Aneksom 10 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Daytonskog mirovnog sporazuma) uređeno je pitanje visokog predstavnika međunarodne zajednice; visoki predstavnik je konačni autoritet za tumačenje i provedbu civilnog dijela mirovnog sporazuma, navodi se u Aneksu 10. Istim aneksom uređeno je i pitanje njegovog ureda, odnosno OHR-a.

No, već prvi visoki predstavnik Carl Bildt suočio se s činjenicom da međunarodna zajednica nema političku strategiju za provedbu mandata iz Aneksa 10. Situacija se dodatno usložnila nakon prvih postratnih izbora u jesen 1996. godine, kada su dominantnu pobjedu odnijele nacinalne stranke koje su bile glavni akteri u netom okončanom ratu.

OVLASTI DOBIJENE JOŠ 1997. GODINE

Usporene reforme i njihova očita konsolidacija moći stavile su međunarodnu zajednicu pred dilemu o tome treba li se direktno uplesti u politički proces, osporavajući tako demokratsku legitimnost izabranih političkih predstavnika, ili ostati pasivna, ugrožavajući vlastiti autoritet i moć u BiH.

Ovlasti visokog predstavnika prvi put su proširene odlukom Vijeća za provedbu mira (PIC) u maju 1997. u Sintri, davši mu pravo „da ukine ili suspendira svaku medijsku mrežu ili program koji stalno… krši duh i slovo Mirovnog sporazuma“.

Nesaradnja RS i SR Jugoslavije s Haškim tribunalon rezultirala je drugom odlukom PIC-a na sjednici odžanoj u Bonnu u decembru 1997. godine – a kasnije je to Rezolucijom 11443 učinilo i VS UN-a4 – dajući podršku namjeri visokog predstavnika da koristi svoj autoritet za donošenje obvezujućih odluka „kad on smatra da je to neophodno“.

Te mjere mogu biti usmjerene i protiv osoba koje obavljaju javnu službu ili dužnosnika koji izostaju sa sastanaka zbog neopravdanih razloga, ili za koje visoki predstavnik smatra da narušavaju pravne obaveze uspostavljene Mirovnim sporazumom ili rokove za njihovo implementiranje (PIC Bonn, 1997). Tako je u jednoj osobi objedinjena izvršna, sudska i zakonodavna vlast, a visoki predstavnik je postao „najutjecajnija institucija u BiH i jedina koja nije formalno zasnovana na podjeli vlasti“ (Bieber, 2004).

Foto: Paddy Ashdown, britanski lord koji je nedavno preminuo, bio je posljednji VP što je koristio bonska ovlaštenja

U periodu od 1997. do konca 2006. godine visoki predstavnici posezali su za bonskim ovlastima kako u svhu nametanja ustavnih promjena i provodbe zakona tako i sankcionisanjem, uklanjanjem privremeno ili trajno s političke scene lica za koja su procijenili da vrše opstrukcije provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma, ili čine dio mreže podrške licima optuženim za ratne zločine. U političkoj i stručnoj javnosti BiH korištenje/mogućnost korištenja bonskih ovlasti od početka je izazivala podijeljene stavove.

Od tvrdnji da se visoki predstavnik tako involvirao u pravo-politički sistem a zemlja ušla u stanje neodgovornog protektorata, do onih koji su smatrali da su ista bila neophodna kako bi se u BiH uspostavile demokratske institucije i vladavina prava.

STERILNI IZVJEŠTAJI BEZ EFEKTA

Bosna i Hercegovina danas gazi svoju 24 postratnu godinu, a na čelu OHR-a već je punu deceniju austrijski diplomata Valentin Inzko. Na predavanju održanom 11. aprila 2019. godine „Putovanje kroz vrijeme?! (Ne)organičena intervencija u BiH“ na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, Inzko je istakao da „trenutno postoje dvije realnosti u BiH“.

„S jedne strane, čini se da postoji konsenzus u političkom spektru kada je u pitanju članstvo u EU, a s druge strane, vidimo destabilizujuću retoriku sa svih strana i zastoj u formiranju i funkcionisanju vlasti. Štaviše, vlasti BiH u posljednjih deset godina nisu bile u stanju da napreduju u osnovnim pitanjima kao što su provedba slučaja ‘Sejdić-Finci’ i sličnih presuda Europskog suda za ljudska prava“, naveo je Inzko.

Govoreći o stvarima koje treba uraditi u budućnosti podvukao je:

„Mostar treba da profunkcioniše. Korupcija mora prestati. Državne institucije moraju biti adekvatno finansirane. Potrebno je osigurati finansiranje Javnog RTV servisa, što je preduslov za postojanje nezavisnih medija. Izborni sistem treba reformisati, tako da izbori mogu biti transparentni, slobodni i pravedni. I što je najvažnije, pravosuđu treba omogućiti da radi nezavisno od političkih pritisaka i da može procesuirati slučajeve korupcije na svim nivoima“, rekao je tada Inzko.

Kada se pažljivije iščitaju izvještaji koje redovno Vijeću sigurnosti UN-a ili amabasadorima PIC-a deceniju podnosi ovaj austrijski diplomata, jasno je da je u pitanju gotovo identičan diskurs. Visoki predstavnik, naime, već godinama izražava zabrinutost, nezadovoljstvo, upozorava, proziva političke lidere u BiH zbog njihovog (ne)djelovanja, uglavnom putem saopštenja, no za ovlastima koje mu stoje na raspolaganju – ne poseže. Zagovornici bonskih ovlasti pitaju se stoga čemu mandat kojim se ne koristi, dok na drugoj strani još od 2006. godine u RS-u zahtijevaju gašenje OHR-a uz tvrdnju da je on glavna prepreka unutardžavnom dijalogu.

Foto: Inzkovi izvještaji Vijeću sigurnosti UN-a uglavnom se svode na isto. Upozoravanje na Dodikove opstrukcije ali bez ikakvih konkretnih akcija

Kako se ulogom visokog predstavnika i njegovog ureda u BiH niko nije ozbiljno bavio, tako je i teško analitički procijeniti razloge zbog kojih se Inzko ponaša poput uglavnom ne pretjerano zainteresiranog posmatrača za događaje u ovoj zemlji.

Istina, odlaskom s funkcije visokog predstavnika Paddyja Ashdowna, koji je bonske ovlasti obilato koristio, njegovi nasljednici Miroslav Lajčak, te Christian Schwarz-Schilling napravili su radikalan zaokret po ovom pitanju. Obrazloženje koje je javnost dobila svelo se na tvrdnju da je „došlo vrijeme da domaći političari na sebe preuzmu odgovornost za izgradnju države i razvoj demokratskih institucija“.

JAČANJE RUSKOG UTICAJA

Tu svakako treba imati u vidu i ponašanje Ruske Federacije kao članice PIC-a. Naime, kako je utjecaj Rusije jačao na svjetskoj političkoj sceni, tako je i suprotstavljanje te države ovlastima visokog predstavnika i njegovog Ureda bivalo sve glasnije. U namjeri da osim Srbije i putem RS-a ojača svoj utjecaj na zapadnom Balkanu, Rusija putem ambasadora u BiH Petera Ivancova svoje mišljenje u pravilu izdvaja iz zaključaka PIC-a i na taj način staje uz, po BiH, destruktivnu politiku vrha RS, predvođenu liderom SNSD-a Miloradom Dodikom.

Sa istom situacijom Inzko se suočava i u UN-u, gdje ruski predstavnici njegove izvještaje odbacuju nazivajući ih „srbofobičnim“. Iako visoki predstavnik i dalje ima podršku ostalih ključnih država članica PIC-a, osim, također, „izražavanja zabrinutosti, upozoravanja, pozivanja na poštovanje odredbi Daytonskog sporazuma i vladavinu prava“, ne postoje naznake da su insistirali da se upotrijebe sankcije prema onima koji se na upozorenja oglušuju.

To svakako na ruku u BiH ide svima koji OHR bilo da koriste kao alibi za vlastita nečinjenja, bilo da neometano rade na njenoj razgradnji čineći je iz dana u dan državom nemogućom za život njenih građana.

Kao posljedicu toga imamo činjenicu da pitanje izbornog procesa u Mostaru godinama stoji otvoreno, da se svako malo u opticaj pušta ideja o obnovi „Herceg–Bosne“, da u kantonima s hrvatskom većinom nikada nije implementirana odluka Ustavnog suda BiH kojima bi se Srbima kao konstitutivnom narodu u BiH omogućila i jednakopravnost, i dr.

Foto: Milorad Dodik, glavna prijetnja daytonskom miru

Zbog toga Milorad Dodik konstantno prijeti secesijom RS, odluke Ustavnog suda BiH, poput one o ukidanju 9. januara kao Dana RS, u ovom entitetu se ne provode, zbog toga se ratni zločinci slave kao heroji, zbog toga se javno i glasno u srpskom korpusu složno negira genocid u Srebrenici. Zbog toga je pravosuđe – umjesto da sudi za korupciju u cijeloj državi – u istu ogrezlo, građani pod strahom od političko-policijske represije postaju politički azilanti, a BiH iz dana u dan u sve većem broju napušta radno sposobno stanovništvo.

Dobije li BiH konačno status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji, ostaje pitanje hoće li to značiti i kraj mandata visokog predstavnika?

Član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nakon sastanka s visokim predstavnikom početkom ovog mjeseca je „izrazio nezadovoljstvo slabljenjem uloge međunarodne zajednice u BiH, reprezentirane kroz OHR, naročito jer još nije do kraja implementiran Daytonski sporazum, niti su otklonjene prepreke koje sprečavaju punu funkcionalnost institucija naše zemlje“, te je naglasio potrebu da OHR, kao dio mirovnog sporazuma, „mora ostati u mandatu u BiH sve dok odredbe tog sporazuma ne budu provedene u cijelosti u svim segmentima“. Na drugoj strani, srpski političari bi da Inzku „što prije vide leđa“.

Kako god se stvari budu razvijale jedno je potpuno jasno. OHR se pretvorio u organizaciju koja postoji kako bi samoj sebi bila svrha.

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime