivati Bošnjacima i Bošnjakinjama.

CORDOBA KAO METROPOLIS

Da bi se proniknulo u bît islamske civilizacije općenito, a potom i na njezin kulturno-religijski refleks kod bh. muslimana, nužno se prisjetiti nekih povijesnih činjenica. Prva asocijacija koja prosječnom zapadnjaku padne na um kada se spomene europsko srednjovjekovlje je nešto što priziva mračnjaštvo, ideju o zapuštenim i prljavim gradovima i česte pojave gube i kuge.

To doba povijesti i kulture nije samo vezano za gradnju najljepših i najblistavijih gotičkih katedrala, već i za onaj dio Europe koji eurocentrični zapadni duh svjesno potiskuje iz svoje kulturne baštine. Ima se dojam kao da se odriče nepoželjnog vanbračnog djeteta. Istina je, ipak, bitno drugačija.

Riječ je svakako o jednoj velikoj i osebujnoj kulturi i civilizaciji koja je nastala dolaskom Arapa i Berbera početkom VIII. stoljeća iz Afrike, preko Gibraltarskih vrata, na Iberski (Pirinejski) poluotok. Skoro osmovjekovno  središte te nadasve plodonosne kulture bila je Andaluzija što u prijevodu znači izgubljeni raj – Al Andalus. Njene protagoniste nazivaše Maurima, prema grčkom moros poradi njihove tamne puti. Zavladali su velikim dijelom južne i  jugozapadne Europe. Područje njihova kulturnog utjecaja protezalo se od  današnje Španjolske i Portugala do južne Francuske, Sardinije sve do Toulousea i Lyona.

Posebnu pozornost posvetili su svojoj prijestolnici Córdobi. Bila je to prava, skoro milijunska, kozmopolitska metropola, al pare s Konstantinopolisom (Carigradom) i Bagdadom. Tada je Pariz, sjetimo se samo Victora Hugoa i njegova romana Zvonar crkve Notre-Dame, bio sa svojim la cour des miracles (stjecištem vagabunda, prosjaka i razbojnika svih vrsta i  fela), jedna, najblaže rečeno, opskurna srednjovjekovna aglomeracija.

Foto: Cordoba, stjecište svjetske kulture i civilizacije, pod zaštitom UNESCO-a

Córdoba je bila metropolis gdje je vladala tolerancija i suživot. Islam, kršćanstvo i židovstvo su živjeli u simbiozi, u zajedništvu i međusobnom uvažavanju. Oni koji se nisu konvertirali na islam, pisali su svoja literarna i znanstvena djela na arapskom jeziku. Još prije penetracije islama na Iberski poluotok, klasična helensko-rimska civilizacija bila je na zalasku. U vrijeme kada je nepismenost u kršćanskoj Europi bila skoro stopostotna, s izuzetkom benediktinaca i njihovih skriptorija, u samoj Córdobi djelovalo je veleučilište najviše znanstvene razine i skoro 800 javnih škola. Tu je djelovala i velika biblioteka koja se po veličini svoga knjižnog fundusa mogla usporediti s onom u Aleksandriji.

ISTE BOGOMOLJE ZA MOLITVE

Maursko-islamska civilizacija bila je veoma srasla s filozofskom mišlju najznačajnijih helenističkih autora. Averos ibn Rushd, fanatični ljubitelj i promicatelj Aristotelove misli i opusa, zadužio je Zapad da bez traga ne nestanu ta neponovljiva djela antičke filozofske misli. Njegovi prijevodi, komentari i egzegeze Aristotela tome su dali nemjerljiv doprinos. U Córdobi je također djelovao nadasve čuveni filozof i mislilac Ibin Sina, poznatiji po svom latiniziranom imenu Avicena.

Iako duboko prožeti islamom, Mauri, dolaskom na Iberijski poluotok, pokazali su najviši stupanj snošljivosti. Primjenjivali su ne samo riječ, već i duh Prorokove poruke: “I sa sljedbenicima Knjige (Kitaba, tj. s Židovima i kršćanima) raspravljajte na najljepši način – ne s onima među njima koji su nepravedni – i recite ‘Mi vjerujemo u ono što se objavljuje nama i u ono što je objavljeno vama, naš Bog i vaš Bog jeste – jedan, i mi se Njemu pokoravamo'” (Kur’an, XXIX,46).

Monoteizam, vjera u jednoga Boga, omogućavao je interreligijsku isprepletenost. Često se znalo događati da pripadnici islama i kršćani koriste ista kultna mjesta (bogomolje) za molitve. Kršćanski vjernici su i nadalje imali svoje bogomolje. Dapače, gradili su i nove, istina, bez zvona koja su zamjenjivali udaranjem u drvene čegrkaljke kao što je to sve donedavno bio i običaj u katoličkoj Dalmaciji u Velikom tjednu kada se zvona nisu oglašavala radi pijeteta prema Kristovoj kalvarijskoj muci i smrti.

Budući da islam nije a priorno ratnoosvajačka religija, izvorno ni sveti rat – džihad nije imao onu konotaciju koja mu se danas želi pripisati, djelomice i krivnjom nekih islamskih vjerskih dužnosnika i neodgovornih militantnih skupina kojima je izvorni islam tek moneta za potkusurivanje u čisto politikantske svrhe. Džihad izvorno znači rat, ali rat sa samim sobom, s vlastitim slabostima, rat za vlastito obraćanje i povratak na Stvoriteljev put, rat za prihvat Njegove volje da bude prisutna u osobnom i društvenom životu svakoga pripadnika islama. Takav tolerantni islam zračio je stoljećima na prostorima maurske kulture i civilizacije. To je ono što bismo mogli nazvati i euroislamom.

