Piše: Prof. dr. Stjepan LAPENDA
Ovih dana Srebrenica će opet biti u žiži medijskih događanja ali, nažalost, i predmetom sporenja i nijekanja o naravi počinjene neljudskosti i zastrašujućeg zločina.
Historija narodâ koji bi trebali živjeti u suživotu, ali češće je da žive jedni uz druge, jedni pored drugih ili jedni protiv drugih na prostoru što ga kolokvijalno nazivamo zapadnim Balkanom, opterećena je teškim sukobima “do istrebljenja našeg ili vašeg” u vremenskom intervalu od Berlinskog kongresa 1878. do završetka Prvoga svjetskog rata, potom tokom cijeloga Drugoga svjetskog rata, da bi se sve ponovilo, još gore i još silovitije u ratovima devedesetih godina prošloga stoljeća kada su se događala bestijalna gaženja temeljnih ljudskih prava.
Kroz sve to vrijeme, jedan narod, ne umanjujući stradanja i drugih, podnio je najviše žrtava, najviše raseljavanjâ, najviše materijalnih gubitaka – narod bošnjački i njegova vjerska ekumena.
VELIKE SEOBE I PROTJERIVANJA
Već od Prvoga i Drugoga srpskog ustanka mogu se pratiti sustavna iseljavanja muslimanskog pučanstva iz Smederevskog sandžaka. Noel Malcolm, vrsni poznavatelj bosanske povijesti, navodi da su tada „opća antiosmanlijska nasilja u Srbiji uključivala i mnogobrojne masakre, pljačke i prisilno pokrštavanje običnih slavenskih muslimana i pravih [etničkih] Turaka“.
Također saznajemo iz arhive ruskog konzulata u Sarajevu da je samo 1868. godine iz Smederevskog sandžaka oko 30.000 muslimana bilo primorano iseliti i naći utočište u Bosni. Nasilno prevođenje na pravoslavlje muslimanskog pučanstva po čitavom Kraljevstvu Srbije i Kneževstvu Crne Gore bila je uobičajena i sustavna praksa.
Sve se nastavilo, ovaj put radikalnije, kao rezultat nepravednih odluka Berlinskog kongresa 1876. kada je dobar dio bosanskih zemalja, prije svega novopazarski Sandžak, pripao susjedima. Istina je da je Berlinski kongres davanje neovisnosti novim balkanskim državama monarhističkog tipa explicite uvjetovao njihovim prihvaćanjem i obvezom nediskriminiranja, vladavinom prava i tolerancije i priznavanjem vjerskih sloboda za sve podanike.
No, uspostavljeni sustav zaštite manjina, u ovom slučaju muslimanske kao brojčano manje zaštićene zajednice, nije bio prikladan u nedostatku nadzornih mehanizama internog i/ili vanjskopolitičkog i diplomatskog oblika koji bi nadzirali stvarnu primjenu preuzetih obveza. Zato i ne čudi da je došlo do pogubnog egzodusa s tog prostora.
Foto: Otomanska imperija (zelenom bojom) 1.800 godine
Raymond Kévarkion, vrsni francuski poznavatelj i istraživač svih vrsta progonâ i genocidâ u XIX. i XX. stoljeću na prostorima zapadnog Balkana i Otomanske carevine, također progovara u jednoj svojoj knjizi, čije je jedno poglavlje naslovljeno Brutalnosti u balkanskim ratovima počinjene od pravoslavnih država (Srbije i Crne Gore), o mučeništvu autohtonoga bošnjačkog puka gdje uočava da su tokom oba balkanska rata najviše stradavali muslimanski civili koji su postajali žrtvom ratnih strategija bilo kao taoci, bilo kao osobe čiji je etnički teritorij trebao biti otet i pripojen drugima, novostvorenim državama.
VJERSKI RATOVI
Najveća izbjeglička migratorna kretanja bila su prema Carigradu. Već u prvome valu tokom Prvoga balkanskog rata može se govoriti o preko 100.000 muslimanskih iseljenika, točnije izbjeglica.
Egzodus nije mimoišao ni domicilno kršćansko stanovništvo: 15.000 makedonskih Bugara premješteno je u Bugarsku, 70.000 Grka protjerano je od Bugara iz Zapadne Trakije, a 10.000 njihovih sunarodnjaka Srbi su izbacili manu militari s njihovih ognjišta u Makedoniji, čiji je dio pripao Srbiji temeljem odredbi Bukureštanskog mirovnog sporazuma iz 1913. godine.
Austro-Ugarska nije, iz za nju opravdanih političkih razloga, statistički obrađivala migratorna kretanja na svom upravnom prostoru. Iz onoga, više nego šturih statističkih pokazatelja, razvidno je da je za sve vrijeme njenog upravljanja Bosnom i Hercegovinom iz nje iselilo od 1878. do 1919. godine 63.000 Bošnjaka. Taj broj Đorđe Pejanović povećava do približno 140.00 iseljenih Bošnjaka, Vojislav Bogićević povećava na 150.000 a Sulejman Smlatić spominje najmanje 160.000 „iseljenih muslimanskih duša“. Najveći broj navodi Mustafa Imamović, procjenjujući broj bošnjačkih iseljenika na oko 180.000 osoba.
Pred same balkanske ratove tiskani mediji u Srbiji i Crnoj Gori svakodnevno objavljuju napise o navodno teškom i nesnošljivom položaju potčinjenih kršćana. Na velika zvona se pozivalo da je došao “posljednji trenutak obračuna između križa i polumjeseca”.
Neizvjesno stanje samo je pospješilo iseljavanje u Otomansku carevinu.
Po završetku balkanskih ratova nastavljen je egzodus bošnjačkog puka u tursku Anadoliju. Raseljeno, točnije prognano je oko 55.00 sandžačkih Bošnjaka. Preko luke Bar u Otomansku carevinu iselilo se iz crnogorskog dijela Sandžaka samo tokom travnja/aprila i lipnja/juna 1914. godine oko 16.500, a iz srbijanskog dijela 40.000 Bošnjaka.
RECIDIVI ČETIRI CARSTVA
Prema istraživanjima američkog balkanologa Justina McCarthyja, balkanski su ratovi jedna od najvećih ljudskih tragedija u novijoj europskoj povijesti jer je tada oko 27% balkanskih muslimana izgubilo život na razne načine, dok je trećina njih našla utočište u maloazijskoj Anadoliji. Autor također naglašava da ta masovna stradanja nad balkanskim muslimanima u vrijeme dvaju balkanskih ratova moraju postati značajan dio svjetske historijske literature.
Da nitko dobrovoljno i radosna srca ne napušta svoje vjekovno ognjište, pogotovo ne zbog pritisaka vjerskog karaktera, Simone Veil, francuska feministica, bivša ministrica i prva predsjednika EU parlamenta, je na to ukazala u svom autobiografskom romanu:
“Rasni i etnički projekti, dovodeći do masovnog egzodusa, zapravo su usmjereni na slamanje čovjeka, njegove ljudske duše. Duši su potrebna njena prava, neraskidivi od svijesti postojanja. Nema ljudskog bitka kao takvog da neminovno ne podrazumijeva i određeni okvir da bi imao ikakvog smisla. Tjeranje u izbjeglištvo je jedno od najsnažnijih oblika da se taj okvir dokrajči a time uništi i sâm čovjek. Imati korijenje je možebitno najvažnija ali i najmanje shvaćena potreba za ljudsku dušu”.
Na ruševinama četiriju carstava – austro-ugarskog, ruskog, njemačkog i turskog nastali su novi državni entiteti s izmijenjenom teritorijalnom strukturom a monarhističke vladavine ustupile su mjesto republikanskim političkim režimima u nekim državama (Čehoslovačka, Poljska, Mađarska, Austrija…).
Prostor južnoslavenskog dijela Austro-Ugarske monarhije ujedinio se s Kraljevinom Srbijom stvorivši hibridno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Nisu se poštivala Wilsonova načela o slobodnom opredjeljenju južnoslavenskih narodâ u bivšoj Crno-Žutoj Monarhiji i drugdje.
U protivnom ne bi bio nametnut koncept o „jugoslavenskom narodu s tri plemena“, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, na Sandžaku i u Crnoj Gori ne bi se sveli na isključivo vjerski element, Makedonci nepriznati kao narod ne bi živjeli u „Južnoj Srbiji“, Crnogorci bi opstali zajedno sa svojom autokefalnom Crkvom, Albanci ne bi doživjeli tragičnu sudbinu i sve bi bilo drugačije. Vjerojatno ne bi se dogodila ni srebrenička tragedija koju je visoko međunarodno sudište s pravom okvalificiralo kao genocidni čin.
SREBRENICA KAO NEPRIZNATI ZLOČIN
Brojke i rasponi stradanja bošnjačkog naroda, ali i drugih, na prostorima zapadnog Balkana, bez obzira kako su se nazivale tadašnje državne tvorevine tokom Drugoga svjetskog rata i u ratovima devedesetih godina prošloga stoljeća, su još uvijek predmetom osporavanja. O tome svatko ima svoj stav i vlastitu prosudbu.
No, ono što je važno naglasiti o ovoj tužnoj, dvadeset i trećoj obljetnici srebreničkog martirija je njena poruka.
Dakle, nepriznati počinjeni zločin ne krije li već in se i per se, u sebi i po sebi, prikrivenu namjeru da se, prije ili kasnije, kada se „stvore prikladni uvjeti“, završi započeto?
Kako drugačije objasniti riječi jednoga visokog časnika, generala, koji je točno prije 23 godine morbidno izjavio „da ‘pobjedu’ svoje vojske poklanja svome narodu“ (zna se kojemu) kao osvetu i na spomen neke davno izgubljene bitke prije nekoliko stoljeća.
Zato je i umjesno pitanje, je li srebrenički martirij zapravo metafora jedne nedovršene povijesti za one koji još uvijek niječu svoj zločin? Sapientia sit!
