Naslovnica Kolumne Enver Kazaz: IZMEĐU “APRILSKOG PAKETA” I JOŠ JEDNIH IZBORA KOJI NISU HISTORIJSKI

Enver Kazaz: IZMEĐU “APRILSKOG PAKETA” I JOŠ JEDNIH IZBORA KOJI NISU HISTORIJSKI

PODIJELI

Piše: Enver KAZAZ

Metaforom „opasna vrteška“ mogla bi se oslikati trenutna društvena situacija u BiH i, kako mediji vole naglasiti, prerano započeta predizborna kampanja. Oktobarski izbori koji nas očekuju ove godine već su na mnogo mjesta proglašeni historijskim, presudnim za zemlju. Ali, sjetimo se, zar nisu svaki, ili gotovo svaki, tako proglašavani, pa bi se na osnovu toga moglo zaključivati da ova zemlja svake dvije, odnosno četiri godine prolazi velike historijske turbulencije. A, zapravo, ništa bitno u njoj se ni za jotu nije promijenilo, osim što poneka nova mala politička partija uđe u koaliciju sa onima koje su stalno, ili gotovo stalno na vlasti.

Otkud onda ta javna predstava o narednim izborima kao historijskim?

Odakle dolaze takve ocjene, zašto se plasiraju, koji im je cilj. BiH je od Dejtonskog sporazuma do danas, a izričito nakon pada „Aprilskog paketa“ ustavnih promjena iz 2006. godine – zemlja mnogovrsnih kriza, ustavne, ekonomske, moralne, kulturne, obrazovne itd. Samo su tri religije i njihove institucije stabilne i u stalnom napredovanju, sve drugo je manje ili više devastirano, a demografska katastrofa dobija takve razmjere da stručnjaci iznose procjene kako će za dva-tri desetljeća u zemlji biti upola manje stanovnika.

SDA, HDZ i SNSD = 46 GODINA NA VLASTI

Ako se nakon izbora vlast uistinu rijetko mijenja, kako onda ti historijski izbori  i društvena psihoza stvorena oko njih ne polučuju nikakve pozitivne rezultate, a kamoli korjenite promjene. Pogledajmo izbliže taj kontinuitet istih političkih partija na vlasti: SDA, stalno od rata naovamo, ne računajući samo dvije godine tzv. Alijanse za promjene, HDZ isto tako, ne računajući vlast pomenute Alijanse i četiri godine vlasti SDA-SDP koalicije i njihovih tadašnjih satelita iz mandatnog perioda 2010-2014, SNSD sa satelitskim partijama čitavo desetljeće i više, nakon što je s vlasti srušen SDS. A to znači da se tri, odnosno četiri partije od rata naovamo nalaze na vlasti s prekidom od šest ili, u RS-u, oko desetak godina.

Gledajući racionalno i analitički, niti jedni izbori, dakle, nisu bili historijski. Jedini događaj koji je mogao imati historijski značaj, „Aprilski paket“ ustavnih promjena, propao je zahvaljujući dvojcu Silajdžić-Ljubić. Sve ostalo je kolotečina stalno iste ili slične krize, s napomenom da je u BiH došlo do stvaranja veoma bogate elite i strašno siromašnih širokih slojeva stanovništva. Prvobitna akumulacija kapitala rezultira je onim što se naziva pljačkaška privatizacija i, prema nekim podacima, i sa čak 105 milionera u zemlji koja je prema svim statističkim podacima najsiromašnija u Evropi, a po nekim procjenama spada među četiri najsiromašnije zemlje u svijetu.

Vratimo se, stoga, na ponavljanje teze o gotovo svakim historijskim, presudnim izborima. Takve teze u pravilu izbacuju mediji pod manjom ili većom kontrolom vlastodržačkog aparata. Na toj osnovi oni stvaraju društvenu psihozu u kojoj se gubi svaki oblik racionaliteta, a na scenu izlaze kolektivni strahovi, uz obavezujuću međuetničku distancu i militarizaciju političkog polja. To je ključni manipulativni mehanizam ideologije na vlasti koja se održava stalno istim sredstvom – kolektivnom psihozom. Ne radi se samo o pukoj političkoj propagandi, niti o izbornoj kampanji u kojoj se na najveći mogući stepen diže temperatura političkog govora. Radi se zapravo o ideološkom sredstvu prve vrste koje računa na strah masa i gubitak racionaliteta u biračkom tijelu.

Ovakva struktura pozadina političke borbe ima još jedan ideološki cilj. Naime, njome se želi prikriti očiti klijentizam u izbornom procesu, ona rekli bismo, općepoznata činjenica da vlast uz sebe veže izrazito veliki broj državnih službenika među kojima pronalazi stabilno glasačko tijelo. Nekoliko stotina hiljada ljudi je vezano uz državni aparat, a oni obavezujuće glasaju za održanje društvenog status-quoa. I kad bi se uistinu pojavili politički uslovi u kojima bi neki izbori mogli značiti historijski obrat u društvu, ti klijenti vlasti sve bi učinili da do toga ne dođe, kako bi očuvali svoj egzistencijalni interes i, naravno, društveni položaj.

TAJKUNI IMAJU PARTIJE – PARTIJE IMAJU DRŽAVU

A to znači da je ovdašnje etnički podijeljeno društvo zakovano u održanje status-quoa, nemogućnost radikalne promjene Dejtonskog ustava i nemogućnost da se u političkom polju pobijedi vladajuća ideologija, obilježena od rata naovamo većim ili manjim stupnjem nacionalizma.

A baš tu je zasnovana ona opasna vrteška kao metafora društvenog stanja s početka ovog teksta. Naime, održanje postojećeg stanja znači stalno uvećavanje moći klijenta koji održavaju vlast, ne nužno i političkih partija koje je obnašaju, jer one kao interesno-kartelske organizacije, kako ih određuje Žarko Papić, mogu, poput sadašnje SDA, doći u unutarnju krizu zbog sukoba klanova u njima. Uvećavanje moći klijenta vlasti znači jačanje birokratskog aparata koji državu jede iznutra stalnim povećanjem svojih zahtjeva što rezultira stalnim uvećanjem vanjskog duga zemlje i njenim klizanjem u dužničko ropstvo. Tu je zasnovana  i privrednog razvoja zemlje, kao nemogućnost bilo kakvog rješavanja različitih oblika krize.

Ta strukturna formula prema kojoj birokratski aparat iznutra pustoši državni sistem i odražava stalno isto stanje krize, posljedica je načina na koji su nacionalističke partije zasnovale svoju vlast. Naime, u nemoći da do kraja realiziraju svoje nacionalističke ciljeve, bilo da je to teritorijalna podjela zemlje izražena u separatizmu, bilo da je nacionalistički cilj usklađen s unitarnim organiziranjem države, političke partije na vlasti prilagođavaju svoje programe interesima te birokratske klase i  bogate, tajkunske elite. Te dvije društvene grupe, uz zaposlenike religijskih institucija imaju korist od održavanja postojećeg stanja.

Ako je vlast privatizirala državu, ako se njome upravlja liderokratski, izvan institucija sistema u partijskom liderskom sjedištu, te partitokratski, preko liderovih poslušnika u organima vlasti, onda su pomenute društvene grupe sami cilj i svrha postojanja države. A to podrazumijeva da je nacionalizam sveden na ideološke parole i društveni strah, a kompletna društvena praksa i funkcioniranje institucija sistema usmjereno je ka zadovoljavanju interesa pomenutih društvenih grupa. BiH je njihova država, za njihov interes je vođen rat, zbog tih interesa su ubijani ljudi, organizirani koncentracioni logori, vršen genocid, masovni zločini, urbicid. Te su društvene grupe dobitnici rata u kojem je poraženo sve ljudsko i poništen humanizam.

OKOVI LAŽNE DEMOKRATIJE

No, bez obzira na to što opasna vrteška radi kao što radi perpetum mobile, pitanje je kako je moguće izaći iz njenog začaranog kruga. Izborima kao jedinim sredstvom koje nudi demokratija  – svakako ne. Da je to bilo moguće, zasigurno bi se dogodilo za ovih dvadeset i nešto godina od rata. Demokratija je ništa drugo do vladavina totalitarne većine nad slobodoumnom manjinom u BiH. Vladavina pragmatičara nad moralnim. Nepotistički i korupcijski organiziranih nad poštenim i zakonu odanim. Klijenata vlasti, na koncu, nad siromašnim.

To je bh. demokratija, pa je nužno mijenjati njenu etičku podlogu, svrhu, filozofiju postojanja. One političke partije koje to shvate, mogle bi načiniti historijski iskorak u ovoj zemlji i konačno je osloboditi okova lažne demokratije. Ali, ne mogu to učiniti mantrom o historijskim izborima, niti širenjem društvene paranoje.

Mogu samo razbuktavanjem nove društvene energije, bazirane na dvostrukom pritisku – onom odozdo, građanskim buntom, i onom odozgo, racionalnom političkom kritikom, promjenom filozofije vladanja, programom, u konačnici, koji bi sadašnje društveno beznađe zamijenio buđenjem društvene nade. Novom etikom solidarnosti sa siromašnima i eksploatiranima koja bi na smetlište povijesti bacila nacionalističku parolu o unutaretničkom altruizmu. Samo na taj način moguće je iskočiti iz opasne vrteške od čijeg kruženja oko stalno iste osi jest čitavo društvo u stanju mentalne ošamućenosti, gotovo pa ludo.

 

OSTAVITI ODGOVOR