Piše: Viktor Ivančić

U slučaju Drage Bojića radi se o opstrukciji marša. O hodu koji ne slijedi bat ujedinjenih čizama. O koraku koji ispada iz stroja.

Taj je uvijek vraški iritantan. Posegnemo li za banalnom metaforom i predočimo društveno poprište kao poligon na kojemu pedantno razvrstano mnoštvo, sa zastavom u pozadini i pod budnim očima zapovjednog kadra, marljivo vježba borbenu gotovost i složno stupa u zadanome ritmu – što je u našim okolnostima više nego prikladno – pojava onoga koji remeti ljepotu i sklad kolektivnog bića u pokretu, koji dezavuira njegovu samozaljubljenost i paradni entuzijazam, koji nogama dodiruje tlo ne držeći se propisanog tempa, štoviše, toliko je drzak da hoda smjerom suprotnim od onoga kojim se kreće trupa, ili – još gore – stoji i razmišlja, upravo je nepodnošljiva: izazvat će opću zgranutost, većina će ga gledati s neskrivenim bijesom i prezirom, drugi će možda u njemu vidjeti lunatika koji se očito pozdravio sa živcima i razumom, treći – čija lojalnost nije na maksimalnom nivou, ali su ipak pripitomljeni u dovoljnoj mjeri – šutke će oboriti glave i pripaziti da ne izuste ni riječi do okončanja skandala, dok će se komandnim licima bez izuzetka zakrvaviti oči i  dizati kosa pod šapkama.

Događa se dakle popratni fenomen procesa kreiranja homogene mase, kada upravo jednoobraznost sudionika u maršu naglašava djelovanje sabotera. On je upadljiviji utoliko više što su ostali čvršće zbijeni u jedno. U tom je smislu potrebno da raspolaže dodatnom količinom hrabrosti kako bi, zanemarujući direktive i prijeteće lepršanje zastave – a štiteći svoj moralni i intelektualni integritet – donio odluku o napuštanju stroja. Da su prilike drugačije, da se bića na pisti ponašaju i kreću po logici vlastite volje – drugim riječima: da se umjesto disciplini odaju slobodi i da, shodno tome, na društvenome poprištu zavlada relaksirajuće odsustvo reda – sadašnji saboter ne bi nosio izdajnički pečat. Ono što čini ne bi predstavljalo blasfemiju. Njegovi postupci ne bi skandalizirali okolinu. Ako bi i upadao u oči, bilo bi to, u boljem slučaju, zbog pokazanih kvaliteta (pameti, sposobnosti, duhovitosti, pismenosti, elegancije ili nečega šestog), a nikako radi puke činjenice što nije sinkroniziran s ostalima, naime – što nije poništen kao individua na način da bude bezbolno ugrađen u krotko i podatno kolektivno tijelo.

Ali prilike nisu drugačije. Kada je homogenost nametnuta kao uvjet opstanka zajednice, nema većega grijeha od narušavanja jedinstva. Marširanje, uostalom, i nije ništa drugo nego mehanička demonstracija izostanka mišljenja. Točnije, demonstracija militantne riješenosti da se za račun nametnutoga i obvezujućeg zajedničkog stava isključe osobni misaoni (a onda i moralni) aparati. „Mislim, dakle, postrojen!“ rekao bi jedan drugi saboter, ateističke provenijencije. Čim marširaš, čim poslušno slijediš ritam i smjer koje definiraju zastavom poduprti zapovjedni autoriteti, pridružen si borbenoj formaciji, a ova nema ni konstituciju ni unutrašnji razlog da vodi dijalog, već da, zbog lažnih samozaštitnih razloga, obračunava s prokletim neprijateljem.

Drago Bojić odlučio je misliti svojom glavom i ići svojim putem. Zbog toga je platio i plaća visoku cijenu. Radi ustrajavanja na svome pravu na slobodno kritičko mišljenje – da bude samosvojno misleće biće, neuškopljeno nalozima vrha institucije u okviru koje djeluje, zainteresirano za sudbinu zajednice utoliko što će dovoditi u pitanje većinski prihvaćene zanose i histerije – bio je smijenjen s mjesta glavnog urednika „Svjetla riječi“ (u njegovu mandatu jednog od najboljih i najslobodarskijih časopisa na ovim prostorima) i otpušten s mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, te podnio čitav niz drugih pritisaka i pokušaja degradacije. Međutim, ne samo što ga to nije obeshrabrilo, nego se Bojić svojim intelektualnim i javnim angažmanom, a ponajprije svojim spisateljskim umijećem, u međuvremenu potvrdio kao jedan od najdosljednijih i najuvjerljivijih kritičara nacionalizma i političke zloupotrebe religije u nas. Ne bez osjećaja gorčine, moglo bi se primijetiti da su ga kaznene mjere dodatno očeličile i autorski izbrusile. Šire gledajući, sasvim je moguće da je to ostavilo stanovitoga traga i na samopouzdanju onoga marširajućeg stroja, suočenog s poukom da je udruženim čizmama lako zgaziti mnogo toga, ali ne i slobodan duh.

Koliko god bila banalna, metaforu marša nisam odabrao slučajno. Ako išta presudno obilježava ovdašnja društva u poslijeratnom periodu, to je iznad svega energično odbijanje demobilizacije. Štoviše, odbijanje same mogućnosti demobilizacije. Sve oko nas upućuje na to da tavorimo u okolnostima kada čak i riječ „poslijeratno“ predstavlja besmisleni dekorativni pridjev lišen realnoga sadržaja. Militantno ustrojene i nacionalizmom nahranjene mučeničko-agresivne zajednice, po strogim uputama ideoloških komesarijata, zamišljaju i organiziraju svoj život kao neprestanu borbu, kao vječitu ugroženost i fokusiranost na neprijatelja koji kontinuirano prijeti, kao sudbinsku bitku za opstanak u uvjetima permanentnog izvanrednog stanja. Politička svakodnevica odvija se od jednoga do drugog poziva na uzbunu. Gotovo četvrt stoljeća nakon formalne obustave vatre na balkanskim bojištima, čini se da je rat okončan zato da nikada ne završi.

Ukoliko bih morao ukazati na jednu zajedničku nit koja se provlači kroz praktički sve – tematski iznimno široko postavljene – eseje, kritičke analize i javne nastupe Drage Bojića, bilo bi to upravo pregnantno inzistiranje na demobilizaciji društva. Na skidanju uniformi i odbacivanju oružja. Na gašenju borbenih strasti. Na isključivanju sirena za uzbunu. Na otkazivanju poslušnosti političkim i religijskim vojskovođama. Gotovo kompletan opus ovoga pisca, u svakom svom elementu, sadrži kao etičku konstantu jasan demobilizacijski zahtjev, artikuliran kroz nedvosmisleno upozorenje o pogubnosti poslijeratnog ratnog stanja i bespoštednu kritiku političkih, crkvenih i kulturnih elita čija je ambicija – u velikoj mjeri ostvarena – organizirati kompletno društvo po modelu vojne utvrde i opskrbiti ga mentalitetom kakav vlada u pograničnoj karauli. Ta upečatljiva intelektualna i moralna gesta toliko obilježava Bojićev javni rad da skoro može biti riječi o specifičnome autorskom pravcu, o nečemu poput – shvatimo li stvar u najširem smislu riječi – teologije razoružanja.

Tekstovi okupljeni u ovoj knjizi to potvrđuju. Bilo da piše o tragičnim posljedicama nacionalizacije obrazovanja, ili o relativiziranju ratnih zločina, ili o šovinističkim savezništvima političkih i crkvenih autoriteta, ili o trivijalizaciji vjere i prostituiranju religijskih institucija, ili o svemirskoj gluposti ovdašnjih političkih vlasti, ili (na ovim stranicama opsežnije nego drugdje) o fenomenu postkomunističkoga antikomunizma koji se, uz impresivne doze naknadne hrabrosti i naknadne pameti, širi u epidemijskim razmjerima kao tragikomični pokušaj obračuna sa sȃmom prošlošću i vlastitom ulogom u njoj, Drago Bojić ne propušta isporučiti kritiku jednog od imperativa vladajuće ideologije, naime – volje da se ostane pod oružjem i da se umjesto otvaranja prostora za slobodnu javnu debatu otvaraju frontovi gdje će se, nakon „razmjene mišljenja“, brojati ranjeni i mrtvi. Njemu je savršeno dobro poznato da je odbijanje mogućnosti demobilizacije tipičan fašistoidni refleks, svojstven ovdašnjim nacionalizmima od onoga davnog trenutka nakon kojeg oni streme samodestruktivnim učincima, izravno radeći o glavi nacijama u koje se zaklinju.

Oštrim i preciznim perom Drago Bojić detaljno razobličuje takve aspiracije, uključujući priručne alibije, poput kulta nacionalnog identiteta kao himere od koje je ideološkim radom sašivena uniforma, odjeća prikladna za ponosno umiranje. Čini to, međutim, na način koji čitaocu neće pomagati da se prepusti stanjima mračne letargije, jer u esejima ovoga franjevca još snažnije od upozorenja odzvanja poziv na oslobođenje: Da, postoji i život izvan stroja! Zašto ga, pobogu, ne isprobaš?

Tačno.net

OSTAVITI ODGOVOR

Unesite Vaš komentar
Unesite Vaše ime