Nataša Zimonjić-Ćengić, bila je hrabra Sarajka koja nije dočekala da njen sin Goran dobije Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, jer je, po navodnim procedurama ne može dobiti posthumno, iako ju je zbog svog životnog puta i sama zaslužila. Nije dočekala ni da dvorana u Sarajevu bude nazvana po njemu zbog političkih nesuglasica. Ništa. Sramota za sve u Sarajevu.
Piše: Almir Terzić/Fokus.ba
Svako ko je imalo čovjek, a znao je živtoni put Nataše Zimonjić-Čengić morao je na tu priču zaplakati. Jesam. Više puta. Nije to sramota, to je osjećaj da bar na neki način razumiješ, u svom srcu tu ženu.
A, Nataša je bila sjajna žena. Uprkos svim nedaćama koje su je pratile znala je uveseliti druge, našaliti se. Bila je neizmjerno hrabra žena. Hrabra Sarajka. Iako rođena Gačanka, Hercegovka.
Bila je cijeli život takva, rekla bi mi, jer nije smjela odustati. Nije smjela ne zbog sebe, nego zbog jedinog sina koji joj je ostao, bolesnog Roćka kojem je meningitis ostavio trajne posljedice. A, Roćko, Rodoljub dobio je ime porevolucionaru i književniku, učesniku Španskog građanskog rata i Narodnooslobodilačke borbe, društveno-političkom radniku SFRJ i SR Bosne i Hercegovine, junaku socijalističkog rada i narodnom heroju Jugoslavije Rodoljubu Čolakoviću.
“Roćko je uvijek bio ispred svega. Ja znam da moram da živim. Jednostavan razlog. Poslije Gorana sigurno ne bih mogla ostati živa”, govorila mi je Nataša.
A, Nataša je majka proslavljenog rukometaša Gorana Čengića, jednako hrabrog kao ona.
Goran Čengić, naime, bio je istaknuti rukometaš RK Bosna, RK Mlada Bosna i RK Crvena Zvezda. Sa samo 17 godina je igrao za ekipu RK Bosna u finalu Kupa Jugoslavije 1963. godine kada su nakon pobjede nad bjelovarskim Partizanom osvojili ovu prestižnu titulu.
Ubijen je 14. juna 1992. godine pri pokušaju spašavanja komšije muslimana u sarajevskom naselju Grbavica tokom opsade Sarajeva. Njegov ubica, Veselin Vlahović Batko, pravosnažno je prošle godine odlukom Suda Bosne i Hercegovine osuđen na 42 godine zatvora za zločine koje je počinio u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992. godine.
Prema optužnici, on je kao pripadnik paravojnih snaga takozvane Srpske Republike BiH, a kasnije Republike Srpske, vršio progon civilnog nesrpskog stanovništva u naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići, općina Novo Sarajevo.
Nakon što je propala inicijativa da se sportska dvorana u sarajevskom naselju Grbavica nazove po Goranu, Nataša mi je rekla:
“Sada kada bi ta dvorana dobila naziv po Goranu, vjerujte da bi meni čak bilo krivo. Jer ja bih se onda prisjećala kako prvi put nije mogla nikako dobiti ta dvorana ime po njemu. To baš ne bi bilo podnošljivo. Zapravo, bilo bi teško to podnositi”.
Još mi odzvanjaju riječi tete Nataše: “Sarajevo nije smoglo snage da po Goranu dodijeli naziv jednoj sportskoj dvorani. Da dodijeli taj komad betona, da tako kažem. Tu sportsku dvoranu”.
Nakon ovog šoka te iste godine, 2018. na Natašinu adresu stiglo je pismo. Goran iako je predložen da dobije Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva, iako je to podržalo mnoštvo organizacija i pojedinaca to ipak, ne može. Ne, može jer prema pravilima nagrada se “ne može dobiti posthumno”.
Bilo me stid kada mi je to pričala. Bilo me sramota stajati pred tom ženom. Izašao sam sa susreta sa Natašom posramljen, postiđen poteza Grada Sarajeva.
