Dvadeset i peti maj, kojim se obilježava godišnjica masakra počinjenog nad mladosti na Tuzlanskoj kapiji, proglašen je danom žalosti u entitetu Federacija BiH. No, Predsjedavajuća Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Cvijanović nije podržala zaključak kojim se Vijeće ministara zadužuje da usvoji odluku o proglašenju 25. maja danom žalosti na području čitave BiH.
Ovo je bila vijest koja nikog nije pretjerano iznenadila. Cvijanović nije jedina političar/ka koja demonstrira nepoštovanje prema žrtavama proteklog rata. Samo je jedan od bezbroj primjera odnosa političara prema žrtvama i činjenicama o ratnim dešavanjima.
Umjesto sistemskog suočavanja sa prošlošću, poštovanja i zakonske zaštite porodica žrtava u cijeloj BiH, političke partije svih etnija koriste ratne rane i manipulišu ratnim činjenicama kako bi izvukli ličnu korist iz toga. Umjesto iskrenog izražavanja pijeteta žrtvama, u javnom prostoru se slave presuđeni rani zločinci, negiraju zločini i provode jednonacionalne politike sjećanja. Zašto nakon skoro 30 godina u BiH se skoro ništa značajno nije desilo u procesu suočavanja sa prošlošću?
Sunita Dautbegović-Bošnjaković, jedna od voditeljica projekta “Dealing with the Past” forumZFD-a ističe da je u Bosni i Hercegovini jedan od ključnih problema izostanak institucionalnog državnog okvira za bavljene inkluzivnim suočavanjem sa prošlošću, s obzirom da još uvijek nije usvojena ni Strategija tranzicijske pravde.
“Angažman vlasti na različitim nivoima u našoj zemlji je, rekla bih, bazičan i ne pokazuje ozbiljan pristup i napore prema ovom jako važnom procesu za građane i građanke naše zemlje – političko okruženje ne doprinosi procesima suočavanja sa prošlošću i izgradnje mira. Međutim, institucije BiH će morati ozbiljno poraditi na procesu suočavanja sa prošlošću i tranzicijske pravde jer je pomirenje, prema Mišljenju Evropske komisije jedan od ključnih prioriteta države za ulazak u Evropsku Uniju”, kazala je Dautbegović-Bošnjaković.
Iz Udruženja Tranzicijska pravda, odgovornost i sjećanje (TPOS), koje provodi aktivnosti na unapređenju procesa tranzicijske pravde i izgradnje mira, tvrde kako osim rijetkih pozitivnih primjera ni institucije vlasti na lokalnom nivou uopšte ne tematiziraju fenomene kao što su suočavanje sa prošlošću i njegovanje kulture sjećanja, osim ako iste ne mogu upotrijebiti za postizanje jeftinih političkih poena.
“Ako kulturu sjećanja posmatramo kroz prizmu narativa vladajućih političkih oligarhija mi ustvari živimo u “ispolitiziranoj kulturi sjećanja”, kažu iz Udruženja.
Dodaju da, osim obilježavanja godišnjica koje su također vrlo često ispolitizirane, lokalni nivoi vlasti potpuno zanemaruju model kulture sjećanja. Vrlo često se, ističu, vode jednonacionalnim politikama sjećanja vlastitih političkih vođa.
Dautbegović-Bošnjaković pak smatra kako odnos vlasti na lokalnom nivou prema konceptima suočavanja sa prošlošću i tranzicijske pravde, a i tematiziranju istih zavisi od lokalne zajednice, ali i da je generalno stanje takvo da se prošlost instrumentalizira i koristi u političke svrhe.
“Vidimo da neki politički lideri javno osporavaju utvrđene činjenice o događajima iz rata, bave se historijskim revizionizmom, uključujući poricanje ratnih zločina, genocida i veličanje ratnih zločinaca. Sukobljeni ratni narativi i dalje su prisutni u javnom i političkom prostoru i nastavljaju da izazivaju tenzije i podjele”, ističe Dautbegović-Bošnjaković te dodaje da u takvim okolnostima najviše trpe žrtve počinjenih ratnih zločina kao i građani i građanke BiH.
Umjesto programa reparacija, koje su, kako dodaju iz Udruženja, bile obaveza države BiH prema žrtvama kao svojevrsni vid odštete zbog patnji kroz koje su prošle, žrtve su vrlo često plaćale ogromne sudske troškove onima koje su ustvari tužili.
