Piše: Nedžis HALILOVIĆ
Već više od mjesec na Trgu Krajine građani Banja Luke se okupljaju i svojim prisustvom daju podršku Davoru Dragičeviću, ocu koji pokušava da istraje u borbi pronalaska ubica njegovog sina, 21-godišnjeg Davida Dragičevića.
David je nestao 18. marta, a njegovo tijelo pronađeno ie u rječici Crkvena 24. marta. Roditelji, porodica i prijatelji otvoreno sumnjaju u rezultate dosadašnje zvanične istrage, prema kojoj je uzrok smrti mladića utapanje.
Čak štaviše, nakon kompromitirajuće policijske konferencije za novinare 26. marta i iskaza koji su od početka bili klimavi, roditelji, Davidovi prijatelji i dobar dio javnosti – svi su uvjereni da je David svirepo ubijen. Otet, pretučen, držan na tajnoj lokaciji nekoliko dana, umoren, a onda bačen u rijeku.
PUNA PODRŠKA PROTESTIMA
Apsurdno bi bilo reći da je Davidova smrt ujedinila posvađanu državu, no činjenica da je ova tragedija približila i zbližila ljude. Bez obzira na životno opredjeljenje, ideologiju, nacionalnu i vjersku pripadnost.
Da li je to sve što običan čovjek može da uradi podržavajući oca i majku i Davidove bliske prijatelje u njihovoj borbi za najpravediju ovozemaljsku stvar?
Foto: Davor Dragičević
Vjerovatno nije, no danas se može napraviti jednostavna podjela: Ili si s ovim ljudima, ili si na drugoj strani, uz dio režima, politike, pa i medija koji čine sve da obesmisle časnu borbu Davora Dragičevića za istinu.
Tako punih 30 dana na svakodnevna okupljanja i proteste dolaze ne samo građani Banja Luke, nego i iz svih gradova širom RS, vrlo često i iz Federacije, kompletne regije. Na društvenoj mreži Facebook grupa podrške Pravda za Davida dostigla je impozantnu brojku od oko, u ovom momentu, 150.000 članova!
Iako, pravda u Bosni i Hercegovini već dugo ne stanuje.
Sjetimo se sličnih događaja u Sarajevu i Širokom Brijegu, tragične smrti Sarajlije Dženana Memića, čiji roditelji vode identičnu bitku kao Davidovi, ili jednako “misterioznog” slučaja, koji, srećom nije završio najfatalnijim ishodom – premlaćivanja mladog Mileta Solde u Širokom Brijegu.
Upoređujući oba ova slučaja sa slučajem Davida Dragičevića nedvosmisleno je jasno da je u sva tri navrata istraga vođena traljavo i neprofesionalno, zapravo, sve je više ličilo na moguće zataškavanje nečega i nekoga.
Koga? Pitanje je svih pitanja.
KORUMPIRANI SISTEM ILI POJEDINCI
Danas živimo u sistemu kojem ne možemo da vjerujemo previše. Za kojeg se često pitamo da li je toliko korumpiran da više ne možemo vjerovati bilo kome?
Ili je, u sva tri ova slučaja i još desetine njih o kojima ovdje nije riječ, u pitanju tek dio upletenih policijsko-tužilačkih struktura, koji su već dobro zagazili s “one strane zakona” da, igrajući sa godinama malih bogova, sada jednostavno moraju ići do kraja.
A tada su najopasniji, jer su u pitanju njihove karijere, ali i njihova sloboda.
Podjednako smo krivi svi mi, jer smo kao društvo sve ovo dopustili.
Već dugo, predugo odmahujemo rukama, žmireći pred kriminalom i korupcijom, kao da se to nas ne tiče, kao da nemamo nikakve veze s tim.
A od toga sve počinje.
Sada je ionako sve otišlo predaleko. I svi smo mi Davor Dragičević, uplakani otac koji zahtijeva pravdu za svoje dijete – a dijete je granica. Preko koje se ne ide. Čovjek može dopustiti da mu prodaju “muda pod bubrege”, ali kada ti udare na dijete povratka nema.
Velika tragedija jedne porodica je zbližila ljude. Čovjek je pronašao čovjeka. Ljudi su skupa, zajedno u borbi protiv Frankeštajna kojeg smo sami stvorili, koji nam kroji sudbine i uzima ono jedino što imamo vrijedno – DJECU.
Do kada?
