Posljednje što aktuelne predstavnike stubova vlasti u Bosni i Hercegovini interesuje jeste sistemska i dosljedna borba protiv korupcije. Jednako se to odnosi i na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast. Podaci iz Indeksa percepcije korupcije za 2024. godinu koje je objavio Transparency International BiH kazuju da Bosna i Hercegovina sa Bjelorusijom dijeli drugo mjesto na listi najkorumpiranijih evropskih država, dodatno to potvrđuju, piše Žurnal.info.
Ako nije iznenađujuće da se korupcija generira iz struktura zakonodavne i izvršne vlasti, čiji su akteri najviše podložni koruptivnim radnjama, od sudske vlasti se očekivalo da bude korektiv ove pojave. No, tako nije. Pojedina tužilaštva nemaju niti jednu optužnicu za krivična djela visoke korupcije, dok uporedo sudovi sve češće donose oslobađajuće presude ili ublažavaju one osuđujuće od kojih je polovina sa uslovnim kaznama.
Primjera radi, za 20 godina postojanja Suda i Tužilaštva BiH za koruptivna krivična djela izrečeno je 215 pravosnažnih presuda od kojih je 117 okončano sporazumom. Osuđeno je 266 osoba na 320 godina zatvora, a uporedo je 127 oslobođeno optužbi. Naglasimo, čitavih 20 godina, u ovakvoj zemlji!
KAKO ZAŠTITITI UZBUNJIVAČE?
U takvom okruženju trebaju svoje mjesto imati i prijavitelji korupcije, kolokvijalno znani kao „zviždači“ ili „uzbunjivači“. Oni su osobe koje rade unutar institucija i najbolje mogu uočiti sve nezakonitosti te u velikom procentu i dokaze za takve radnje, ne samo koruptivne nego i druge poput kršenja radnih i ljudskih prava, mobing ili različitih vrsta diskriminacije.
No, oni trebaju imati i pravnu zaštitu, kako nakon prijave nezakonitosti ne bi postale žrtve osvete prijavljenih rukovodilaca i kolega, odnosno sistema generalno. Direktiva Evropskog parlamenta i Vijeća Evrope o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Evropske unije još jednom je naglašena marta 2024. godine
„U Bosni i Hercegovini postoji zakonski okvir na svim nivoima, s izuzetkom entiteta Federacija Bosne i Hercegovine, ali nažalost primjena tog zakonskog okvira je katastrofalno loša. U pravilu, lica koja se odvaže prijaviti korupciju se suočavaju sa šikaniranjem i maltretiranjem, otpuštanjem s posla, a nerijetko im je ugrožen i fizički integritet. Dosta toga se treba uraditi i na promjeni dominantnog narativa u javnosti da zviždači nisu luđaci, ni tužibabe, već zapravo istinski heroji“, govorio je za AJB Srđan Blagovčanin, predsjednik Upravnog odbora Transparency International BiH.
.jpg)
Da sistem u ovoj oblasti ne funkcioniše, kazuju i podaci koje je ova organizacija nedavno saopštila. Samo je jedna osoba odlučila da od Agencije za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) zatraži zaštitu, a i taj zahtjev je odbijen!
“U Republici Srpskoj tokom prošle godine nije podnesen nijedan zahtjev za zaštitu prijavitelja korupcije dok su učinjeni koraci ka umanjenju već ionako ograničenog obima zaštite za potencijalne zviždače. Ni u Federaciji BiH situacija nije ništa bolja, iako TI BiH najviše prijava dobiva upravo iz tog entiteta gdje najveći problem predstavlja nepostojanje zakona koji štiti potencijalne zviždače. Izuzetak predstavlja Kanton Sarajevo koji je 2023. donio zakon, usljed čega je šest osoba dobilo status zaštićenog prijavitelja korupcije, od ukupno osam primljenih zahtjeva, što ostale građane tog entiteta stavlja u diskriminatoran položaj”, navedeno je iz TI BiH.
I dok u entitetu Republika Srpska te Brčko Distriktu barem formalno postoji zakon o zaštiti prijavitelja korupcije, u Federaciji se to pretvorilo u višegodišnji proces, kojem se ne nazire kraj.
Predstavnički dom federalnog parlamenta je u januaru 2021. godine odbio Nacrt zakona o zaštiti uzbunjivača kojeg je u parlamentarnu proceduru uputila tadašnja zastupnica Naše stranke u ovom domu Sabina Ćudić. Potom je tadašnji saziv Vlade FBiH utvrdio prijedlog zakona kojeg pak sadašnji povlači iz parlamentarne procedure maja 2023. godine.
