Šta smo naučili nakon ovogodišnjeg EuroPridea? Ili šta smo zaboravili da smo znali pa smo malo obnovili gradivo?
Naučili/obnovili smo saznanje kolika je destruktivna moć Srbije, prije svega Srpske pravoslavne crkve (SPC), a potom i političkih jedinki koji u slizavanju sa SPC vide sopstvenu mogućnost napretka/opstanka u političkoj areni. Vidjeli smo kakva karikatura od ministra, a i čovjeka je V.D. ministra unutrašnjih poslova, tj, Aleksandar Vulin, vidjeli smo gotovo isto to i od onog ko ga je tu postavio, ali taj nije „samo“ ministar već svemogući predsednik. Vidjeli smo koliko je žalosna osoba premijerka, kako bivša, tako i sadašnja.
ŠEŠELJU NAGRADA, KRSTOVIMA NA LGBT ZAJEDNICU
Naučili smo, isto tako, da užasno vrijeme, kakvo je bilo tog dana, nije smetnja da se iskaže solidarnost kakva se ne pamti otkako se u Beogradu održava Pride.
Naučili smo da bi novinare/snimatelje/fotoreportere u Srbiji trebalo slati na tečajeve samoodbrane, kod psihologa/psihijatara kako bi znali savladavati strah, pa i bijes u momentima kad budu napadani, ne bi bilo loše i otvoriti im teretane, bazene i ostale objekte u kojima bi mogli dovoditi svoje tijelo u bolje kondicijsko stanje, kako bi se fizički uopšte mogli suprotstavljati.
Malo li je sve ovo?
Raspakujemo li kesu u kojoj smo sve ovo dobili da naučimo/obnovimo krenućemo redom.
O destruktivnoj moći Srbije i SPC najbolje mogu svjedočiti porodice koje i dalje traže svoje nestale, ili koje su ih našli i ukopali. Osveštivanje svetom vodicom tenkova i ratnih zločinaca, a vidimo na nedavnom primjeru dodjele nagrade ratnom zločincu Vojislavu Šešelju od strane SPC, da crkva nije daleko odmakla. Ako se uopšte odmakla.
Riječi patrijarha Porfirija da se „zlo ne rješava nasiljem“, misleći da su zlo učesnici EuroPridea, nije mirotvorstvo. Prije svega to je jasno iskazan stav SPC po pitanju pripadnika LGBTQ zajednice. To je ZLO, a zlo se valjda iskorjenjuje zvonjavom crkve Svetog Marka, u momentu dok se šeta pored nje.
Isto to su mislili i u Islamskoj zajednici BiH, kad je povorka, tokom prve Povorke ponosa u Sarajevu, prolazila pored Alipašine džamije. Da će tri uzastopna ezana, u trajanju od 15 minuta, rastjerati zlo?
Koliko su uspjeli u tome vidjeli smo i narednih godina kad je ista ta povorka prolazila pored džamije, ali ezana nije bilo. Dobro, ima tu i one odrednice vremena početka ezana, ali ne mijenja suštinu.
Vulin? Nema smisla trošiti puno riječi o ovom obliku života, ali zaista je bijedno bilo njegovo pravdanje da policija nije dozvolila šetnju, već da su učesnici sprovedeni na koncert i to u dužini od 150 m, koliko po njemu treba od Ustavnog suda, gdje su se učesnici okupljali do stadiona na Tašmajdanu.
Slično je ponavljao i sam predsednik, a suština je valjda bila da se ukaže da je ona Srbija, što kažu „većinska“, ona Srbija koja vjeruje u boga i SPC, koja smatra da su „pederi bolesni“ i da ih treba liječiti, ipak pobjedila, a mi koji smo bili na šetnji da šetali i nismo.
Ruku na srce, to što oni pričaju ima svoju zakonsku podlogu u odluci policije da zabrani i taj posljednji najavljeni skup, nakon što je već zabranila onaj prvi, što je potvrdio Upravni sud, a što će opet, u nekom trenutku Ustavni sud okarakterisati kao protivustavnim, baš kao i u prethodne četiri zabrane šetnje.
