Autor: Esad BAJTAL
U okviru obilježavanja 26. godišnjice od genocida u Srebrenici i oko nje Univerzitet u Sarajevu, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, Institut za historiju Univerziteta u Sarajevu i Univerzitet u Tuzli objavili su zbornik radova s međunarodne naučne konferencije pod nazivom „Genocid nad Bošnjacima, Srebrenica 1995–2020.: Uzroci, razmjere i posljedice“, koja je održana 19. oktobra 2020. godine u Sarajevu.
Donosimo tekst dr. sci. Esada Bajtala koji se nalazi među 39 autora ovog zbornika.
Negiranje i sistematsko ubijanje ratne istine je programska, polazna pozicija zločinačke velikodržavne kripto-politike Slobodana Miloševića. Rečenicom „Sve o Bosni i Hercegovini je čista laž“, izrečenom prvi dan suđenja u Haagu (pred kamerama cijelog svijeta), princip „čiste laži“ prezentiran je Svijetu kao ključno metodološko načelo velikodržavene strategije i srpske politike koje svoj vrhunac dostiže u sistematskom poricanju sudski utvrđenog genocida u Srebrenici. Umjesto genocida, po logici te poricateljske ideologije, radi se o „velikom zločinu“, koji su počinili pojedinci. A kad ti pojedinci konačno dospiju u Haag, onda to, logikom tog istog načela, nije suđenje njima, krvnicima, izvođačima, nalogodavcima … nego, tobože – cijelom srpskom narodu. Shodno tome, nekritička i poricanjem ohrabrena javnost, slavi i stadionski ogromnim transparentima „Nož, žica, Srebrenica“, prijeteći najavljuje ponavljanje upravo onoga što srpske vlasti uporno skrivaju i otvoreno negiraju. Ukratko, u svojoj reduciranoj izvedbi, velikosrpska ideologija poricanja tempira svoje javne istupe na neizrečeni fantazmatski princip: Nije bilo kako je bilo, nego je bilo kako mi kažemo da je bilo.
Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala
Nije mala, nije mala, triput’ ratovala
I opet će i opet će, ako bude sreće.
U gornjim „narodnim“, tačnije, ekspanzionističko ideološki tempiranim stihovima vječito militaristički i plemenski-agresivno nastrojene političke Srbije, progovara zloslutna inercija ratničkog društva koje, logikom „Čubrilovićeve doktrine etničkog čišćenja“, tj. programa Iseljavanja Arnauta,[1]Memorandum-a SANU,[2] Čosićevog tzv. „humanog preselenja naroda“ i sistematski njegovane agresivnosti, srlja iz nasilja u nasilje, iz zločina u zločin, iz rata u rat. Jer, „primitivni čovek je uvek ratnik; svaki odrasli mušarac ima neku ratnu funkciju koja dopušta, ili čak zahteva, sve moguće razlike u ličim sposobnostima, kvalitetima, hrabrosti, umeća – ukratko, hijerarhiju prestiža“, piše Pjer Klastr. A Srbija, svojom iluzornom nebeskošću, odnosno, logikom fikcije „nebeskog naroda“, želi upravo to: da dominira i vlada po principu etno-diktata, hegemonije, i „hijerarhije prestiža“.
Međutim – i u tome je politička bît ratničkog fenomena – primitivna društva nisu izvorno, sama po sebi, ratnička. Ona to postaju planski: ideološki projektovanim, sistematski njegovanim logosom militarističke etike i ratnohuškačke politike koja upravlja društvom. I koja se, uvijek iznova, u svakoj datoj prilici, javno marketira kao jedini način opstojnosti zajednice. U slučaju Srbije tu idejno privilegovanu agresivnu intenciju najbolje ocrtava i zagovara Ćosićev ratnički ideologem zgusnut u krvavu, civilizacijski poraznu sintagmu: „Srpski narod dobija u ratu, a gubi u miru“. Naravno, izvan vlastodržački licemjerne, pljačkaško-motivacione osnove te poruke, realno-životno stvari stoje potpuno suprotno. Naime, narod je onaj koji u ratu uvijek gubi – a ratoborna vlast je ta koja je na dobitku: i u ratu i u miru.
Ali, zašto te strukture toliko sanjaju i uporno zagovaraju rat? Zašto vlastitu zemlju vrednuju po broju ratova koje je vodila (nije mala, nije mala triput ratovala …) kad je rat kao fenomen sveopšteg nereda i nasilja – bezočnog rušenja, paljenja i ubijanja nedužnih – nešto krajnje neljudsko? Odakle ta strast za ratovanjem? Po nekim autorima, to je želja za priznanjem i prestižom, koje društvo dodjeljuje za „ratne zasluge“. To je ono što ujedinjuje ratnika sa njegovim plemenom, „element koji povezuje društveno telo i grupu ratnika, dovodeći ih u odnos međuzavisnosti: ratnikovo samoostvarenje zavisi od društvenog priznanja; neko može sebe da smatra ratnikom, samo ako ga i društvo priznaje kao takvog. (…) Ali, kako ratnik postiže da ga društvo prizna? Koji dokaz mora da priloži da bi potvrdio svoju pobedu? To je, pre svega, ratni plen“.[3]
Ratni plijen – motiv i smisao rata
Dakle, tu smo: „ratni plen“ je praktično-namjenski smisao Ćosićeve lagarije o dobitničkom ratu i gubitničkom miru. Tim prije što, ljudski živjeti, znači živjeti u miru. U miru sa sobom i sa drugima. Odnosno, privređivati, raditi, truditi se, i vlastitim sposobnostima, znanjem i umijećem, osiguravati sopstvenu egzistenciju. Kako pojedinca tako i čitavog društva. Onaj ko to ne zna, nije sposoban, ili to neće, okreće se ćosićevskoj formuli ratničkog bivanja i dobijanja. Baš to čini Milošević kad na Kosovo polju 28. juna 1989. prijeteći najavljuje i obznanjuje buduće ratne godine: „… danas, opet smo u bitkama. One nisu oružane, mada i takve još nisu isključene”.
A zašto?
Zato što parazitski, neradnički mentalitet, rat razumije kao idealnu priliku materijalizacije vlastitog nerada. Ne raditi, a dobro živjeti, logikom ratnog plijena – moguće je samo pomoću ratne pljačke i otimačine.[4] To će Milošević bestidno zagovarati u intervjuu za NIN 12. aprila 1991. kada srpskoj javnosti neuvijeno i jasno poručuje: “Ako treba da se tučemo, bogami ćemo da se tučemo. Jer ako ne umemo da radimo i privređujemo, bar ćemo znati dobro da se tučemo”.[5]
U tom kontekstu, dinamika rata, koji počinje kao lični interesni poduhvat (Miloševića, Ćosića, Karadžića i svite oko njih), postepeno i sofisterijski-vješto, preobražava se u kolektivni poduhvat cijelog društva. Ratnici, realno, mogu da prisvoje (privatizuju) pleme prevodeći ga iz izvorne jednakosti svih članova društva, u partikulariziranu, hijerarhijski modeliranu strukturu onih koji vladaju, i onih kojima se vlada. Od tog momenta, kaže Pjer Klastr (P. Clastres 1934.–1977.), francuski antropolog, pravo odlučivanja o ratu i miru ne pripada više društvu kao takvom, već bratstvu ratnika koji svoj stranačko-lični interes stavljaju iznad interesa društva. „Bratstvo ratnika, kao grupa koja je prvobitno tragala za prestižom, postala bi grupa za pritisak, koja tera društvo da stalno intenzivira rat, a zatim grupa na vlasti, koja bi imala isključivo pravo odlučivanja o ratu i miru. Prošavši ovom putanjom, koju je isprojektovala logika rata, bratstvo ratnika bi steklo vlast i sprovodilo je nad društvom da bi ga prisililo da sledi njihov cilj; oni bi se tako izdvojili u odvojen organ političke vlasti“.[6] Konkretno, i na primjeru agresorske Srbije, kako to pokazuje pisac i istraživač dr. Dušan Sabo, to izgleda ovako:
„Pametni Srbi više nemaju izbora, nadvećani su (…) Manjinski glupaci fašiziraju većinu koja živi sve gore, ali srbuje sve više, glasnije i organizovanije. Ne spajaju da to što su pokradeni i ekonomski opustošeni nema nikakve veze sa Kosovom ni sa svim Srbima. Oni će poslužiti režimu da se legitimizuje još dve naredne decenije. Njima je najvažnije da ‘ne daju Kosovo’ i da konačno ‘svi Srbi žive u jednoj državi’. (…) Dijagnoza: Srbi su opljačkani od Srba, izgubili slobodu od Srba, gurnuti u ratove od Srba, i za sve optužuju – druge narode. (…) Teško je danas Srbinu da prizna da je prevaren i da u početnoj etničkoj priči nije prepoznao krvavu ‘bajku’. Da je nasamaren i da su u ime njegovog ličnog etničkog osećanja – jer je delegirano – počinjeni zločini, do genocida“.[7]
Takvi su danas i Srbija i manji, na krvi i genocidu nastali bh. entitet, koji, sofisticirano i dugoročno osmišljeno, korak po korak, klize ka novoj ratnoj opciji i još uvijek neostvarenoj Velikoj Srbiji, kao „konačnom rješenju“ ideološki zacrtanog cilja. Sada to čine preko „Povelje o srpskom kulturnom prostoru“.[8]
A sve to u ime još jedne pljačke i otimačine velikodržavnih političkih „elita“. Naravno, i jedni i drugi, tretiraju, veličaju i svojataju manji entitet kao krvavim nasiljem stečeni ratni plijen.[9] Istovremeno, genocid na kome je taj ratni plijen nastao, poriču i negiraju na sve moguće i nemoguće načine. Kao da su rat vodili bezazlenim dječijim, plastičnim – puškicama. Uostalom, simbolički smisao poruke već navedenog ratnohuškačkog velikosrpskog slogana
Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala
Nije mala, nije mala, triput’ ratovala
I opet će i opet će, ako bude sreće
je sasvim jasan i nedvosmislen: velik je samo onaj ko ratuje. Utoliko veći ukoliko to čini češće. I svaki put za sve veću i veću Srbiju. Jer, to proizlazi iz viševjekovnog ideološkog koncepta – „Svi Srbi u jednoj državi“. A ta Jedna Država, u kojoj bi živjeli „svi Srbi“, mora biti povelika. Kolika, najbolje govore predratni, geo-megalomanski, pansrbistički grafiti po BiH, Hrvatskoj, Kosovu: “Ovo je Srbija”! Ili onaj još ambiciozniji i iracionalniji – “Srbija do Tokija”! A planski, taksativo precizno, ona bi obuhvatala „sve srpske zemlje“: srpsku Makedoniju, srpsku Crnu Goru, srpsku Bosnu, srpsku Hercegovinu, srpski Dubrovnik, srpsku Dalmaciju, srpsku Liku, srpski Kordun, srpsku Baniju, srpsku Slavoniju, srpski zapadni Srem i srpsku Baranju. (M. Tomanić, str. 78). Eto konkretne projekcije velikodržavne, ekspanzionističko-agresorske politike Srbije od koje se još niko službeno ne ograđuje. A najavom spajanja manjeg entiteta i susjedne države, razotkriva se geopolitički smisao navedenih grafita i cilj velikodržavne agresije Srbije (1992.-1995.) na Bosnu i Hercegovinu.
Na jedan od tih ekspanzionističkih, velikosrpskih predratnih grafita: “Ovo je Srbija”! (ispisan na zidu glavne pošte u Sarajevu), neki trezveni sarajevski šeret, shodno činjeničnom stanju stvari, dopisao je: “Budalo ovo je pošta”! Bio je to prvi, teorijski, racionalno-logički poraz ideje Velike Srbije. Drugi, praktični, će uslijediti serijom vojnih poraza u Hrvatskoj i BiH, 1995. i NATO bombardovanjem Srbije (mart-juni 1999-te godine.).
Tih, i njemu sličnih grafita, bilo je širom Bosne i Hercegovine. Tako, npr. na betonskom zidu dvorišne ograde u ulici Braće Gavrića 6 (centar Bijeljine), grafit “Srbija do Tokija” ispisan velikim bijelim slovima, mogao se pročitati i čitavu deceniju poslije rata (ljeto 2004. godine).
Začudo, ti ratno-huškački, geo-ekspanzionistički natpisi licemjerno grlatim “braniteljima” Daytona, očito nimalo ne smetaju. Jer se, ni do danas, nikad niko, ni od srbijanskih ni od srpskih političara, ili institucija, od takvih natpisa nije ogradio. Kao ni od onih nezamislivo užasnih, ljudski i civilizacijski poraznih, zločinačkih slogana i društava pod imenom „Nož, žica, Srebrenica“, koja programski precizno – „11 juli 95, pamti i ponovi“ – zagovaraju i traže ponavljanje genocida:
“Nož, žica, Sreberenica” broji 1485 članova i u opisu grupe stoji “11 Juli 95…Pamti i PONovi!”.
Memorandum SANU, 1986. koji je osmislio i pokrenuo velikosrpski šovinizam i krvava ratna pustošenja širom bivše Jugoslavije, Bosne posebno, istovremeno je i produkt i inicijator ekspanzionistički i geopolitički zaošijane velikosrpske klero-fašisoidne etno-isključivosti, po kojoj “Srbi više ne mogu živeti ni s kim zajedno. Tu strašnu istinu, kako to piše patrijarh Pavle (u svom pismu Lordu Karingtonu), treba da shvate svi dosadašnji Jugosloveni i civilizovana Evropa”.[10] Očito, perfekt „dosadašnji Jugosloveni“, govori da već te 1991.g. za patrijarha Pavla i velikodržavnu politiku ne postoje više ni Jugoslavija ni Jugosloveni. Dakle, Jugoslavija je nestala prije nego su je (tobože) srušili oni koji se od velikosrpske politike sistematski optužuju za to. Odnosno, Jugoslaviju su (u ime Velike Srbije) rušili i srušili upravo oni koji su je, verbalno „branili“: Slobodan Milošević, patrijarh Pavle i njihovi istomišljenici iz SPC, SANU, JNA i Francuske 7.
Upravo to će na sudu u Haagu potvrditi general Aleksandar Vasiljević, označivši „stvaranje nove države“, a ne „čuvanje Jugoslavije“, kao projektovani ratni cilj Srbije.[11] O tome najbolje svjedoči ratna i poratna praksa urgentnog srbiziranja toponima po BiH: Srbinje (Foča), Srpsko Sarajevo; Srpsko Orašje, Srpska Ilidža, Srpsko Goražde, Srpski Brod, itd.; Ukupno 12-13 tako prefiksiranih toponima. Gdje je tu Jugoslavija? I šta je tu jugoslovensko? I u ime čega to strašno zlo, i silni zločini?
Dakle, ustajući, u ime javno propagirane nemogućnosti zajedničkog življenja, na krvavo-teritorijalna osvajanja susjednih zemalja, a prije svega Bosne i Hercegovine, pod simptomatično nezajažljivim i već pomenutim geopolitičkim sloganima tipa “Ovo je Srbija”, “Srbija do Tokija”, itd. itd., Srbija je iz zločina u zločin, iz rata u rat, srljala u etno-na(r)cistički neofašizam. Semantički, narcizam i nacizam predstavljaju, dvije strane iste medalje. Oba fenomena (narcizam kao individualni i nacizam kao kolektivni odraz u ideološkom ogledalu autistične samodovoljnosti), svoje samoljublje grade na sfumatiziranom odrazu vlastitog lika na vodenastoj plohi velikodržavnog etno-zrcala.
Naime, vlastitom sjenom nad vodu nagnutog narcisa, prirodno retuširani sfumato vodenog odraza (za razliku od direktne refleksije na sjajnoj plohi ogledala), apsorbira sve moguće nedostatke lika (bore, ožiljke, brazgotine, zadriglost) nudeći mu, u povratno zasjenjenoj projekciji, privid nestvarno savršenog izgleda i utisak neodoljive ljepote. Na isti način, velikosrpsko nacional-ideološko ogledalo, vraća svojim medijski nabijeđenim etno-narcisima debelo transformiran i idejno uljepšan kolektivni lik. Ne čudi dakle, da, u optici neosviještne samoprojekcije nedosanjanih snova, milionska, egzistencijalno frustrirana, razočarana i idejno podsticana srpska gomila, nekritički i samozaljubljeno, prepoznaje sebe u iracionalno apsurdnim i objektivno jalovim, ali dnevno-politički profitabilnim pričama nacionalnih vođa o „nebeskom narodu“, čija zadaća je, očito, da proganja, zlostavlja, maltretira, i ubijajući ih, uništava zemne narode, rušeći njihove države, paleći njihove gradove, sela, kuće …
Orjentisali smo se prema zvezdama
vodile nas trube i ključevi tamnica
osluškivali savete onih ispod zemlje
nismo se zaustavljali
…
Imali smo zadatak da nas
po zlu zapamte
narodi koje posetimo [12]
Samoodbrana je zločin
Tragom asocijacija bašlarovske (G. Bachelard), poetike prostora, svaka država bila bi dom (otuda – domovina), velika ljudska kuća; svemir ljudski uređenog bivanja i življenja. Utočište mira, i „krletka sanjarenja“. Mjesto sigurnosti i osjećanja životne topline. Tek u kući smo svoji na svom. Kuća nam daruje status domaćina. Ukratko, kuća je naš svijet koji nam je povjeren na čuvanje. Nije ljudski pobjeći od kuće, napustiti je. Čak ni u bezizlazu. Zato se, kad je napadnuta, kuća odvažno brani. Na kućnom pragu se – herojski gine.
Konkretno govoreći, građani, kojima je Bosna i Hercegovina jedina kuća, u godinama brutalne, krvave srbijanske agresije, ustali su da je domaćinski hrabro brane. Tu, prirodnu, neizbježnu odbranu, odbranu vlastitog doma i života, taj otpor krvavom nasilju, agresor je svojim propagandno-licemjernim naracijama i ciničnom zamjenom teza, proglasio – zločinom. A svoje kukavne zločine i nadmene zločince – herojstvom i herojima. Tu nevjerovatnu, ideološki osmišljenu laž, srpski agresor i danas brani kao svoju jedinu istinu. Srećom, laž se ne može braniti argumentima, jer ih nema. Laž se brani samo novim lažima. I tu se zatvara iracionalni krug ideološkog, agresivnog, velikodržavnog licemjerja, iz koga – bez iskrenog priznanja vlastitog zla i zločina – nema ljudskog izlaza.
Taj bezizlaz pokazuje nam se, heideggerijanski govoreći, kao topos sukoba Povjesti i Istorije. Sukoba onoga šta se dogodilo, i ideološki projektovane interpretacije tog dogoda. Ukratko, Povijest je ono što se događa, a Istorija je idejna interpretacija događaja; njegova osmišljena idelogizacija. Odnosno, Istorija je naknadna, ideološki obojena projekcija Povijesti, namjenski usklađena s potrebama dnevne politike i održavanja vlasti po svaku cijenu. Pa i po cijenu najgrubljeg falsifikovanja istine i stvarnosti. A to ne ide bez medijskog posredovanja. Massmedijsko hiperkodiranje društva namjenski produkuje ideološku naplavinu koja potapa većinski nekritički um. Um prosječne, političkim mahinacijama nedorasle gomile. Upravo to se događa danas i ovdje. Već 25 godina odvija se javno, otvoreno, bešćutno, psihološki sofisticirano negiranje sudski utvrđenog i presudama potvrđenog genocida. Na sceni je planski osmišljeno istrajavanje na ideološkoj kamuflaži stvarnosti i gruboj demontaži povijesne istine.
Na tome združeno rade srpska politika, SPC, državni mediji, izdavačka produkcija i ostrašćena etno-publika. Politika koja je projektovala i počinila genocid, čini to sračunato i svjesno. A u svrhu samoodbrane i prikrivanja vlastite odgovornosti pred domaćom i svjetskom javnošću.
A mediji?
Mediji to čine, ili po logističkom diktatu vlasti, ili zato što im se ne isplati baviti nečim očiglednim, neupitnim i neatraktivnim. Dakle onim što je svima već poznato. Izmanipulisana publika je nešto sasvim drugo. Publika svojom šutnjom bježi od istine koja je pritišće i koja joj udara na savjest jače od izmišljotina i laži ideoloških diskursa velikodržavne etno-vlasti. Na sceni je, gušeći svaku kritičku misao prosječnog građanina, medijska kultura spektakla i epski našminkanih narativa o herojstvu zločinaca. U igri je refleks stada koji praktikuje servilnost pojedinca, kažnjavajući društvenim prezirom njegov neposluh i ponašanje suprotno proklamovanoj politici. Imperijalističko-podanički mentalitet prosječnog građanina, nizom fabrikovanih etno-zavodljivih i dobro sinhronizovanih racionalizacija, stilizovan je tako da obožava nacionalne, idejno preparirane, medijski osmišljene podlosti i laži, dok istinu doživljava suvišnim, remetilački nepoželjnim faktorom.
Na taj način (guranjem savjesti pod tepih), velikodržavna ideologija, uspijeva da zločin prikaže prirodnim, samorazumljivim i neupitno prihvatljivim. Čak činom vrijednim divljenja i ugode. Tako, hedonistički vješto preparirana, i uporno ponavljana s najvišeg nivoa, sladunjava ideološka laž, potiskuje gorku pojavnu i povijesnu istinu. Nema istine. Postoje samo užitak i ugoda fantazmima indukovanog samoljublja „nebeskog naroda“. Užitak uživanja naciona u oficijelnim izmišljotinama i notornom izvrtanju tvrdih činjenica krvavo programirane prošlosti. Odnosno, nasuprot svemu što je svijet, zahvaljujući internetu i TV, godinama gledao vlastitim očima, Slobodan Milošević u Haagu tvrdi: „Sve o BiH je čista laž“. Dakle, ni mala, ni velika. Ni ovakva, ni onakva. Nego „čista laž“. Ukratko, po Slobodanu Miloševiću, nije bilo ni pljačke, ni otimačine. Ni rušenja, ni paljevine. Ni silovanja, ni ubijanja. Ni zločina, ni žrtava, ni masovnih grobnica. Ni genocida. Čak ni rata. Sve je to samo – „čista laž“.
Zar je tako nešto moguće izgovoriti pred cijelim svijetom? Istim onim svijetom, koji je bio živi massmedijski svjedok događanja svega onoga što se tom skarednom ohološću poriče. Očito, moguće je.
A moguće je ići i – još dalje.
Na istom tom sudu Radovan Karadžić tvrdi: „Sarajevo nije bilo u opsadi“!. A onda, miloševićevski hladno i još ciničnije: „Sarajevo nije bilo ni okrznuto“! Naravno, stvarnost koju Karadžić tako licemjerno poriče je sasvim drugačija: tokom opsade koja je, na očigled cijelog svijeta, trajala punih 1.425 dana, u prosjeku, padalo je po 329 granata dnevno. A samo za jedan dan, 22. jula 1993. na „neokrznuto Sarajevo“ palo je 3.777 granata. Svake 22 sekunde – po jedna.
Dakle, to je stvarna slika Sarajeva koje Karadžić naziva „neokrznutim“. Logikom istog nemorala i dogovorne ideološke zavjere – a o tome se ovdje radi – svjesno izabrano sljepilo pred oporom stvarnošću, kompenzira se blefom ideološki projektovane nestvarnosti, po kojoj nije bilo genocida. To ne postoji. Postoji nešto drugo. Postoji ideološki posredovana i medijski reinterpretirana projekcija genocida u zločin. Odnosno, opetovano, svakodnevno, papagajski ponavljano reduciranje genocida na „veliki zločin“, „strašni zločin“, „apsolutno nepotreban“ zločin.
Stvarni događaj se maskira svakodnevnim, političkim, idejno-namjenski iskrivljenim govorom o događaju. Pažnja sa stvarnog usmjerava se na govoreno. Govoreno kao takvo. Dakle: nije bilo šta je bilo nego je bilo kako mi kažemo da je bilo.
Kako se odvija ta neskrivena gebelsovština?
Tako što se, ideološki dirigovanim skretanjem od događaja, kreira informacija (lat. informare – oblikovati, predočiti), a onda ubacuje u prostor dobro uvezane massmedijske razmjene, stvarajući semantički višak vrijednosti. A to znači sljedeće: medijski plasirana neistina prouzrokuje „nove diskurse, komentare, beskrajne egzegeze, beskonačne ilokutivne naslage“,[13] koje nacionalistička mašinerija (koja je sve to plasirala), sada dodatno uzima kao vanjsku, tobože nezavisnu potvrdu, vlastitih izmišljotina. Tako stvarnost i događaji nestaju u talogu svakodnevne, medijski posredovane jezičke naplavine. Umjesto činjenica, umjesto argumenta, umjesto svjedoka, sada govoreno, kao planski potureni ideološki falsifikat povijesti, jamči za istinu Dogoda. Na sceni je laž koja sasijeca svaki dodir sa Događajem i povijesnom stvarnošću. Sve dalje odvija se po inerciji prvog krivo zakopčanog dugmeta, nakon kojeg nijedno drugo nije više na svom mjestu.
Pošto je napustilo primarni odnos spram bića stvarnosti, onoga šta je bilo, govoreno ne govori na način izvornog zahvatanja stvari tj. stvarnog dogoda, nego to čini izokola, logikom mahalanja i malograđanskog rekla-kazala, odnosno, „putem raspričavanja i prepričavanja. Govoreno kao takvo kruži u sve širim krugovima, poprima(jući) autoritativni karakter. Stvar je takva zato što se to kaže“.[14] Priču preuzima „radio mileva“, izbacujući ono događajno, istinski-bitno, zamjenjujući ga nebitnim, izmišljenim, ideološki poželjnim i navijački atraktivnim.
Knjiga u službi zločina
Stvar prestaje biti onakva kakva je, i kako se zbila, postajući onakva kakva se kaže da jeste. Imamo posla sa metodološki, psihološki, i jezički sofisticiranom manipulacijom javnog mnenja. Naime, u tom i takvom „raspričavanju i prepričavanju“, lišenom svake realne osnove, „konstituiše se naklapanje“. Ali (i u tome je bît cijele stvari), naklapanje ne ostaje ograničeno samo „na usmeno prepričavanje, nego se širi u pisano, kao ‘piskaranje’“.[15] A to znači sljedeće: idejno podmetnuto prepričavanje „ne temelji (se) samo „na nečemu dočutom“. Ono se sada „hrani iz pročitanog“.[16] Dakle, iz pisanog, kao nečega persuazijski mnogo uvjerljivijeg.
Otuda ta silna poratna izdavačka produkcija, koja se, u Srbiji i manjem bh. entitetu, umjesto činjenicama, argumentima i dokumentima, bavi projektovanim izmišljanjem i ideološki motivisanim naklapanjem. Dakle, svjesnim pobijanjem i poricanjem stvarnog dogoda. Odnosno, negiranjem genocida u Srebrenici. Psihološki, pročitanom se vjeruje više nego kazanom. Jer, razumijevanje prosječnog čitaoca nije u stanju kritički razlučiti šta je šta. Šta je ono izvorno, a šta ono knjiški prepričano i namjenski, idejno tempirano. Knjizi se uvijek vjerovalo. Upravo zato, a tragom idejno zacrtane prevare, zadaća tih „knjiga“ nije da budu Knjige – sredstvo ili medij širenja naučne istine – nego falsifikati koji pod egidom knjige, sugerišu, konzerviraju, šire i podmeću ideološke narative kojima domaću i svjetsku javnost drže u zabludi. Zabludi knjiški posijanog naklapanja o „lažima i podvalama srbskom narodu“.
Jer knjiški preuzeto naklapanje, i njegovo širenje, sa stanovišta većinskog, kritički neosviještenog čitaoca, nije svjesno poturanje nečega za nešto. U svojoj svakodnevnoj sveraširenosti, odomaćenosti i upornom medijsko-knjiškom ponavljanju, naklapanje, logikom vlastite učestalosti prigušuje, „zapostavlja i na osebujan način potlačuje i retardira svako novo pitanje i svako raspravljanje“.[17] Na taj način, laž svakodnevnog negiranja i poricanja genocida, planski-vješto bačena u javni prostor – u svojoj nekritičkoj prijemčivosti – vremenom postaje jedina istina.
Ukratko, u statistički većinskom dijelu srpske čitalačke publike, Srebrenica postaje sve drugo samo ne ono što ona zaista jeste – mjesto genocida i stratište „najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog Svjetskog rata“. To je civilizacijski porazna kvalifikacija za zajednicu, politiku i političare koji su genocid idejno zacrtali, logistički podržavali i vojno-policijski realizovali. Potpuno svjesni toga, oni danas sve čine da se tog neugodnog neljudskog i civilizacijskog poraznog balasta pošto-poto kutarišu i oslobode. Čine to makijavelistički dosljedno – svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. Jer, „cilj opravdava sredstvo“.
Samorazumljivost strašnog zločina
Međutim, ta, orkestrirana, sistematska, ideološka, javno-medijska transformacija genocida u „veliki zločin“, „strašni zločin“, otvara neka psihološka, moralna, etička i politička pitanja. Pitanja smisla i značenja politike kojoj „veliki zločin“ nije nikakav problem i kojim se, u samoodbrani od počinjenog genocida, sasvim lagodno ogrće bez ljudske griže savjesti i moralne upitnosti te geste. U prevodu: počinili smo „veliki zločin“, „strašni zločin“ – pa šta?
Dakle, politika koja djelo velikog i „strašnog zločina“ ne vidi kao životno i ljudski sporan čin, indirektno ga priznaje kao nespornu samorazumljivost. Neku vrstu inercijske konstante svoje povijesne prakse, zbog koje se, ni ljudski ni civlizacijski, ne osjeća loše. A skrivanjem, zaštitom i veličanjem počinilaca tog „strašnog zločina“, čak – ni moralno odgovornom. Međutim, iluzije, i uporno sistematsko negiranje su jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo. Životna dijalektika ima svoju praktičnu, nepisanu logiku. Naime, upravo skrivanje onog prikrivanog (sekundarne i tercijarne grobnice) raz-otkriva se u svojoj pritvornoj nakani. Odnosno, sveprisutni diskurs javne laži, svojim poticanjem zaošijanih sljedbenika „krvi i tla“, nehotice ogoljuje uporno skrivani dogod genocida u njegovoj doslovnoj holokaustovskoj brutalnosti. Ogromni stadionski transparenti:
Nož, žica, Sreberenica
te, nesankcionisana javna pjevanja i prijetnje krvavim ponavljanjem već viđenog:
Oj, Pazaru, novi Vukovaru
A Sjenice, nova Srebrenice
nedvosmisleno su, implicitno priznanje negiranog, odnosno, sistematski poricanog dogoda od strane političkih struktura, oficijelnih institucija vlasti, dežurnih katedarskih ideologa i dužničke, sinekuristički zbrinute akademske zajednice (SANU), koja ne mari čak ni za elementarne uzuse profesionalne etike vlastitog prosvjetiteljskog poziva.
Dakle, „zombijevska apokalipsa“ patologije namjenskih, zlokobno prijetećih transparenata, poltronski ideologiziranog etno-navijaštva i ostrašćenog javnog likovanja, čini jasno vidljivim upravo ono što srpske politike ideološki pažljivo skrivaju. Odnosno, „zajedno sa razularenom hordom zombija“, svjedočimo „kapilarnosti koju je izatkala vlast, mrežama koje nas povezuju s tehnološkim silama, semiotskim maskama hipermedijske fikcije“,[18] koja se sofisterijski marljivo njeguje. Preciznije, i filmskim jezikom govoreći, na sceni je navijački rimejk genocida, njegovo transparentsko opetovanje, javno legitimisanje, neskriveno reklamiranje i otvoreno zagovaranje. Odnosno, „u sferi kinematografije, rimejk, u izvesnom smislu, stvara mapu sugestija koje se dodaju izvoru, koje ga obelodanjuju, asimiluju, ali u isto vreme obezbeđuju i kontinuitet modela. Ponovo napraviti isti film ne znači napraviti omaž tom filmu nego, pre svega, reafirmisati njegovo postojanje“.[19] Odnosno, i kontekstualno govoreći, transparent „Nož, žica, Srebernica“, je uznemiravajući, provokativno osmišljen rimejk koji posreduje original počinjenog genocida, ističe njegovu bît, s jasnom nakanom da se „djelo prenese“, i opet počini. O tome doslovno govori konkretna i nedvosmislena poruka: “11 Juli 95…Pamti i PONovi!”, koja programski imperativno stoji u samoopisu razularene, ideloško-sljedbenički i pro-genocidno nastrojene grupe „Nož, žica, Srebrenica“, kako je već pokazano nekoliko stranica ranije.