Trebalo je više od godinu dana da bude dostavljen novi Nacrt Zakona o zaštiti prijavilaca nepravilnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine, a potom još pola godine da bi isti bio usvojen u oba doma federalnog parlamenta. Po svemu sudeći zakonodavci su više razmišljali o formalnom ispunjenju jednog od 14 prioriteta na putu BiH ka EU te da nagnaju prijavitelje da dobro razmisle ako se odluče na ovaj korak. Više su potencirali pitanje kazne za neosnovane prijave nego pozivali da se što više osoba na ovaj način bori protiv korupcije u insitucijama vlasti.
„Ovo je propis kojim se stvara pravni temelj za zaštitu onih koji prijavljuju nepravilnosti. Tu imamo interno prijavljivanje, u radnom okruženju i eksterno prijavljivanje nepravilnosti, na primjer, na rad tužiteljstva, policije… Kad je riječ o anonimnim prijavama, ako se utvrdi da su bile neosnovane, to se kažnjava. Za fizička lica kazna je 5.000 KM. Odlučili smo propisati određenu zaštitu da bi zakon imao smisao, a ne da imamo maliciozne prijave“, izjavio je povodom usvajanja Nacrta federalni ministar pravde Vedran Škobić.
Prijedloga zakona još nema. Kada je Predstavnički dom FBiH usvojio Nacrt oktobra 2024. godine, zadužio je Vladu da u narednih 60 dana provede javnu raspravu, no Dom naroda je isti nacrt usvojio krajem januara ove godine sa rokom od 90 dana za provedbu javne rasprave.
Osnovno pitanje je jeste kako uspostaviti i realizovati efikasan sistem provedbe zaštite „uzbunjivača“ od osvete nakon podnošenja prijave. Predložene zakonske odredbe to predviđaju, no praksa je često u suprotnosti sa onim što je „na papiru“.
OD UZBUNJIVAČA DO ŽRTVE SISTEMA
Niz je primjera spore, nikakve ili osvetničke reakcije spram prijavitelja korupcije, čime su bili obeshrabrivani oni koji bi krenuli tim koracima. Sanjinu Sinanoviću, službeniku Centralne banke BiH i predsjedniku Sindikata službenika ove institucije trebalo je gotovoo sedam godina da izvoji pravnu pobjedu u dokazivanju svojih navoda i borbe protiv otkaza koje je dobio zarad toga.
Znajući kako sistem funkcioniše, ne iznenađuje da građani više povjerenja imaju u medije i nevladine organizacije kada žele prijaviti koruptivne radnje u svom radnom okruženju nego nadležne institucije. Uostalom, rukovodioce Agencija za prevenciju korupcije biraju političke strukture, iste one koje su u suštini generatori i zaštitnici koruptivnih pojava i pojedinaca.
„Duboko vjerujući u pravni sustav Bosne i Hercegovine nadam se da će nadležni istražni organi moje navode i saznanja do kojih sam došao, uzeti za pokretanje istražnih radnji, a sve u cilju kako bi ….. prestala biti privatna agencija jedne osobe, a odgovorne za koruptivne aktivnosti adekvatno sankcionirali…“, glasilo je jedno od pisama koje je dobila redakcija Žurnala.
Prvi primjer: osoba je prije okončanja konkursne procedure prijavila naznaku koruptivnih radnji, odnosno „namještanje“ konkursa. Prijavilac je naznačio imena favorizovanih kandidata za obećane pozicije. Ispostavilo se da je između njih 97 primljeno upravo 7 kandidata navedenih u prijavi. Kako su se svi navodi pokazali tačnim, Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije (APIK) je toj osobi dodijelila status uzbunjivača, što se ne dešava baš često.
Predmetnom državnom tužiocu je potom trebalo 18 mjeseci „istrage“ da bi se proglasio nenadležnim i predmet navodno proslijedio u Tužilaštvo Kantona Sarajevo i Okružno tužilaštvo Istočno Sarajevo. Kažemo navodno, jer nakon dva i pol mjeseca od zaključenja istrage, dokumenti iz Tužilaštva BiH nisu bili dostavljeni navedenim tužilaštvima. Favorizovani kandidati nastavili su obavljati nezakonito dobijene poslove.
Drugačija i efikasnija reakcija je bila nakon što je jedan drugi slučaj eksponiran pisanjem Žurnala. Prije završetka konkursne procedure, objavljena su imena onih za koje se unaprijed znalo da će biti primljeni na određene pozicije, tek imenovani menadžment odmah potom poništava konkurs.
Sve ovo ukazuje, da osim usvojenih zakona, težište borbe na zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava i zakona, zvali ih uzbunjivačima ili zviždačima, moraju po hitnim postupcima preuzeti tužilaštva i sudovi uz istovremeno izmjenu svoga inferiornog odnosa prema koruptivnim djelima.
Ukoliko se očekuje da pravovremeno i sukladno zakonu reaguju prijavljene institucije i pojedinci, svi usvojeni zakoni, pa makar u potpunosti bili usklađeni sa pozitivnom praksom Evropske Unije, biće tek puka formalnost.
(zurnal.info)