NAPADI NA NOVINARSKE EKIPE
Dakle, kako je policija zabranila i taj skup, sami organizatori su pronašli način kako da se skup legalno održi, rekavši da je ovo okupljanje samo okupljanje pred koncert na Tašmajdanu. Nisu željeli time da umanje moć okupljanja, a okupilo se, kao što smo vidjeli, oko 5.000 ljudi. Nikad više. I nije to samo zbog činjenice da je Beograd bio domaćin EuroPridea, te je stoga ugostio brojne goste iz inostranstva. Rezultat je to revolta i solidarnosti građana nakon silnih zabrana, ali i nakon upornog isticanja organizatora da će šetnje ipak biti u ovoj ili onoj formi.
Dakle, učinilo se sve da do šetnje ne dođe. Prijetilo se danima, branilo okupljanje, ali izašlo se, šetalo se i to brojnije nego ikada. I, da. Policija je bila tu. Vidljivo je bilo da su i sami nespremni dočekaliodluku da će morati ipak štititi učesnike. Već imaju iskustva sa obezbeđivanjem šetnji i to se uradi dan ranije. Ovako su morali u hodu da se prestrojavaju i udaljavaju protivnike koji su svoj bijes onda iskazivali na novinarskim ekipama koje su prolazile sa svojim press akreditacijama.
Neki su gađani flašama, poput ekipe N1, nekima je prijećeno, poput ekipe Tanjuga. Ako se suprotstavite, onda će vas zaskočiti grupica nezadovoljnih, gdje će vam prijetiti, gdje će vas naguravati, pa ćete u ćošku u kom se nalazite gledati u smeru policije koji će vam toplo preporučiti da odete i da ne izazivate. Ne pitajte kako znam.
I slaba je utjeha i onim djevojkama koje su napali ispred RTS-a, slaba je utjeha i učesnicima Prideakoji su napadnuti nakon šetnje i koncerta najava da će Tužilaštvo u Srbiji išta uraditi i procesuirati jer prethodno već ne procesuira slučajeve napada i prijetnji na pripadnike LGBTQ populacije koji se dešavaju 365 dana u godini.
Zato se šetnja i održava. Da bi se ukazalo na nepostojanje pravde, da bi se ukazalo na potrebe i probleme.
I niko ne očekuje da će jedna ili devet šetnji, koliko ih je zaredalo u Beogradu od dolaska Aleksandra Vučića na vlast, riješiti taj problem, niti da će probuditi empatiju kod onih koji empatije nemaju. Ne.
ZAČARANI KRUG
I da se vratimo crkvi. Koliko god javno prozivanje SPC bilo opasno i pravdalo napade, mnogo opasnije je uplitanje u obrazovanje i traženje da se povuku udžbenici zbog, za njih, spornog teksta o LGBTQ populaciji. SPC zna da se stablo savija dok je mlado i taj uticaj je poguban jer upravo se tu stvaraju novi nasilnici.
I tu dolazimo do začaranog kruga. Malo je nade da će se nešto u Srbiji promijeniti u narednim godinama, pa i decenijama jer crkva je svuda, pa i u školama.
Ali nije da je nema. EuroPride, kao i predhodne godine kad Pride nije imao taj evropski šmek u imenu, sa sobom donosi i brojni kulturno-umjetnički program. Filmovi, izložbe, koncerti, komunikacija sa autorima/kama… Upoznavanje nepoznatog, stranog, jednako ljudskog kao one „većinske Srbije“. Razumijevanje kao ključ.
I još jedno. Nema potrebe za uspoređivanjem Sarajeva i Beograda i odnosa prema šetnjama. Još manje potrebe za likovanjem kako je Sarajevo naprednije u tom smislu. Pitajte Harisa Zahirovića i Elmedina Konakovića šta misle o tome. Isti je to odnos, ista je matrica ezana pred povorkom, kao zvona tokom šetnje.
Na kraju, Beogradom se šetalo prethodnih osam godina i iz godine u godinu je bilo sve manje policije i sve manje prijetnji. Istina, dobrim dijelom je to rezultat pakta koji je Aleksandar Vučić sklopio sa „huliganima“, o čemu smo već pisali.
Pitanje je šta je sa ona 364 dana u godini, a odgovor na to pitanje kako je i šta je najbolje znaju u LGBTQ zajednici.
I da sutra odluka bude da policija ne obezbjeđuje ulice i skup, bilo to u Beogradu ili Sarajevu, mogli bi samo da brojimo žrtve.
