Nakon što je dvije godine uporno vrijeđao građane i političare susjedne države Bosne i Hercegovine te u više navrata sramotno dovodio u pitanje presudu Haškog suda o genocidu u Srebrenici, hrvatski predsjednik Zoran Milanović u četvrtak se na Kupresu odjednom začudio što je puklo savezništvo između Bošnjaka i Hrvata.
Da ne pamtimo što je sve govorio i učinio otkad je postao šef države (i dok je bio hrvatski premijer), mogli bismo pomisliti kako Milanović povremeno živi izvan samog sebe, ili da ima više dvojnika od Vladimira Putina. I to dvojnika s ovlastima predsjednika Hrvatske, koji daju ozbiljne političke ocjene i izjave s dalekosežnim posljedicama.
Tako imamo Zorana Milanovića koji prezire BiH i smatra kako joj „prvo treba sapun, pa tek onda parfem prije nego što postane građanska država“ i ravnopravna partnerica, i Zorana Milanovića koji kaže kako je BiH naša prijateljska država i jedna od najvažnijih saveznica.
Onda imamo Milanovića koji odbija prihvatiti presude Haškog suda i tvrdi da u Srebrenici nije počinjen genocid te da „ako je to genocid, onda treba za teže zločine izmisliti novi naziv“, i Milanovića koji tvrdi da je laž kako je to rekao.
Ta se kombinacija Zorana Milanovića nažalost često ponavlja i pojavila se opet, baš nedavno, tijekom i poslije ručka lidera Zapadnog Balkana (proces Brdo-Brijuni).
Imamo Milanovića koji oduševljeno podržava i grli Željka Komšića, i Milanovića koji mrzi Željka Komšića. I Milanovića koji ne može smisliti Dragana Čovića i bosanskohercegovački HDZ, i Milanovića koji je s njima slizan do granice neukusa; pa Milanovića koji odluči kako će zbog brige o Hrvatima u BiH zaustaviti ulazak Finske i Švedske u NATO, i Milanovića koji će poput malog miša povući tu odluku.
Tu je i Milanović „moderni socijaldemokrat“ koji prezire nacionaliste svih boja, pa privremeno postaje „liberalni konzervativac“ koji će se na koncu pretvoriti u jednog od najgorih populista i šovinista koje je suvremena Hrvatska dala.
Taj posljednji Milanović obožava vjernog nastavljača četničke i Miloševićeve politike Milorada Dodika i mađarskog autokrata Viktora Orbana, s kojima banči po privatnim imanjima i jahtama, a prezire jednu od najuglednijih svjetskih političarki, predsjednicu američkog Kongresa Nancy Pelosi, s kojom će se odbiti sastati jer je nebitna i „ispod njegove razine“. Time će osvojiti naslovnice ruskih medija i naklonost putinista, a zbog toga, kao i zbog neprimjerenog petljanja po BiH, kod dijela domaće i bh. javnosti izazvat će ozbiljne sumnje u netočnost tvrdnji kako na Balkanu štiti ruske interese.
Ne mislim da je Milanović ruski igrač. Tu su mu titulu dali HDZ i Andrej Plenković jer se mudro protivi pretjeranom petljanju male Hrvatske u veliki rat u Ukrajini, u što nas gura Plenković zbog svojih privatnih karijernih europskih interesa. Valja podsjetiti i da je Milanović otpočetka nedvosmisleno osuđivao rusku agresiju i Putinov odnos prema Ukrajini i to ne prestaje činiti.
Neki u tome što podržava Dodika i pokušava destabilizirati BiH vide dokaz da je zastupnik ruskih interesa, ali to je nategnuta teza jer se Milanović s Dodikom prirodno slizao kad se preobrazio u hrvatskog nacionalista. Naprosto se priklonio onima koji misle da Hrvati trebaju imati vlastiti, treći entitet u BiH (koji bi se u budućnosti spojio s maticom državom) i da im u tome može pomoći samo srpski separatist Dodik, koji bi ovog trena razbio BiH samo kad bi mogao.
Ako ćemo pravo, kad je riječ o Dodiku, Milanović je na HDZ-ovim pozicijama, samo što se on, za razliku od Plenkovića i viđenijih hrvatskih HDZ-ovaca, usudi to javno i priznati. Nakon svega što smo vidjeli i čuli, ne bi me začudilo da se točnima pokažu teze kako je Milanovićev odnos prema BiHrezultat dogovora između njega i Plenkovića. Zanimljivo je da u njihovom neprekidnom verbalnom ratu nikad nije problematizirana Čovićeva pozicija i činjenica da je s obojicom više nego dobar drug. Ostalima koji su pokušali sjediti na dva stolca takvo se što ne oprašta.
Milanovića su na vlast doveli lijevo-liberalno-zeleno orijentirani birači, ali on se u rekordnom roku prometnuo u primitivnoga glasnogovornika krajnje desnice.
Unatoč tome, zbog njegova verbalnog oponiranja Plenkoviću i HDZ-u, broj simpatizera među lijevo-zeleno-liberalnima jako se sporo smanjuje pa je još uvijek najpopularniji političar u Hrvatskoj. Bez obzira na sve sramotne izjave i poteze, hrvatski SDP-ovci i dalje na Pantovčak odlaze po mišljenje, i njegov utjecaj na život te umiruće stranke ne jenjava.
Predsjednici su u Hrvatskoj itekako moćne političke figure, jer su izravno izabrani na izborima i imaju važne ustavne ovlasti (vojska, diplomacija, tajne službe), i tko god vodio vladu i parlamentarnu većinu, ne može ignorirati šeficu ili šefa Pantovčaka, ma kakvi oni bili. No, trenutačna Milanovićeva moć i utjecaj među biračima ne izviru iz ustavnih ovlasti ili predsjednikova ugleda, nego iz raširenog, ali pogrešnog uvjerenja kako je upravo on omraženom Plenkoviću, koji je s HDZ-om i koalicijskim partnerima doista zarobio državu, jedina opasna opozicija.
Sve dok je tako, održat će se ovaj nepodnošljivi, ubojiti i korupcijom ispleteni status quo, zbog kojeg se ni mi u Hrvatskoj kao ni naši susjedi u BiH ne možemo ničem boljem nadati.