No ono što je bilo lijepo, humano i općeljudski prihvatljivo nestalo je 1492. godine u katoličkoj rekonkvisti pod čvrstim i nemilosrdnim žezlom  španjolskog vladara Ferdinanda II Aragonskog, od pape počašćen nadimkom katolički, i njegove supruge Izabele Kastiljske. No, uvijek bijaše mudrih ljudi koji su znali, htjeli i umjeli sačuvati za nove naraštaje ono što će ih oplemeniti i duhovno obogatiti. Da tako ne bijaše, upitno je što bi iznjedrila europska renesansa. Euroislam je nedvojbeno utkan u njene temelje. Ali ne samo maursko-iberski euroislam, već i ovaj bosanskoercegovački također je civilizacijski doprinos europskoj uljudbi.

Druga je stvar kada se neki upitaju gdje je danas islam u Lici, Krbavi i Slavoniji. Odgovor je jednostavan: svaka sprega mača i oltara na dužu je stazu bila pogubna i za samu vjeru. Oni koji su je trebali propovijedati i svjedočiti kao nešto autonomno od svjetovne vlasti, radije su se priklanjali ovozemaljskim probicima prihvaćajući tim i onu latinsku Cuius regio, illius religio – Čija je zemlja, njegova je i vjera.

BOŠNJACI SU I ISTOK I ZAPAD

U svojim radovima i pozamašnom publicističkom i znanstvenom opusu orijentalist i povjesničar Bernard Lewis, proučavajući izvore sukoba između judeo-kršćanstva i islama, došao je do zaključka da su polazišta tih sukoba prije svega sličnosti, a ne razlike. Po njemu, što je uglavnom dominantno mišljenje i svih dobrih poznavatelja religijske tematike, islam je mnogo bliži judeo-kršćanskoj tradiciji nego bilo kojem velikom etabliranom religijskom sustavu Azije i Dalekog Istoka, kao što je brahmanizam, budizam ili konfucionizam.

Upravo polazeći od takve premise, prihvatljive i u cijelosti dokazive, moguće je oblikovati paradigmu suživota triju monoteističkih religija. Ne samo da je moguće, već i neophodno. Bošnjaci, činjenicom da su prostorno “rastrgani” preko svoje matične Bosne i Hercegovine pa do Sandžaka, Kosova i Crne Gore, te oni koji se “privremeno” nastaniše po Hrvatskoj, Sloveniji i diljem svijeta, imaju zajedničke korijene ali i različita kulturološka iskustva. Nećemo valjda povjerovati da mali Bošnjak u Istri ili u Ljubljani ima isti kulturno-ambijentalni senzibilitet kao njegov bošnjački vršnjak na Kosovu ili na Sandžaku.

To bi bilo isto ukoliko bi ustvrdili da Hrvat iz Hercegovine mentalno “diše” na isti način kao hrvatski Istranin ili subotički Hrvat-Bunjevac. Sredina i vrijeme učiniše svoje. Jesmo svi Hrvati i Bošnjaci, ali nismo svi uvijek isti. I to je istina.

Povijest je zaista učiteljica života. Svaka kultura i svaka civilizacija bile su, uglavnom, korak naprijed u odnosu na prethodne. Europski kulturno-civilizacijski krug upravo je produkt jednoga sustavnog prožimanja, na izgled različitih, ali u biti istoznačnih, ljudskih i kulturoloških vrednota. Samo to trebamo prepoznati.

Kako su naši davni naraštaji diljem Europe znali ne samo prepoznati nego i utkati u svoju kulturnu baštinu vrednote svojih susjeda iz drugih naroda i njihovih kultura, bilo bi razumno da i mi na ovim prostorima shvatimo da imamo što učiti od drugih i da njima u poniznosti svoga nacionalnog ega ponudimo ono što je u nama najvrjednije i općeljudski prihvatljivo za sve. Onda ćemo ponovo pronaći ne tamo neki Al Andalus  – Izgubljeni raj, već svima novi i prihvatljiv ovozemaljski, bez ikakvih eshatološko-ezoteričnih konotacija, naš svakidašnji Eden.

Bošnjaci, obogaćeni iskustvima iz svojih različitih životnih sredina, sublimiraju sebi i Istok i Zapad. Dogodi im se, također, da bespotrebno unose u svoju vjekovnu tradiciju tuđe običaje (gradnju bogomolja koje svojim arhitektonskim obilježjima odudaraju od tradicionalnih kanona bosanskog graditeljstva koji su svi prihvaćali bez razlike na vjerski svjetonazor), da nekritički opravdavaju zle poteze i postupke nekih “branitelja” islama, da više “ćire” na istok, nego na zapad.

No, moguća su i drugačija rješenja, drugačije opcije, drugačiji pristupi. Primjer maurske Andaluzije je jedan od putokaza. Bošnjaci moraju ostati ono što su i bili: Bošnjaci od pamtivijeka, bez tuđih natruha na cipelama, bez tuđih novotarija i samo takvi bit će “sol zemlji” u budućoj integriranoj i proširenoj Europskoj uniji.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime