Nije bila vijest da je Milomir Savčić, general vojske bosanskih Srba kome se pred Sudom BiH sudi za ratni zločin nad zatočenim srebreničkim Bošnjacima u Kasabi 1995. godine, nakon što mu je određen pritvor – „nestao“.

Nije vijest ni što njegov advokat „ne zna gdje je“.

Nije vijest ni što MUP Srbije kategorično tvrdi da se Savčić ne nalazi u toj državi.

Cijela priča oko Savčića spada u kategoriju već viđenog.

Ono što jeste ključni problem je država BiH, odnosno njene vlasti svih nivoa, koje su svojim (ne)funkcionisanjem omogućile da se optuženi za ratne zločine brane sa slobode i da tokom sudskih procesa krše izrečene mjere zabrane bez ikakve odgovornosti. Savčićev slučaj zoran je primjer toga i razlikuje se u odnosu na sve ostale samo utoliko što je ovog puta, ali ispostavilo se prekasno, na zahtjev državnog Tužilaštva zatražena i izrečena mjera pritvora.

“NIKO NE ZNA” GDJE JE SAVČIĆ

I dok su zvaničnici bh. entiteta Republika Srpska, posebno Milorad Dodik i Nedeljko Čubrilović, horski poručivali da su šokirani jer je riječ o „kršenju ustavom garatovanih prava na slobodu govora“, „inkvizicijskog odluci antisrpskog suda na zahtjev bošnjačkog tužitelja“, u sjeni je ostala činjenica da je Savčiću omogućeno da mirno išeta iz zgrade Suda BiH i da mu se izgubi svaki trag.

Foto: Savčić iako optuženik bio čest gost režimske ATV kao i RTRS-a

A valja podsjetiti da je Savčić, unatoč mjerama zabrane komentarisanja događaja za predmet u kojem mu se sudi, bio redovan „gost“ posebno RTRS-a i Alternativne TV i komentarisao dešavanja vezana za srebrenički genocid, odnosno isti negirao, iako mu optužnica stavlja na teret upravo pomaganje u izvršenju genocida.

Ko je odgovoran što odluka o pritvoru nije stupila na snagu odmah po njenom izricanju – pitanje je oko kojeg su se proteklih dana sporili državni Sud i Tužilaštvo. Naime, dok Tužilaštvo sa sebe odbacuje odgovornost, iz Suda BiH ističu da u zahtjevu za određivanje pritvora nije navedeno postojanje osnovane opasnosti od bijega te mjera pritvora nije odmah stupila na snagu.

Prema mišljenju političke analitičarke Ivane Marić, omogućavanje Savčiću da izbjegne odlazak u pritvor „nije tek stvar traljavosti i nesinhronizovanosti Suda i Tužilaštva BiH, nego pokazatelj savršenog funkcionisanja korumpiranog pravosuđa“.

„Nije lako organizirati sve to i uključiti tako veliki broj ljudi da bi se sakrili i zaštitili takvi kriminalci. Nije lako organizirati prelazak granice osobe koja je optužena za ratni zločin, ali kod nas se to često dešava, ne samo u slučaju optuženih za ratne zločine, nego i druge vrste kriminala“, kaže Marić za naš portal.

Marić: „Nestanak“ optuženog za ratne zločine ne može se desiti bez dobre koordinacije više institucija i nivoa vlasti

I upravo kada su u pitanju lica optužena za ratne zločine počinjene u BiH, susjedne Srbija i Hrvatska su mjesta u koja se sklanjaju i nastavljaju normalan život bez straha od krivičnog gonjenja.

Ovdje treba podsjetiti na slučaj generala vojske RS Novaka Đukića, koji je u ponovljenom sudskom postupku za ratni zločin protiv civilnog stanovništva na tuzlanskoj Kapiji 2014. godine pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora. No, on je presudu dočekao u Srbiji, a od 2016. pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu vodi se postupak za priznanje i izvršenje pravnosnažne krivične presude Suda BiH. I sasvim je izvjesno da žrtve i njihove porodice pravdu iz Srbije neće dočekati.

BENEFITI DVOJNOG DRŽAVLJANSTVA

Gotovo identičan slučaj je i sa Zlatanom Mijom Jelićem, optuženim 2016. godine u BiH za ubistvo i ranjavanje najmanje 40 ratnih zarobljenika za vrijeme sukoba u Mostaru 1993. Prema optužnici, Jelić je kao general vojne policije HVO-a bio direktno nadležan za upravljanje zloglasnim logorom Heliodrom u Mostaru u kojem je bilo zatvoreno oko 200 zarobljenika. Penzionisani general je na dan podizanja optužnice 30. decembra 2015. otišao iz Mostara s cijelom obitelji u Hrvatsku, zbog čega se sumnjalo da mu je neko dojavio da će biti uhapšen. I umjesto da u Hrvatskoj odgovara za zločine koji mu se stavljaju na teret, u avgustu 2020. godine, na godišnjicu obilježavanje vojne akcije Oluja, primio je odlikovanje hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

Foto: Milanović odlikuje Jelića

Đukić i Jelić, a nisu jedini, koristili su benefite dvojnog državljanstva, pa sada s pravom smatramo da će isti slučaj biti i kada je u pitanju Milomir Savčić.

Osvrčući se na „slučaj Savčić“, Marić kaže da je njegov „nestanak“ samo dokaz kako se tako što ne može desiti bez dobre koordinacije više institucija i nivoa vlasti. Prema njenim riječima, ne može se „jednostavno ogranizirati“ da se nekome ne oduzme pasoš, ili, ako mu je oduzet, „da bez njega pređe u drugu državu da ga ta država primi“.

Milorad Dodik, lider SNSD-a i član Predsjedništva BiH, komentarišući činjenicu da je umjesto u pritvoru Savčić „nestao“, odnosno da ga sudska policija nije našla na kućnoj adresi, krajnje cinično je kazao „da je možda otišao na godišnji odmor“.

No, ima li se u vidu da su predstavnici vlasti RS-a određivanje pritvora dovodili u direktnu vezu sa izmjenama Krivičnog zakona BiH koji predviđa sancionisanje lica koja negiraju genocid, te najavili pomoć „svima koji budu po tom zakonu optuženi“, postoji sasvim opravdana sumnja da je Savčić pomoć da se skloni od zakona dobio upravo od vlasti RS-a.

„Upravo ovaj slučaj pokazuje koliko njima nije stalo da se krivnja svede na individualnu osnovu, već se podupire zeta kolektivne krivce. Savčić nije to sam mogao organizirati. On nije kao migrant pretrčavajući granicu napustio BiH, već kao i mnogo puta do sada, to je bila organizirana akcija. I smatram da Vlada RS radi isto ono za što optužuje druge, odnosno da štiti svoje zločince“, istakla je Marić.

SRBIJA RAJ ZA OPTUŽENE ZA RATNE ZLOČINE

Upozorila je da je sasvim izvjesno da na granici nisu bili samo Srbi, jer kako je kazala, sastav Granične policije je miješane nacionalnosti, te naglašava da to potvrđuje da je morao postojati dogovor svih aktera vlasti u BiH.

Iz MUP-a Srbije, nakon objavljivanja informacije o raspisivanju međunarodne potjernice za Savčićem, oglasili su se saopštenjem u kojem je navedeno „da je nakon obavljenih provera evidencija o ulasku u državu Uprave granične policije, utvrđeno da Milomir Savčić nije ušao u Srbiju“. U istom saopštenju su pozvali medije iz Bosne i Hercegovine „da ne iznose neproverene i netačne informacije koje služe kao podloga pojedincima da u svoje lične razmirice i obračune uvlače Srbiju“.

No, u ove tvrdnje teško je povjerovati ima li se u vidu da su se brojni državljani BiH srpske nacionalnosti optuženi za ratne zločine, uključujući i Radovana Karadžića i Ratka Mladića, godinama skrivali u Srbiji i da to ne bi bilo moguće bez zaštite tamošnjih vlasti.

Tako neprocesuirani ratni zločini iz 90-ih, osim što uskraćuju olakšanje i pravdu žrtvama i njihovim obiteljima, i 25 godina nakon rata komplikuju odnose među državama nastalim na prostoru bivše Jugoslavije. BiH je sa Hrvatskom 2012., a godinu kasnije i sa Srbijom, sklopila ugovore o međusobnom izručenju vlastitih državljana osumnjičenih i optuženih za organizovani kriminal i korupciju, ali za potpisivanje ugovora o međusobnom izručenju vlastitih državljana optuženih za ratne zločine nije bilo i do danas nema političke volje.

Foto: Tomo Kovač, ratni gospodar života i smrti na Ilidži pokraj Sarajeva, redovan gost režimskih televizija u Srbiji

U Bosni i Hercegovini danas nije moguće doći do zvaničnih podataka o broju lica optuženih za ratne zločine koji su, koristeći benefite dvojnog državljanstva, te činjenicu da između BiH Srbije i Hrvatske ne postoji sporazum o izrečenju za te vrste krivičnih djela, prebjegla u Srbiji ili Hrvatsku.

Na toj listi su, između ostalih, i: Marko Radić, Duško Kornjača, Tomo Kovač, Novak Stjepanović, Milorad Pelemiš, Luban Ećim, Višnja Aćimović i mnogi drugi…

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime