Kad bi Hrvatska barem bila onakva država kakvom je se prikazalo na proslavi 25. godišnjice vojno-redarstvene akcije Oluja, kojom je oslobodila okupirana područja na kojima su pobunjeni Srbi, po hrvatskom osamostaljenju, uspostavili paradržavu „Republiku Srpsku Krajinu“ s ciljem pripajanja velikoj Srbiji.
Ta je Hrvatska tolerantna, suvremena demokracija u kojoj svi građani uživaju jednaka prava i koja priznaje pijetet svim žrtvama, država koja brine za najslabije, a državni se dužnosnici trude raditi samo i isključivo na korist naroda i općeg dobra. Ta Hrvatska, nažalost, ne postoji.
No, to ne mora nužno značiti da generacija kojoj se povijest odvijala u izravnom prijenosu, neće za života ugledati barem obrise onog što se zove san o modernoj, demokratskoj Hrvatskoj, u kojoj će svi njezini građani uživati jednaka prava bez obzira na stranačku, vjersku, nacionalnu ili rodnu pripadnost.
A dotad nam valja zabilježiti da će ovogodišnja proslava dobiti epitet povijesne jer je prvi put neki od službenih predstavnika srpske manjine sudjelovao u proslavi vojne pobjede nad pobunjenim Srbima. Potpredsjednik Vlade RH, SDSS-ov Boris Milošević, sin hrvatskog branitelja Srbina i unuk bake Srpkinje, koju je ubio hrvatski branitelj Hrvat jer je poslušala hrvatske vlasti i ostala u Krajini nakon Oluje, bio je na proslavi u Kninu.
Premda se ne može reći da je zapravo slavio. Ne može se reći ni da je došao priznati poraz, za što ga optužuju vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, jer on o razlozima zbog kojih je Oluja i provedena nije ni riječ rekao. Iako je govor novog mu šefa Andreja Plenkovića pohvalio, pljesak mu taj govor ipak nije izmamio.
Milošević je u Knin došao kao koalicijski partner premijera Plenkovića i HDZ-a, koji su 2020. godine odlučili priznati da su u Domovinskom ratu, odnosno u oslobađanju Hrvatske od okupatora, stradali i nevini pripadnici srpskog naroda. Došao je i pokazati da Srbi u Hrvatskoj ne žele biti taoci Aleksandra Vučića i velikosrpske politike koju ni svi ratni porazi nisu uspjeli ugasiti. Došao je pokazati da žele i zaslužuju novi početak. I to je to.
Je li to dovoljno da se poboljša status preostalih pripadnika srpskog naroda u Hrvatskoj? Je li to dovoljno da se međunacionalna mržnja, koja je još itekako živa, pretoči u istinski suživot i međusobno uvažavanje?
Nije, ali je svakako napredak. Okretanje leđa Beogradu i zauzimanje najviših državnih položaja u Zagrebu pritom svakako pomaže.
I dok se premijer Plenković s koalicijskim partnerima iz SDSS-a trudi poboljšati položaj srpske manjine u Hrvatskoj, predsjednik Zoran Milanović izaziva pogoršanje odnosa s Bošnjacima. Predsjednikova odluka da odlikuje umirovljenoga generala HVO-a Zlatana Miju Jelića, optuženika za ratne zločine, naišla je na oštru osudu bošnjačke zajednice u BiH, ali i Hrvatskoj. Jelić je odlikovan kao jedan od zapovjednika gardijskih brigada HVO-a koje su sudjelovale u Oluji.
Samo odlikovanje tih brigada i nije sporno – znamo li da je njihov angažman u Oluji bio „pokriven“ Splitskim sporazumom Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana, ali za odlikovanje osobe optužene za teške ratne zločine malo je reći da je sporno. Jer, odlikovanog Jelića Tužiteljstvo BiH tereti za ubojstvo i ranjavanje najmanje 40 bošnjačkih ratnih zarobljenika za vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba 1993. i 1994. godine.
Na teret mu se stavlja progon, prisilno odvođenje i zatvaranje bošnjačkih vojnika i civila uključujući žene i djecu, te mučenje i zlostavljanje zarobljenika koji su na prve borbene linije odvođeni kao ”živi štitovi” na prinudne radove i time izlagani životnoj opasnosti.
Umirovljeni general Jelić bio je zapovjednik zloglasnog mostarskog logora Heliodrom. Protiv njega su prikupljeni iskazi oko 200 svjedoka, na Interpolovoj je tjeralici, a od 2015. godine se u Hrvatskoj skriva od sudskog progona. Tvrdi da su sve to izmišljotine „muslimanskih tajnih službi“.
Sve optužbe protiv Jelića nisu Milanovića spriječile da mu uruči jedno od najviših državnih odlikovanja, a posve je ignorirao i apel koji su mu prije dodjele odlikovanja Jeliću uputili najviši predstavnici bošnjačke nacionalne manjine. Da, Jelić nije osuđen, ali ni ne može biti osuđen jer mu suđenje ne može početi budući da se skriva u Hrvatskoj. Da, možda ga sud proglasi nevinim, ali zašto ne bismo pričekali da se to utvrdi pa onda Jeliću dodijelili državno odlikovanje, ako ga zaslužuje?
Zašto se Milanović oglušio na apele iz BiH i Hrvatske da to ne čini? Nitko od njega nije tražio da ne odlikuje zaslužne brigade HVO-a, tražilo se samo da ne odlikuje osobe opterećene optužnicama za ratne zločine.
Milanović se oglušio, ukrao dio pažnje koju je osvojilo još jedno u nizu velikih pomirenja HDZ-a i SDSS-a i, iz u ovom trenutku nejasnih i neshvatljivih razloga, otvorio Hrvatskoj novi vanjskopolitički front s Bošnjacima u BiH i, što je možda još i gore, pokvario tradicionalno dobre odnose s bošnjačkom nacionalnom manjinom.
Tako je proslava 25. godišnjice Oluje obilježena Plenkovićevim mirenjem Hrvata sa Srbima, i, posve neočekivano, Milanovićevim svađanjem Hrvata s Bošnjacima.