Deset optuženih za genocid i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. je nedostupno domaćem pravosuđu i za njima su raspisane potjernice, što pravosudni organi u Srbiji ignorišu, dok stručnjaci upozoravaju na nedostatak političke volje na njihovom procesuiranju u susjednoj državi, piše Detektor.
Protiv pojedinih oficira Vojske Republike Srpske (VRS) i policije su optužnice u BiH podignute i potvrđene prije više od 10 godina, dok pravosuđe u Srbiji, i kada predmet preuzme, prekvalifikuje djelo iz genocida u zločin protiv civilnog stanovništva, ali ne ostvaruje rezultate u prosesuiranju visokorangiranih počinilaca.
Nenad Golčevski, stručnjak za strateške komunikacije i međunarodnu pravdu kaže da se ne može govoriti o propustu ako se zna da su osobe optužene za genocid dostupne Srbiji koja ne preduzima djelotvorne mjere da ih procesuira niti da omogući njihovo procesuiranje u BiH, već je izraz višedecenijske politike koja žrtve i zločine dijeli na “naše i njihove”.
“Moj zaključak je da u Srbiji pravosuđe, kada je riječ o ratnim zločinima, djeluje ili pod snažnom kontrolom izvršne vlasti, ili u sprezi sa njom. Ovde nije problem samo nedostatak političke volje da se optuženi za genocid procesuiraju. Naprotiv, čini mi se da postoji snažna politička volja da se oni zaštite od odgovornosti”, kaže Golčevski.
Prema njegovim riječima, ta zaštita ima dva nivoa. Pravosudni – da se postupci ne vode, da se odugovlače, da se kvalifikacije ublažavaju, da se odgovornost sužava i politički, odnosno simbolički – da se u dominantnom političkom i javnom diskursu i narativu ljudi optuženi ili osuđeni za najteže zločine predstavljaju kao patriote i heroji.
“To je posebno opasno zato što se time ne štite samo pojedinci. Šta više, takva politika je i osmišljena tako da se njome zaštiti jedna iskrivljena verzija istorije u kojoj su žrtve izbrisane, činjenice potisnute, a odgovornost proglašena napadom na narod. To je ‘politika sjećanja’ koja ne vodi pomirenju, nego produbljenju podjela”, navodi Golčevski.
Jovana Kolarić iz Fonda za humanitarno pravo kaže da se nekažnjivost udomaćila u srpskom društvu što nije iznenađujuće, obzirom da je riječ o politički i društvenom kontekstu u kojem se suđenja odvijaju.
“Budući da u Srbiji ne možemo govoriti o slobodnim institucijama oslobođenim političkog uticaja, već upravo suprotno, u takvom političkom okviru teško je očekivati da će Javno tužilaštvo za ratne zločine postupati protiv dominantnog državnog narativa, naročito u predmetima koji se odnose na Srebrenicu”, navela je Kolarić.
Bez obavijesti za postupke u Srbiji
Milomir Savčić (lijevo) prilikom jednog od ranijih dolazaka u Sud BiH. Foto: Detektor
Prije 18 godina je u BiH podignuta i potvrđena optužnica za zločin protiv čovječnosti protiv zamjenika komandira Policijske stanice Srebrenica Milisava Gavrića, za kojeg je tada saopšteno da se nalazi u Srbiji.
“Izjava koju je Gavrić dao pred pravosudnim organima u Republici Srbiji, suočen sa optužbama koje mu se stavljaju na teret, potvrđuje da on zasigurno neće nikada doći na teritoriju BiH”, naveli su ranije iz Tužilaštva.
Nakon Gavrića su slijedile optužnice, ali i raspisivanje potjernica za Radoslavom Jankovićem, oficirom u Glavnom štabu VRS, Svetozarom Kosorićem, oficirom Drinskog korpusa, Tomislavom Kovačem, bivšim zamjenikom ministra i ministrom unutrašnjih poslova RS-a, kao i pripadnicima Vojne policije Vlaseničke brigade Borislavom Stojšićem i Rajkom Drakulićem, te Zoranom Malinićem, nekadašnjim komandantom bataljona Vojne policije 65. zaštitnog puka pri Glavnom štabu VRS.
Procesuiranje nekih od njih, među kojima je Kovač, je prije 20 godina tražio Fond za humanitarno pravo u pismu tužiocu za ratne zločine, dok je protiv nekih, među kojima su bivši oficiri, pripadnici 10. Diverzantskog odreda, vojnici policajci, te vojnici Bratunačke i Zvorničke brigade VRS, podnio krivične prijave. Iz Fonda dodaju da protiv njih Javno tužilaštvo za ratne zločine nije preduzelo nikakve korake.
Među odbjeglim je i bivši komandant 65. zaštitnog puka pri Glavnom štabu VRS Milomir Savčić, koji je pravosuđu nedostupan skoro pet godina. Savčiću je bilo počelo suđenje za pomaganje u genocidu u Sudu BiH i saslušano je nekoliko svjedoka Tužilaštva, a kada mu je određen pritvor zbog kršenja mjera zabrane, odnosno istupa u medijima, sudska policija ga nije pronašla na adresi, te je izdata naredba za raspisivanje potjernice.
Zanimljivo je da su u Srbiji procesuirani nekadašnji komandant Drinskog korpusa Milenko Živanović i bivši komandir čete Vojne policije Zvorničke brigade, protiv kojih je pravosuđe u susjednoj državi optužnice podiglo nakon što je to uradilo Tužilaštvo BiH. Zbog njihovog nepojavljivanja u Sudu BiH, za njima su raspisane potjernice. Iako je u BiH protiv njega potvrđena optužnica za pomaganje u genocidu, Jasikovac je prije tri godine u Beogradu osuđen na pet godina zatvora za pomaganje u zločinu protiv civilnog stanovništva po sporazumu o priznanju krivnje, dok je Živanović nedavno pravosnažno oslobođen krivice.
S druge strane, iz Suda i Tužilaštva su u odgovorima Detektoru naveli da do danas nisu obaviješteni da su protiv njih pokrenuti krivični postupci u Srbiji.
“Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije dobilo informaciju od strane organa Republike Srbije vezano za postupke koji oni vode protiv optuženih Milenka Živanovića i Miomira Jasikovca. Optužnice su i dalje na snazi u Bosni i Hercegovini kada su u pitanju navedene optužene osobe. Tužilaštvo BiH nije od oštećenih dobilo saglasnost za prenos postupka na organe Republike Srbije za ova dva krivična predmeta”, naveli su u odgovoru iz Državnog tužilaštva i dodali da u ovim predmetima nisu organi Republike Srbije sarađivali sa Tužilaštvom BiH.
Kolarić kaže da je srbijansko Tužilaštvo za ratne zločine pokazalo netransparentno i nekolegijalno postupanje, suprotnog duhu regionalne saradnje u ovim slučajevima, te da je osnovano pretpostaviti da su bili upoznati sa istragama u BiH, pogotovo što su Živanovića, po zahtjevu Tužilaštva BiH, saslušali u svojstvu okrivljenog.
Ona dalje navodi da je Javno tužilaštvo za ratne zločine isto uradilo u predmetu protiv Braneta Gojkovića, bivšeg pripadnika 10. diverzantskog odreda, protiv kojeg su podigli optužnicu tek nakon zahtjeva Tužilaštva BiH za njegovo izručenje, iako je međunarodna potjernica za njim postojala već šest godina. Podizanjem optužnice, a potom i sklapanjem sporazuma o priznanju krivnje, prema Kolarić, spriječeno je Gojkovićevo izručenje BiH.
Gojković je po sporazumu osuđen na 10 godina zatvora nakon što je priznao da je učestvovao u pogubljenu više stotina civila Bošnjaka iz Srebrenice na Vojnoj ekonomiji Branjevo 16. jula 1995.
“Sve to ukazuje na tendenciju da se politički osjetljivi predmeti, a predmeti koji se tiču Srebrenice to svakako jesu, završavaju bez previše buke”, pojašnjava Kolarić.
Tužilaštvo za ratne zločine i Posebni odjel za ratne zločine pri Višem sudu u Beogradu. Foto: BIRN
Jedini predmet koji je pravosuđe u Srbiji preuzelo nakon optužnice u BiH je protiv nekadašnjih pripadnika MUP-a RS Nedeljka Milidragovića i Alekse Golijanina, kojima skupa sa još nekoliko optuženih sudi za učečće u organizovanju i strijeljanju Bošnjaka u Zemljoradničkoj zadruzi Kravica. Iako su u BiH optuženi za genocid, u Srbiji im se skoro 10 godina sudi za zločin protiv civilnog stanovništva.
Prije nekoliko mjeseci je podignuta i potvrđena optužnica protiv nekadašnjih pripadnika Zvorničke brigade VRS Zorana Simanića i Dragana Jovića za učešće u ubistvima 829 zatočenika iz Srebrenice na obali Drine u naselju Kozluku 15. jula 1995., ali postupak protiv njih još nije počeo jer Sud BiH nije dobio povratnu informaciju da li im je putem međunarodne pravne pomoći uručena optužnica u Srbiji.
Iz Državnog tužilaštva napominju da vode predmete protiv većeg broja prijavljenih i osumnjičenih osoba koji su nedostupni pravosuđu BiH za zločine u i oko Srebrenice.
Iz srbijanskog Javnog tužilaštva za ratne zločine su samo potvrdili da se u Višem sudu u Beogradu vode dva postupka za Srebrenicu u julu 1995., te da “shodno Zakonu o krivičnom postupku sve faze krivičnog postupka, osim glavnog pretresa, nisu dostupne za javnost”.
Glavni tužilac Međunarodnog mehanizma za krivične sudove Serge Brammertz je u jednom od zadnjih intervjua Detektoru kazao da na stotine počinitelja ratnih zločina, uključujući i genocid u Srebrenici, nije procesuirano, a neki se nalaze svega nekoliko kilometara u Srbiji.
“Nema baš smisla da usred Evrope još uvijek imate stotine ljudi koji slobodno rade okolo, uživajući u životu u susjednim zemljama, kad postoje vrlo dobri razlozi za pomisao da su bili direktno uključeni u počinjenje zločina i da je njihovo mjesto tamo gdje bi trebali biti – pred sudijama u ovoj zemlji ili u susjednim zemljama”, rekao je ranije Brammertz.
Predmeti sa minimalnim kaznama
Srebrenica. Foto: Detektor
Murat Tahirović, predsjednik Udruženja žrtava i svjedoka genocida, kaže da svjedoci više nemaju povjerenja i da je teško očekivati da će za Srebrenicu bilo koji predmet više, nakon Kravice odnosno predmeta Milidragović i ostali, biti prebačen u Srbiju.
“Toliko maltretiranja, toliko odugovlačenja. Nisu se na vrijeme poduzele mjere da ljudi ne pobjegnu u Srbiju. Kad su već pobjegli, zna se da se tu ne može ništa ispraviti”, navodi Tahirović.
Haški tribunal, Sud BiH te pravosuđa u Srbiji i Hrvatskoj do sada su osudili ukupno 54 osobe na 781 godinu i pet doživotnih kazni zatvora – za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine počinjene u Srebrenici u julu 1995. godine.
Osim Gojkovića i Jasikovca, u Srbiji su osuđena četvorica nekadašnjih pripadnika “Škorpiona” – Slobodan Medić, Branislav Medić, Pero Petrašević i Aleksandar Medić – na ukupno 53 godine zatvora za ubistva Srebreničana počinjena oko Trnova,
Golčevki kaže da Srbija ne može tvrditi da poštuje žrtve Srebrenice, a istovremeno izbjegavati punu pravnu i društvenu odgovornost za zločine počinjene nad njima. Dalje navodi da je suština u tome da se izbjegne najteža kvalifikacija, umanji obim zločina, suzi odgovornost počinilaca i do nižih kazni.
“Posebno je problematično kada se predmeti završavaju sporazumima o priznanju krivice, uz minimalne kazne i bez ozbiljnog javnog objašnjenja šta se dogodilo, ko su bile žrtve i zašto je taj zločin važan za društvo. U predmetima ratnih zločina sudski postupak nema samo funkciju kažnjavanja. On ima i funkciju priznanja žrtava, utvrđivanja istine i javnog obnavljanja poverenja u pravdu”, zaključuje Golčevski.
