Mjesec svibanj je u političkom smislu nabijen mnogim povijesnim događajima. Slave ga pobjednici, ali ga se prisjećaju i neki drugi. Na europskoj i svjetskoj razini komemoriraju se Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe.

No, sve bi možda izgledalo normalno da se nisu, na našim prostorima, tih svibanjskih dana 1945. godine događale neke mučne stvari. Nacistički poredak je bio poražen, s njim i njegovi saveznici.

Zna se koji: bilo ih je od svuda – od slovenske bele garde, hrvatskih ustaša, srpskih i crnogorskih četnika… Predaja se dogodila u Bleiburgu, sada već dobro znanome malom austrijskom pograničnom mjestu između današnje Austrije i Slovenije tek nekoliko dana poslije bezuvjetne kapitulacije Trećega Reicha.

Pobjednik se, izgleda, nije suviše brinuo o poštivanju ženevskih ratnih konvencija niti prema civilima, a još manje prema vojnim osobama koje su se predale i razoružale. Slične ružne stvari viđale su se svugdje po oslobođenoj Europi. Negdje više i drastičnije, negdje manje i suptilnije. Svaka osveta bez suda je nečovječna i nepravedna. No, malo je tko tada imao viška vremena da se još brine o takvim pravnim tričarijama i suvišnim sudovanjima.

Poubijani su na licu mjesta, najviše na slovenskom prostoru, mnogi pripadnici poraženih vojnih postrojbi. No, je li bilo baš nužno lišiti života mnoge nevine civile, poglavito žene i djecu? Posljedice osjećamo i danas. To je ono što se kolokvijalno naziva križni put.

Bleiburg, bleiburška tragedija i križni put za neke su još uvijek teme trajnog propitkivanja, osude i zgražanja. No, zaboravlja se da su upravo ta zbivanja u najužoj korelaciji s onim što se činilo, a bilo je više nego grozno, na mnogim stratištima koja su postojala u jednoj marionetskoj fašističkoj tvorevini.

Ljudski gledano, možemo shvatiti da potomci tih ubijenih vojnika i časnika, bez obzira što su im ruke okrvavljene nevinim žrtvama, žele iskazati sjećanje na njih. No, pitanje je može li to podrazumijevati i odobravanje onoga što je neoprostivo: tacitno glorificiranje jednoga duboko neljudskog političkog sustava?

Do sada, i samo do sada, sjećanje na križni put neki su komemorirali na samome bleiburškom polju uz vjerski obred, služenjem mise (za katolike) i učenjem dove (za muslimane) i uz obilato manifestiranje određenih političkih poruka. Ovo posljednje je osudila i desničarska austrijska vlada i mjesni katolički biskup.

Na prošlogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji bilo je čak zabranjeno da misu održi pripadnik hrvatskog episkopata.

No, zbog epidemije koronavirusa, netko je odlučio da se bleiburška komemoracija dislocira u Zagreb (na gradsko groblju Mirogoj) i u Sarajevo, gdje je zakazana misa u Katedrali Presvetog Srca Isusova koju bi trebao održati sarajevski nadbiskup i metropolit, službenog naziva kardinal Svete Rimske Crkve.

Komentari nekatoličkih i nehrvatskih, već bošnjačkih pojedinaca, udruga i političkih stranaka su vehementni, ostrašćeni i nedvojbeno osuđujući. Stječe se dojam da im nije poznat nauk Katoličke crkve kada je riječ o sjećanju na njene preminule pripadnike. Ta dvomilenijska vjerska institucija oduvijek se u svojim bogoštovnim činima, od najstarijih kršćanskih vremena do danas, prisjećala svojih umrlih članova, “prepuštajući ih u svojim molitvama Božjoj pravednosti i milosrđu”.

Tako čitamo u Katekizmu Katoličke crkve kojeg je promulgirao Ivan-Pavao II i ovo: „Euharistijska žrtva prinosi se također za pokojne vjernike koji su u Kristu preminuli a još se nisu posve očistili, da bi mogli ući u Kristovu svjetlost i mir“ (KKC, 1371).

Prema tome, ni Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine, ni sarajevski visoki  katolički visokodostojnik nisu počinili nikakav propust. Misa će se služiti za pokojnike, čak i za one koji teško sagriješiše. Crkva nije politička institucija, iako nažalost često zna zaplivati u prljave političke vode i kaljuže, i nitko joj ne može osporiti pravo da tako postupa, shodno kanonima svoje vjere.

No, ono što joj se može prigovoriti je nedorečenost, nemušti jezik kojim se uključila u ovogodišnju komemoraciju Bleiburga i križnog puta. Napadno naglašavanje Bleiburga samo je izazvalo žestoku reakciju „one druge strane“. No, ni ona nije abolirana od svojih grijeha. Jedan od njih svakako je davanje imena jednoj školskoj instituciji u Sarajevu po imenu osobe koja ne bi mogla biti uzorom antifašističke borbe.

Sve u svemu, zar ne bi bilo primjerenije i, prema tome, svima prihvatljivije da se „sveta misa služila za sve nastradale u ratu i poraću 1945. godine“? Možda bi bilo još bolje da se netko dosjetio u krugovima Katoličke crkve u Bosni i Hercegovine odslužiti svetu misu upravo 9. svibnja na Dan pobjede nad fašizmom, na sjećanje tolikih nevinih žrtava što su ih počinili nacistički i fašistički režimi.

Onda ne bi bilo dvojbe: koga se to komemorira u sarajevskoj katedrali Presvetog Srca Isusova. Ovako je sve ostalo polujasno, za neke dvojbeno. Ukratko: nedorečeno!

 

(Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Inforadara)

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime