Zaštita žrtava u Bosni i Hercegovini svela se praktično na političko pitanje, a žrtve nisu jednako zaštićene u svim dijelovima zemlje. Njihova zaštita zavisi od zakonodavstva, budžeta koji se izdvajaju na kantonalnim nivoima, dostupnosti centara za pomoć – pravnu, mentalnu, dostupnost sigurnih kuća
Jedan od razloga za proteste, koji su održani u nekoliko bh. gradova, jeste zločin u Bihaću – suprug je zadavio nevjenčanu suprugu.
Sa protesta je poručeno i to da se zahtjeva „uvođenje pravne definicije femicida, uvođenje femicida kao krivičnog djela u sve zakonske i podzakonske akte, te hitno usklađivanje krivičnih zakona s Istanbulskom konvencijom i revidiranje kaznenih praksi, kao i osiguravanje prevencije i zaštite od nasilja nad ženama kroz nadležne institucije i multisektorske protokole.
„Zahtjevamo i dosljednu primjenu zakona i u slučajevima kada do smrtnog slučaja kao posljedice nasilja u porodici, da se počiniocu sudi prema odredbama zakona koje će utvrditi težu kaznu“, naglašeno je.
Besima Borić kaže da joj je drago što su protesti okupili veliki broj građana:
„U kontinuitetu treba dizati glas, kao što žene već nekoliko godina to i rade, možda ne na ovaj način, nego na neki drugi, protiv nasilja koje je učestalo. Ponekad imamo dojam da ga je sve više. Imamo i konkretne zahtjeve u smislu poboljšanja zakona da se femicid unese u krivični zakon, ali i da implementacija zakona bude bolja. Ono što mi je jako važno da pošaljem poruku političarima, iako sam i sama političarka, da javno govore o svakoj pojavi nasilja”.
Ona smatra da su javni govor i raskrinkavanje svih oblika nasilja nešto što je jako potrebno u smislu dizanja opće svijesti i kulture.
“Ako političari budu šutili i pustili samo žene i nevladine organizacije da govore, mislim da učinci neće biti dovoljni, niti dovoljno brzi u smislu promjena“, naglasila je.
Amila Čengić, također, poručuje da je femicid kao krivično djelo neophodan: „Došla sam da pružim solidarnost ženama i da se konačno stavi tačka i da se uvede zakon koji se odnosi na femicid.“
Ona smatra i da je javnost nedovoljno orijentirana o svemu ovome.
Zrinka Talam i Azra Kajtaz Dragoje smatraju da se o nasilju treba javno govoriti.
“Uvijek sam za solidarnost prema ženama i općenito prema nepravdi. Žao mi je samo što je ovaj skup skoncentrisan samo na ovo zadnje što se desilo, a toliko godinama se takve stvari dešavaju”, kaže Zrinka Talam.
Amra Kajtaz Dragoje naglašava da se žena, koja trpi nasilje u svom domu, ne može osnažiti ukoliko po izlasku iz svoja četiri zida nema nikakvu podršku: „Sistemski uređivanje je ključ funkcioniranja, kao u svemu, pa tako i po pitanju nasilja, i u porodici i svugdje“.
Bosna i Hercegovina je još 2013. godine ratificirala Istanbulsku konvenciju – Konvenciju Vijeća Evope o prevenciji i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Ali domaći zakoni još uvijek nisu u potpunosti usklađeni sa ovim dokumentom, niti prepoznaju femicid kao kategoriju. Od 2015. do 2021. ubijeno je 56 žena od strane bivših ili sadašnjih partnera ali nijedno od tih ubistava nije okarakterisano kao femicid. Od početka ove godine, od strane bivših ili sadašnjih partnera ubijeno je osam žena. Ukoliko bi zakon tretirao femicid, to bi omogućilo izricanje strožijih kazni.
Na Trgu slobode okupilo se nekoliko stotina žena i građana Tuzle koji su iskazali svoje ogorčenje zbog svirepog ubistva žene u Bihaću. Smatraju da je krajnje vrijeme da se u krivični zakon uvrsti femicid, odnosno da je žena ubijena samo što je bila žena.
– Žene se često vraćaju u nasilno okruženje i na njih se svaljuje krivica. One se vraćaju jer sistem ne odgovori adekvatno kako je propisano zakonom. Procjena rizika nije samo obaveza nevladinih organizacija. Zato imamo ove slučajeve i nije prvi. Mi stalno postavljamo jedno te isto. Cijelo društvo neozbiljno shvata ovaj problem – kaže Jasna Zečević iz Udruženja Vive žene u Tuzli.
Nakon okupljanja na Trgu slobode žene i drugi građani Tuzle krenuli su u mirnu šetnju, piše Fena.
Organizatori današnjeg protestnog okupljanja i šetnje u gradu Bihaću, na kojem se okupilo nekoliko stotina građana, bile su organizacije “Glas žene” i “Žene sa Une”, te Inicijativa “Nisam tražila”. Poručeno je kako građanke i građani Bihaća na ovakav način izražavaju najoštriji protest zbog nedavnog brutalnog ubistva njihove tridesetjednogodišnje sugrađanke, koju je ubio vlastiti suprug, ali traže i adekvatniju zakonsku protekciju žena i njihovog tretmana u društvu.
-Mi se konkretno iz Organizacije ‘Žene sa Une’ sa nasiljem u porodici suočavamo svaki dan. Prolazimo to sa ženama i djecom koji borave u okviru naše Sigurne kuće. Prošle godine ih je bilo 86, od čega 56 djece. Mnogi od njih su direktne žrtve nasilja od strane roditelja ili drugih bližih srodnika. Ove godine ih imamo već 50. Stvarno je dosta, previše, pogotovo kada se zbog nasilja u porodici desi ovakav tragičan čin i gubitak mladog života. Nevladine organizacije stalno šalju poruke i upozoravaju, međutim ovaj put se iskreno nadam se da će nas oni koji trebaju poslušati – kazala je Aida Behrem iz Organizacije “Žene sa Une”.
Protestnom šetnjom, transparentima i simboličnom postavkom “Vrišteća tišina”, na Trgu Alije Izetbegovića u Zenici, Centar ženskih prava Zenica poslao je jasnu poruku o važnosti i potrebi zaštite žena od rodno zasnovanog nasilja te stradanja od strane partnera.
Kako je rečeno, cilj ovog jednosatnog okupljanja, kojem je prisustvovalo oko 200 građana, jeste da se podigne svijest javnosti o ozbiljnosti problema nasilja nad ženama i odgovornosti društva te svih građana i građanki o problemu femicida u BiH. Posljednji slučaj je ubistvo u Bihaću, koji je i bio povod ovakvih skupova širom Bosne i Hercegovine.
-Godišnje Centar ženskih prava ima oko 1.000 klijentica koje nam se obraćaju. Njih oko 90 posto doživjelo je neki oblik nasilja, a oko 75 posto doživjelo je neki oblik nasilja u zadnjoj godini prije dolaska u Centar – istakla je čelnica Centra ženskih prava Zenica Duška Andrić.
Dželila Mulić, psihologinja i psihoterapeutkinja iz Sarajeva, koja je donedavno radila u sigurnoj kući, upozorava upravo na ove dvije važne stvari – potrebu usklađivanja domaćih propisa sa Istanbulskom konvencijom i uvođenje kategorije femicid u zakon:
– Kada se desi nešto ovakvo, često čujemo da je to tragedija, ali to nije tragedija već ubistvo koje se dogodilo kao posljedica gubitka moći nasilnika nad žrtvom. Onda kada žrtva ode od nasilnika, kada se suprotstavi, kada on izgubi moć nad njom, dešava se ubistvo. Kada se žrtva osnaži da ode a sistem je ne zaštiti, pod velikim je rizikom da će biti ubijena – kaže za Žurnal.
Nažalost, zaštita žrtava u Bosni i Hercegovini svela se praktično na političko pitanje, a žrtve nisu jednako zaštićene u svim dijelovima zemlje. Njihova zaštita zavisi od zakonodavstva, budžeta koji se izdvajaju na kantonalnim nivoima, dostupnosti centara za pomoć – pravnu, mentalnu, dostupnost sigurnih kuća…:
-Da, nažalost, to postaje političko pitanje jer se na tim mjestima donose zakoni, određuju budžeti i kroji njihovo raspoređivanje. Tako da žena, naprimjer, u Sarajevu i u nekom drugom manjem mjestu nema jednake šanse da bude zaštićena niti jednake mogućnosti da potraži pomoć – pojašnjava Mulić.
Smatra da je jedan od problema i to što vlast u Federaciji BiH nije centralizovana pa je situacija drastično različita u zavisnosti od kantona.
Osim usklađivanja sa Istanbulskom konvencijom i poboljšanja zakonodavstva važno je prevenirati ovakve slučajeve i to edukacijom od vrtića i osnovnih škola – smatra naša sagovornica. Jasno definisati šta je nasilje i koliko je neprihvatljivo:
– Moramo imati nultu toleranciju na nasilje i jasno reći šta je nasilje.
U vrijeme dok je radila u sigurnoj kući mogla je pratiti i reakcije žena koje su boravile u njoj na vijest o novom femicidu. Svaka ta vijest dodatno je plašila žrtve:
– Svaka situacija koja završe femicidom je zastrašujuća, i njima šalje poruku da je sistem slab i da nema ko da ih zaštiti. Obeshrabruje ih da odlaze od nasilnika jer se plaše da će to završiti smrću. Sa druge strane, ako institucije štite žrtve i izriču adekvatne kazne, onda se šalje poruka da će biti zaštićene.
U 2019. godini zbog slučajeva nasilja u porodici prijavljeno je 1.699 slučajeva u kojima su počinioci bili muškarci dok je 1.297 žena žrtava. Od ovog broja optuženo je 778 a osuđeno 736 muškaraca zbog slučajeva porodičnog nasilja.
U 2020. godini prijavljeno 1841 slučaj porodičnog nasilja gdje je počinilac bio muškarac dok je registrovano 1.437 žena žrtava. Od ovog broja optuženo je 704, dok su osuđena 582 muškarca.
U BiH su u funkciji dvije SOS linije koje služe za prijavljivanje nasilja u porodici – 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH. Ove linije pozivaju gotovo isključivo žene. U 2020., za vrijeme pandemije, primljeno je 800 poziva više nego u 2019. i svi su dolazili od žena.
U sigurnim kućama širom BiH je u prvih sedam mjeseci 2019. godine bilo smješteno 347 žrtava nasilja nad ženama i nasilja u porodici, dok se za isti period u 2020. godini taj broj povećao na 519 žrtava. Nije bilo prijema žrtava nasilja tokom vanrednog stanja. Na prodručju BiH djeluje 8 sigurnih kuća: “Fondacija lokalne demokratije” Sarajevo, “Udružene žene” Banja Luka, “Ženа BiH” Mostar, “Vivе žene” Tuzla, “Budućnost” Modriča, “Žene sa Une” Bihać, “Medica” Zenica i “Lara” Bijeljina.
Prema istraživanja OESS-a o nasilju nad ženama u Bosni i Hercegovini u 2019/2020 dvije trećine žena (67%) smatra da je nasilje nad ženama uobičajena pojava, dok više od četvrtine njih (27%) smatra da je veoma uobičajena.:
– Kvalitativna analiza pokazuje da se određeni vidovi nasilja od strane intimnog partnera još uvijek smatraju normalnom pojavom u BiH. Jedna od 12 (8%) žena kaže da je iskusila neki oblik fizičkog nasilja prije petnaeste godine od strane odrasle osobe, od šamaranja do snažnih udaraca, uglavnom od strane roditelja. Djevojčice su često doživljavale opetovano nasilje. Kada je u pitanju nasilje u djetinjstvu, rezultati za žene u RS-u pokazuju značajno veću učestalost u usporedbi sa ženama u FBiH (13% naprema 7% za sve oblike nasilja u djetinjstvu – navodi se u izvještaju.
Isto istraživanja pokazalo je da, iako zakonski okvir uglavnom postoji u Bosni I Hercegovini, zakoni o nasilju nad ženama ne provode se adekvatno, osobito u oblasti sankcioniranja počinitelja.
Studija o nasilju nad ženama u politici u Bosni I Hercegovini iz 2019. godine utvrdila je da je 60,2% ispitanica pretrpjelo neki oblik nasilja u toku aktivnog bavljenja politikom, dok je 45,8% ispitanica bilo izloženo nasilju samo zbog toga što su žene.36 Žene koje su pretrpjele nasilje u politici u svojoj potrazi za pravdom nailaze na brojne prepreke, uključujući sekundarnu viktimizaciju, otpor službenika za provođenje zakona, kao i neadekvatnu pravnu zaštitu ili pristup integrisanim uslugama zaštite, što su prepreke na koje nailaze i žrtve drugih oblika nasilja nad ženama:
-Ovi podaci upućuju na zaključak da se problemu nasilja nad ženama još ne pristupa dovoljno ozbiljno i da se bar neki oblici ovog nasilja tolerišu i smatraju privatnom stvari. Mnoge ispitanice u spomenutim istraživanjima navele su značajno nepovjerenje u institucije, posebno u policiju i centre za socijalni rad, za koje kažu da bi krivicu prebacili na njih ili bi stali na stranu počinioca nasilja.
Izvor: Žurnal, Fokus