O kakvom moralnom sunovratu je riječ, najbolje govori činjenica da nešto slično, u svojoj nepojmljivoj takvosti, biva neprihvatljivo čak i najprizemnijoj zločinačkoj svijesti. Svijesti bezosjećajnih ubica, od kojih jedan, u ispovjedačkom bljesku lucida intervala, priznajući ubistvo nedužnog čovjeka, pokajnički izgovara sljedeće: „Ne osuđujem sebe što sam to uradio, osuđujem sebe što se ne osjećam loše“.[20] U ljudskom, aksiološkom i civilizacijskom smislu te riječi, o tome se radi. O priznanju i ljudski neizbježnom samopokajanju za počinjeno. Ali upravo to ostaje nedostupno ideološkom, negatorski bezosjećajnom uhu srpske velikodržavne politike. Ona to, u svom programski izabranom sljepilu i nagluhosti, očito, niti vidi – niti čuje. Niti želi da zna. Tolerisanje i nesankcionisanje tih prijetećih transparenata, ima smisao da idejno sluđene sljedbenike velikodržavlja i potencijalne zlikovce, drži uvijek na nogama. Za njih nema mirnog sna. Ni sna o miru. Ukratko, velikosrpski etno-ratnici su vazda budni. Za zlo spremni! Jer, „nasilje je oružje glupana“ (S. Termezi).
Ergo: u etički anemičnom, nediplomatski drčnom i klero-(č)etnički pregrijanom diskursu, nema ni vjere ni mjere; ni čovječnosti ni čovjeka. Jer, Čovjek je (fukoovski govoreći), u megalomanskoj velikosrpskoj svijesti, već poodavno mrtav.
Eto, to bi bila vanjska, iskustveno neporeciva evidencija o velikosrpskim ideološkim izvrdavanjima, podvalama, lukavštinama i sofisticiranim lagarijama. Istina o njihovim pomno sračunatim neistinama. Ona druga (prikazivanjem laži kao konstante srpske politike), dolazi nam iznutra. O njoj govori, zagovara je i, s dozom neskrivenog zanosa, knjiški objelodanjuje jedan od najvećih velikosrba; ideolog tzv. „humanog preseljenja naroda“ – pisac i akademik Dobrica Ćosić-Gedža,[21] koji, pored ostalog, piše ovako:
Lažemo da bismo obmanuli sebe,
Lažemo da utešimo drugog;
Lažemo iz samilosti;
Lažemo da nas nije strah;
Da sakrijemo svoju i tuđu bedu;
Lažemo zbog poštenja.
Laž je vid našeg patriotizma.
Lažemo stvaralački maštovito, inventivno.
Budući da to velikodržavno licemjerje, sa neviđenom upornošću, traje već čitava desetljeća, za njegovo psihološko i logičko razumijevanje, postaje nadležna ona maksima, koja, tu vrstu besmisla objašnjava ovako: “Toliko smo se navikli pretvarati pred drugima, da se na kraju, počinjemo pretvarati čak i sami pred sobom” (La Rochefoucauld, Maximes, 119).
Zar tome treba još nešto dodati?
Odnosno, i nešto drugačije govoreći, ako sve to prevedemo na jezik konkretnog, iskustveno-filozofskog uvida Hansa Magnusa Encensbergera, onda „Ideološko đubre koje proizvodi (…) Srpska akademija nauka, treba da simulira uverenja, ali već i površan pogled na stvarnost pokazuje da bandama takvi izgovori nisu potrebni“.[22]
A to u našem kontekstu, shodno ideologiji, politici i praksi srbijanske, i svesrpske velikodržavne agresije, realizovane u krvi nasilja, zločina i genocida, te javnog, post festum, planskog nijekanja i ciničnog poricanja genocida i svega počinjenog, znači samo jedno:
Uradili smo sve što smo – naumili!
Negirajmo – sve što smo uradili!
ZAKLJUČAK
Bezrazložnost i civilizacijski besmisao srebreničkog genocida i njegovo uporno planski-sistematsko poricanje, vode šokantnom uzmaku riječi. Stoga, i ovaj zaključak u svojoj nemuštosti, poziva u pomoć i druge autore da, sub specie aeternitatis, progovore zajedno s potpisnikom ovog teksta.
„Predstavimo sebi Zemlju unutar mračne neizmernosti prostora u vaseljeni. U poređenju, ona je majušno zrnce peska, do sledećeg zrnceta njene veličine proteže se kilometar i više praznine; na površini tog majušnog zrnceta peska živi vrveća, zaglušena gomila navodno razboritih životinja koje su za trenutak iznašle saznavanje. I šta je vremensko protezanje jednog ljudskog života na putanji vremena koje iznosi milione godina? Jedva jedan micaj skazaljke za sekunde, jedan dah (dašak). Unutar toga-što-biva-u-celome ne može se naći ni jedna opravdana osnova za isticanje upravo toga što biva, a što se naziva čovekom, i u šta i mi sami slučajno spadamo“. (M. Heidegger, Uvod u metafiziku).
