Linda Greenfield, ambasadorica SAD-a u UN-u, upozorila je da niko nema budućnost izvan BiH. Ova poruka izrečena je nakon što je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko predstavio Vijeću sigurnosti UN-a svoj 59. Izvještaj o BiH za period 16. oktobar 2020. – 15. april 2021. godine.
Ambasadorica Greenfield poručila je da SAD podržavaju BiH kao jedinstvenu državu, ostaju privržene dejtonskim principima BiH i njenoj multietničnosti. Osudila je, kako je navela, u posljednje vrijeme učestalu nacionalističku retoriku u BiH.
OD DESTRUKCIJE DO KORUPCIJE
Foto: Linda Greenfiled, američka ambasadorica u UN-u
Inzko je svoj Izvještaj predstavio u trenutku jedne u nizu političkih kriza u BiH koja državi zbog nemogućnosti bilo kakvog dogovora vladajućih elita ne dozvoljava napredak ni u ekonomskom smislu ni ka euroatlanskim integracijama. Kada se tome doda i danak koji građani svojim zdravljem i životima plaćaju zbog neadekvatnog odgovora nadležnih na pandemiju korona virusa, onda je i površnom posmatraču jasno u kako složenom se stanju BiH nalazi.
I sam visoki predstavnik upozorio je da se BiH suočava sa teškim posljedicama koronavirusa te problemima u nabavci cjepiva, čime se „nastavila otkrivati ozbiljna disfunkcionalnost u zemlji“.
Očekivano, Inzko je Vijeće sigurnosti informisao i o aktivnostima lidera SNSD-a Milorada Dodika, za kojeg je kazao da, de facto, predvodi vlast entiteta RS te da ponovo dovodi u pitanje Dejtonski mirovni sporazum, kao i teritorijalni integritet i suverenitet BiH.
Navodeći niz problema koji su svakodnevnica BiH i njenih entiteta, Inzko je istakao da je posebno zabrinjavajuće to što Narodna skupština RS „poziva lokalne političke aktere da se uključe u rasprave o budućnosti BiH te upozorava da bi, ako se to pitanje uskoro ne uvrsti na dnevni red, trebalo pokrenuti razgovore o mirnom razdruživanju države”.
Visoki predstavnik upozorio je i na probleme u funkcioniranju Federacije BiH, gdje Vlada još uvijek nije formirana, iako je od opštih izbora prošlo dvije i po godine. Odgovornost za to Inzko pripisuje HDZ-u BiH, stranci koja blokira taj proces dok se ne postignu izmjene izbornog zakonodavstva, ali i njihovim partnerima SDA.
Identični problemi detektovani su prije desetak dana i na sjednici ambasadora Vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), s posebnim upozorenjem na po državu destruktivne politike vlasti RS-a.
Foto: Valentin Inzko, visoki predstavnik u BiH
Ono što je značajno jeste činjenica da, kao što je i ambasador Ruske Federacije u BiH izuzeo svoje mišljenje od zaključaka PIC-a, očekivano jednako je učinila i ruska ambasadorica u UN Anna Evstigneeva, koja je istakla da „nije zadovoljna izvještajem visokog predstavnika“, te navela da je izvještaj „neizbalansiran jer su predstavljene informacije vađene iz konteksta“. Evstigneeva je poručila Inzku „da se mora prestati ponašati kao da je iznad zakona“, te je predložila da Vijeće sigurnosti UN-a pročita pismo koje je u ovu instituciju prije nekoliko dana poslala Vlada RS.
No, ključno je pitanje da li izvještaji visokog predstavnika, čak i kada se podnose Vijeću sigurnosti UN-a, mogu dovesti do bitnih promjena političkih narativa lidera najvećih stranaka i državu izvesti iz kontinuirane blokade?
ULOGA RUSIJE SVE JASNIJA
Ovo pitanje neminovno se nameće upravo zbog činjenice da dvije ključne svjetske velesile, SAD i Ruska Federacija, koje su ujedno i garanti Dejtonskog mirovnog sporazuma, imaju dijametralno suprotne stavove o stanju i budućnosti u BiH. Poruka ambasadora SAD-a Erica Nelsona, u kojoj je podržao teritorijalnu cjelovitost BiH, kao reakciju na kontinuitet Dodikove retorike o raspadu BiH i založio se za jačanje njenih institucija, naišla je na reakcije njegovog ruskog kolege Igora Kalabuhova. U svom komentaru riječi Nelsona ambasador Kalabuhin u prijetećem tonu nazvao je „alegorijom koja bi mogla imati nesagledive posljedice po budućnost BiH“.
Poptuno je jasno da Rusija ostaje dosljedna u podršci Dodiku i njegovom destruktuvnom viđenju stanja u BiH. Od kontinuirane podrške zahtjevu vlastima RS za gašenje OHR-a i odlaskom visokog predstavnika iz BiH, do stavova o funkcionisanja države na „izvornom Daytonu“, makar je potpuno jasno da je – sve i kad bi neko htio – procese koji su se odvijali posljednjih 26 godina, kako bi se stvarale funkcionalne institucije, nemoguće vratiti unatrag.
Upravo zahvaljujući toj podršci vladajuće strukture u RS-u ne odustaju od zacrtanih stavova usmjerenih na opstrukciju i disoluciju suverene države: vraćanje izvornom Daytonu, pa čak i vraćanja nadležnosti entitetima prenesenih na državu, ukidanje Oružanih snaga BiH, Uprave za indirektno oporezivanje, te prava RS-a na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Upravo na tom fonu odvijat će se i rasprava na sjednici Narodne skupštine 11. maja. Odnosno, „pokretanje inicijative za razgovor i dijalog između strana RS i Federacije BiH, kao i tri konstitutivna naroda Srba, Hrvata i Bošnjaka o mogućim rješenjima za BiH“. Formalno, riječ je o prijedlogu SNSD-a, ali Dodik je za njega dobio potpunu podršku koalicionih partnera.
Foto: Dodik na jednoj od sjednica NSRS
U Inicijativi ser navodi da „Narodna skupština RS, želeći da ostvari ulogu u kreiranju boljeg i prosperitetnijeg života građana u RS, zahtijeva od institucija FBiH i ostala dva konstitutivna naroda da se uključe u politički dijalog koji bi rezultirao vraćanjem na osnovne principe i tekst Dejtonskog sporazuma“.
Pa onda navode dalje: „U slučaju ignorisanja stavova Narodne skupštine RS, srpski konstitutivni narod zadržava pravo na samoopredjeljenje, u skladu sa svim međunarodnim ugovorima“.
Osim poziva na „dijalog“, koji će od probosanskih snaga nesumnjivo biti tretirean kao nova provokacija, slijede i prijetnje da će „svako djelovanje koje je usmjereno na izmjenu izvornog Dejtonskog sporazuma i njegovog Aneksa četiri – Ustava BiH, te svako djelovanje koje nije u skladu sa Ustavom BiH, u budućnosti imati odgovarajuće reagovanje iz Republike Srpske“.
KOME I KAKO ĆE SE HDZ PRIKLONITI
Kako to misli reagovati RS i koje korake u tom pravcu poduzeti – pitanje je bez odgovora. Ali i bez radikalnih poteza sasvim je evidentno da je i dosadašnje „djelovanje“ odnosno opstrukcija zakonodavnih aktivnosti BiH, uz nedvojbenu podršku HDZ-a BiH, dovoljna da život svakom građaninu ove zemlje učini nesnošljivim.
Republika Srpska će „dijalog“, kako stvari stoje, teško imati sa kim da ostvari. Tim prije jer HDZ vodi politiku javnog nezamjeranja međunarodnoj zajednici, pa koliko god da potkopava temelje države pod geslom borbe „za punu jednakopravnost Hrvata“, Čović i najbliži saradnici neće javno podržati disoluciju BiH, jer bi to direktno ugrozilo i njihove poslove.
Čović i HDZ-ovci: Ništa bitnije od para i jasne računice
Istovremeno, bošnjački politički korpus koji je zabavljen unutrašnjim razjedanjima. Za posljedicu to ima i činjenicu da je najglasniji među njima lider SDA Bakir Izetbegović, koji svojim neodmjerenim istupima u javnosti, poput nazivanja srpskog naroda „genocidašima“, nikako ne doprinosi stabilizaciji stanja u BiH. Pa je sve više mišljenja da se takve stvari provode u BiH sinhronizovano.
Opozicija u RS-u, za sada, Dodikove inicijative o pregovorima entiteta i konstitutivnih naroda nije spremna podržati. Lider PDP-a Branislav Borenović kazao je da je „riječ o ideji koja je u startu osuđena na propast i dio prerano započete kampanje SNSD-a za naredne opšte izbore“.
Istina je da Milorad Dodik u kontinuitetu od 2006. zaziva disoluciju BiH, ali da nikada nije učinio radikalan korak koji bi značio i realizaciju te ideje.
Istovremeno je i činjenica da od 2006. godine na svako spominjanje raspada BiH iz OHR-a ili većine država članica PIC-a stižu riječi osude takve retorike i njihova podrška „teritorijalnom integritetu BiH“. Visoki predstavnik, istina, ima i bonske ovlasti koje podrazumijevaju i mogućnost nametanja zakona i sankcionisanja političara koji krše Mirovni sporazum, ali ne i konsenzus da ih koristi. Stoga čak i odluke koje nalaže da entiteti provedu – ostaju mrtvo slovo na papiru. Ili, pak, nailaze doslovno na institucionalnu porugu koja stiže iz RS-a.
BiH se tako, uz sve navedeno, i zahvaljujući prevashodno etnonacionalnim političkim liderima, danas nalazi raspolućena između utjecaja SAD-a i EU s jedne, i sve neskrivenijeg štetnog djelovanja Ruske Federacije s druge strane, koja preko Srbije i RS-a želi da se etablira na zapadnom Balkanu.
Dio međunarodne zajednice, od koje oni građani koji ne pristaje da budu prvo Srbi, Bošnjaci ili Hrvati pa tek onda ljudi, za sada osim osuda domaćih političara da okrenu stranicu, upozorenja i negodovanja, ne čini ništa kako bi se bilo šta promijenilo.