“Tako smo recimo prije par godina bili svjedoci kršenja ne samo zakonskih propisa nego i osnovnih ljudskih prava, kada je određeni broj logoraša tužio entitet Republika Srpska tražeći odštetu, no tužbe su ‘pale zbog zastare’ a logoraši su dobili rješenja prema kojima su obavezni da plate sudske troškove, a onima koji nisu u mogućnosti to da učine prijećeno je plijenidbom imovine”, kažu iz Udruženja.
S druge strane, najviše napora u postupku suočavanja s prošlošću u našoj zemlji, kako Dautbegović-Bošnjaković zapaža, ulažu nevladine organizacije, ali i pojedinci iz lokalnih zajednica.
Nevladine organizacije su također, konstatiraju iz TPOS-a, preuzele na sebe obavezu da jasno utvrde i imenuju ko su žrtve a ko počinitelji, što nažalost, država Bosna i Hercegovina 28 godina nakon prestanka ratnog sukoba nije učinila, iako je ta obaveza jedna od obaveza države u procesu tranzicijske pravde.
“Jedan od planova Međunarodne zajednice je, između ostalog, bio i da se kroz izvođenje odgovornih za ratne zločine pred lice pravde dođe do utvrđivanja činjenica o ratnim zločinima a samim tim i do pomirenja”, kažu iz TPOS-a.
Međutim, svjedoci smo, uočavaju, kontinuiranog relativiziranja i neprihvatanja sudskih odluka upravo od strane najviših državnih dužnosnika.
“Jedinstven stav, kada je riječ o ratnom periodu, žrtvama ili zločincima, ponekad ne postoji čak ni među političkim predstavnicima ili aktivistima koji pripadaju istoj nacionalnoj skupini”, ističu.
Pored već navedenog, Dautbegović-Bošnjaković primijećuje i određene negativne prakse poput historijskog revizionizma, negiranja sudski utvrđenih činjenica, poricanja ratnih zločina, genocida i veličanja ratnih zločinaca, javnog okupljanja fašističkih organizacija, ali i oslikavanja murala ratnim zločincima. One su, mišljenja je Bošnjaković, nažalost, postale svakodnevnica i rijetko podliježu pravnim ili moralnim sankcijama i osudama.
No kako je, od jula 2021. godine, u Bosni i Hercegovini i zakonom zabranjeno negiranje ratnih zločina i genocida, kao i veličanje osuđenih ratnih zločinaca, Bošnjaković nalazi kako je to važan korak naprijed, pogotovo jer je govor mržnje u zemlji bio u porastu i normaliziran.
“Generalno možemo primijetiti da je stanje u odnosu na prethodne godine po pitanju negiranja ratnih zločina dosta bolje, smanjeno je negiranje ratnih zločina, ali je ipak još uvijek prisutno. Ono što zabrinjava je da još uvijek nemamo sudsku praksu po ovom pitanju”, zaključuje Dautbegović-Bošnjaković iz forumZFD-a.
Spomenuta praksa i narativi prema mišljenju Izeta Šabotića – direktora Centra za istraživanje moderne i savremene historije Tuzla i redovnog profesora Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, predstavljaju nekorektan i nedobronamjeran odnos ukoliko želimo, a trebamo, graditi kvalitetne međususjedske odnose.
“Oni se moraju graditi i na poštivanju ovih prava – prepustiti, naravno, pravosudnim institucijama da donesu svoj sud o svemu tome, a ne da politika uzima to u svoje ruke i na jedan najgori mogući način šalje poruku kako se komšijski odnosi ipak ne mogu izgrađivati, ako se ne poštuju državne institucije susjedne države, u ovom slučaju pravosudne”, uviđa Šabotić.
Također, činjenice koje su utvrđene kroz presude Haškog tribunala, Suda BiH te sudova u Bosni i Hercegovini, ali i u regionu, i kao takve javno dostupne, složili su se i iz Udruženja, jesu jedini način na koji se takvim narativima možemo suprotstaviti, jer ćemo, zaključuju, u suprotnom i u budućnosti živjeti „selektivnu kulturu sjećanja“ u kojoj relativizujemo zločine i veličamo zločince.