Tako govori Martin Heidegger davne 1953. godine, e da bi neko, devedesetih, iz te „zaglušene gomile navodno razboritih životinja“, u svojoj velikosrpskoj etno-narcističkoj samodopadnosti, koja ne podnosi nikog i mrzi sve oko sebe, u tom „micaju skazaljke za sekunde“, tom „dašku“ ljudskog vremena, našao za shodno da pali, ruši, siluje i masovno ubija. Da drugome i drugačijem oduzme čak i taj njegov prirodnim pravom garantovani dašak. I da ga, uprkos nedužnosti žrtve, proglasi za krivca. A svoje zločine i zlodjela, cinično, i usto, miljanovski oprečno (M. Miljanov), za „čojstvo i junaštvo“. Neshvatljivo.
Konačno, prizovimo Bhartriharija, indijskog pjesnika i gramatičara iz pradavnog 7. stoljeća, koji govori tako jasno kao da bijaše živi svjedok srebreničke genocidne kalvarije: „Plemeniti su oni koji zaboravljaju sebe da bi se bavili drugima; prosti puk čini dobročinstva samo onda kad mu to nije na vlastitu štetu; zlotvori su oni koji će nauditi svome bližnjem da bi odatle požnjeli korist; ali kako da nazovemo one koji čine zlo bez ikakva razloga“? Upravo to postaje i ostaje pitanje svih pitanja: Kako da nazovemo onoga i one koji počiniše takvo zlo bez ikakva razloga?
LITERATURA
Bajtal, Esad, Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike, Sarajevo, 2014.
Encensberger, Hans Magnus, Građanski rat, Beograd, 1994.
Gonsalo, Horhe Fernades, Filozofija zombija, Beograd, 2012.
Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme, Zagreb, 1985.
Heidegger, Martin,Što je to – filozofija, Zagreb, 1972.
Heidegger, Martin, Uvod u metafiziku, Beograd, 1976.
Osovska, Marija, Psihologija morala, Sarajevo, 1971.
Petrović, Branislav, O prokleta da si ulico Rige od Fere, Beograd, 1971.
Rusconi, Gian Enrico, Kritička teorija društva, Zagreb, 1973.
Sabo, Dušan, Braćo Srbi, šta vam bre bi?!, Sarajevo 2014.
Tomanić, Milorad, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001.
Vlasi, Azem – Avdić, Ekrem, Stogodišnji put slobode, Sarajevo, 2013.
XXX Mladić pod lupom: zločinac ili lice sa estrade?, BIRN, Sarajevo, 2012.
[1] Cf. Čubrilovićev program Iseljavanje Arnauta in: Azem Vlasi-Ekrem Avdić, Stogodišnji put slobode, Sarajevo, 2013. str. 55-62
[2] Memorandum afirmiše koncepte velikosrpskih politika iz vremena projekta Velike Srbije ostajući na tragu programa „Načertanije“, „Srbi svi i svuda“, „Homogena Srbija“, Večernje novosti, 24 i 25 rujna, 1986.
[3] https://atorwithme.blogspot.com/2013/05/ratnicka-drustvapjer-klastr.html
[4] https://slobodnadalmacija.hr/vijesti/regija/kakav-skandal-sergej-lavrov-vraca-ukradenu-ikonu-staru-300-godina-koju-mu-je-poklonio-milorad-dodik-u-slucaj-se-ukljucuje-i-interpol-1065394
[5] https://mondo.rs/Liste/a946398/Slobodan-Milosevic-citati-i-snimci.html
[6] https://atorwithme.blogspot.com/2013/05/ratnicka-drustvapjer-klastr.html
[7] Sabo, Dušan, Braćo Srbi, šta vam bre bi?, Sarajevo, 2014. passim. str. 62-63
[8]https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/preko-srpskog-kulturnog-prostora-do-velike-srbije/329858
[9] https://vidiportal.ba/2020/12/republika-srpska-kao-ratni-plijen-od-kojeg-srbija-ne-odustaje/
[10] Cf: Tomanić, Milorad, Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj, Beograd, 2001. str. 72.
[11] Bajtal, Esad, Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike, Sarajevo 2014. str. 166
[12] Branislav, Petrović, O prokleta da si ulico Rige od Fere; Prosveta, Beograd, 1971. (drugo izdanje), str. 99-102.
[13] Gonsalo, Horhe Fernades, Filozofija zombija, Beograd 2012. Str. 130-131
[14] Heidegger, Martin, Bitak i vrijeme, Zagreb 1985. str. 192
[15] Ibid. 192
[16] Ibid.
[17] Heidegger, 193
[18] Gonsalo, Horhe Fernandes, Filozofija zombija, Beograd, 2012. str. 95
[19] Ibid. str. 160
[20] Gonsalo, str. 96
[21] Prva priča Dobrice Ćosića, pod naslovom „Iz carstva kame“, objavljena je u „Mladom borcu“ (1944). i potpisana sa „Gedža“. Posvećena je teroru četnika nad civilnim stanovništvom. Naredne godine priču „Pismo“ potpisuje svojim punim imenom i prezimenom. Međutim, pseudonim Gedža (gnom, pigmejac, patuljak, kržljavko, pikavac, patašon, prconjak, trtak, čovječuljak), ostao mu je kao nadimak kojim su ga zvali do kraja života. Inače, gedžo ili gedža je izraz koji u kolokvijalnom kontekstu ima značenje divljaka, primitivca. U “Rečniku” Miloša Moskovljevića, pojam gedžo veže se uz imenice geak, seljak, prostak. Cf: https://hms.ba/znate-li-sto-znaci-skutori-vlaji-boduli-gedze-balije-kauri-zabari-sljivari/
[22] Encensberger, Hans Magnus, Građanski rat, Beograd, 1994. str. 19
Izvor: tacno.net