Sve to mi nije dalo mira. Da bih donekle popravio situaciju nazvao sam Ismira Jusku, tada ministra prometa i komunikacija BiH i ispričao mu za Natašu, zamolio ga i rekao: Ismire daj da uradimo bar nešto. Rekao je, nema problema”.
Jusko je pomogao da se u Skenderiji u Sarajevu desi Memorijalni turnir “Goran Čengić” za mlađe uzraste u organizaciji Škole rukometa Sedmerac iz Sarajeva i u saradnji sa Centrom “Skenderija“.
Kada sam to javio Nataši, blagi osmjeh joj se vratio na lice. Ali, ostao je gorki okus sramnih poteza oko sportske dvorane na Grbavici i dodjele Šestoaprilske nagrade Grada Sarajeva.
No, umrla je Nataša Zimonjić-Ćengić hrabra Sarajka. Nije dočekala da njen sin Goran dobije Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva,, iako ju je zbog svog životnog puta i sama zaslužila. Ali, evo, očito, sada je i za to kasno. Nije dočekala ni da dvorana u Sarajevu bude nazvana po njemu zbog političkih nesuglasica. Ništa. Sramota za sve u Sarajevu.
No, to nije kraj priče o Nataši, o njenim patnjama i stradanjima tokom životnog puta.
Nataša je prošla kroz brojne tragedije u životu. Prije Gorana izgubila je i sina Igora. Muž Ferid Fićo Čengić, gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, u dva navrata je proveo ukupno sedam godina na Golom otoku pod lažnim optužbama od bivšeg komunističkog režima, zbog čega je Nataša više puta saslušavama od Uprave državne bezbjednosti (UDBA), zloglasne tajne policije za vrijeme bivše Jugoslavije, traženo joj da se odrekne muža, isključena je iz tadašnje partije…
Ferid Čengić učesnik je NOB-a od prvih dana 1941. godine. U jedinicama u kojima se nalazio obavljao je niz odgovornih političkih dužnosti. Sa funkcije gradonačelnika Sarajeva smijenjen je 1948. godine, jer je, kako je zvanično obrazloženo, “došao u sukob sa zvaničnom partijskom i državnom politikom (Rezolucija Informbiroa)”. Uhapšen je i interniran na Goli otok
Zbog muža Ferida Natašu su mnoštvo puta isljeđivali. Tražili su da se odrekne muža.
“Ja sam rekla: vi mi nađite oca moje djece, ko je taj, ne može biti niko drugi nego Fićo Čengić. Na kraju, oni mene isključe iz partije jer se nisam odrekla muža. Prema tome, zbogom partijo. Te su mi stvari jako teško padale”, ispričala mi je Nataša.
No, kao i na Goranovu, Sarajevo je zaboravilo i na požrtvovanost Natašinog dede Petra Zimonjića koji je ubijen kao mitropolit dabrobosanski 1941. godine u Jasenovcu. Bio je visoki crkveni dostojanstvenik od kraja 1920, a poslije toga obavljao je dužnost episkopa zahumsko-hercegovačkog (od maja 1903. do novembra 1920.).
Pitao sam je šta bi Sarajevo moglo i trebalo učiniti kako bi tu grešku ispravilo.
“Pravo, da kažem, više ništa. To je toliko grijeha u odnosu na to da više ništa”, poručila je Nataša Zimonjić-Čengić.
Sestru Kseniju koja je bila bolničarka u partizanskoj bolnici u Drugom svjetskom ratu uhvatili su četnici i nju su zaklali.
U budućnost je gledala kroz svoja dva prekrasna unuka, Srđana i Vladimira, Goranove sinove.
Bez obzira na sve nepravde koje je Sarajevo nanijelo Nataši, Goranu, Petru velika teta Nataša živjet će vječno u mislima i srcima ljudi koji su znali za njenu patnju.
Teta Nataša oprosti nam, grešnici smo!
