Piše: Almedin ŠIŠIĆ
Bosna i Hercegovina je društvo u kojem su tajkuni i političke grupacije sagradili svoje male države.
Bosna i Hecegovina je društvo u kojem je bilo kakav sistem vrijednosti podređen primitivizmu i neostvarenosti.
Samo u Bosni i Hercegovni je moguće da oni koji su ih kreirali i izglasali ne provode zakone.
Samo u Bosni i Hercegovni je moguće da oni koji su ih kreirali i izglasali opstruiraju i zloupotrebljavaju te zakone.
Samo u Bosni i Hercegovini Ustavni sud, kao najviši ustavnopravni autoritet, ne vrijedi pišljiva boba i služi tek kao platforma za političke obračune.
Samo u Bosni i Hercegovini je moguće da dokazana sumnja o političkoj ili pravosudnoj korupciji ne znači smjenu i zatvor za protagoniste.
Samo u Bosni i Hercegovini je moguće da društvene vrijednosti utjelovljuju mesari, pijačari i neobrazovani političari, a ne inžinjeri, doktori i školovani mladi ljudi.
Samo u Bosni i Hercegovni je moguće da državne strukture i sistem zataškavaju ubistvo djeteta i štite nalogodavce i ubice.
Samo u Bosni i Hercegovini je moguće da šefovi političkih stranaka mogu da narede svojim „narodnim“ deputatima da glasaju protiv istine i pravde.
Samo u Bosni i Hercegovni je moguće da „narodni“ deputati svjesno, ne trepnuvši, prekrše domaće i međunarodne zakone i konvencije o zaštiti prava djeteta i dezavuiraju ustav države čiji su deputati.
POLITIČKI I LJUDSKI KURVALUK
Ima toga još. I ovako bih mogao unedogled. Vrlo dobro nam je, dakle, poznato u kakvoj državi živimo – ili preciznije – kakva sorta i struktura ljudi već više od dvije decenije (ili gotovo pune tri, računajući na ratno i prijetratno vrijeme) predstavlja onaj “visokoklasni”, feudalni dio BiH, koji može da odluči da li će neko živjeti ili ne.
U međuvremenu osjećaj njihove moći, njihovo političko samozadovoljenje i samozadovoljavanje je evoluiralo do te mjere da su uistinu to i postali – glasnici života i smrti, „nadljudi“ koji žive u vlastitom nadrealnom svijetu lažnog bogatstva, političkog i ljudskog kurvaluka u kojem nafrakana stranačka sponzoruša (muška ili ženska, potpuno nebitno) ima veću vrijednost i društvenu specifičnu težinu od „običnog“, urbanog mladića iz jednog gradskog kvarta.
Naravno, vremenom je obični svijet, građani koji gledaju kako da prežive i obezbijede dostojniju budućnost vlastitoj djeteci, bistvovanje u takvoj državi, u takvom blasfemičnom, korumpiranom, izgubljenom sistemu počeli su da plaćaju onim najvrijednijim – vlastitim životima.
Unazad godinama u Bosni i Hecegovini dešavale su se čudne tragedije, preko noći su neka naša djeca nestajala, zauvijek, svaki bosanskohercegovački grad, svako mjestašce moglo je da ispriča jednu lokalnu priču o „tragičnoj smrti“ mladog čovjeka o kojoj se ne zna mnogo. Osim zauvijek ucviljene porodice, najboljih prijatelja i rodbine, vremenom bismo se te i takve „tragično nastradale“ djece sjećali samo kroz godišnjice i novinske čitulje.
Sve dok se nije desio David Dragičević.
Brutalno ubistvo ovog mladića iz Banjaluke pokrenulo je čitavu jednu malu revoluciju. Nakon godina izražene građanske apatije, nezainteresiranosti za bilo kakve politike ili tragedije, ljudi širom BiH, ali i širom regije i Evrope – i to ne nacije i ideologije, već građani i roditelji, očevi i majke – počeli su ne samo da suosjećaju, već i da se identificiraju da Davidovim roditeljima. Osobno, lično i personalno znam neke bliske čak i vladajućim strukturama koji su podvukli crtu i rekli – prevashodno sam roditelj i ne želim da se isto sutra desi i mom djetetu!
ILI SI UZ DAVORA I SUZANU ILI NISI
Pokrenulo je – ma kako patetično zvučalo – zatomljenu ljubav među ljudima. I vratilo je dio davno izgubljenog mađunacionalnog povjerenja među narodima – a sve to najviše plaši režim. Jer režim je i sagradio vlastitu državu na raspirivanju vjerske, nacionalne, idološke, klasne i svake druge vrste mržnje koja razdvaja ljude.
U proteklih 100 i kusur dana, naime, sve je već ispričano, nema te osobe, tog hodajućeg mislećeg organizma koji do sada nije mogao da zauzme stav.
A podjela je tako jednostavna. Ili si uz Davora i Suzanu, oca i majku koji će ići do kraja kako bi saznali istinu i dobili pravdu (što u konačnici mora da znači tešku robiju za ubice i nalogodavce), ili si uz drugu „stranu“. Onu koja je od izmasakriranog mladića najprije željela da napravi narkomana i lopova. A kad im to nije uspjelo, puna tri mjeseca su lagali i zavlačili, podmetali i obezvrjeđivali, činili sve da izgubimo i ono najmanje povjerenja u institucije i državni aparat.
To je ona strana koja je u ovih stotinjak dana pokazala da je, ipak, moguće potunuti i dublje od dna. Tim i takvima ljudima – a mnogi od njih su i očevi i majke – služi dio režimu bliske javnosti, klijentelističkih i režimskih medija i novinara zbog kojih se u ovom trenutku duboko stidim vlastite profesije.
Sramno glasanje poslanika vladajuće strukture je stoga potpuno očekivano, jer je sada kristalno jasno da je od starta sve bilo izrežirana farsa u nastojanju da se neko ili nešto prikrije.
I dvije obdukcije, i razne ekspertize, i lažirane istrage i imenovanje Anketnog odbora – sve je bilo kupovanje vremena. Da se suštinski ništa nije promijenilo upravo je pokazalo i jučerašnje glasanje poslanika vladajuće koalicije (koji su u potpunosti dezavuirali instituciju Narodne skupštine) te kasnije izjave ministra unutrašnjih poslova Dragana Lukača koji u ovom trenutku predstavlja teški teret za vratom Milorada Dodika (ali to je već njihov problem).
Ovdje i sada možemo postaviti mnoga pitanja, koja suštinski ništa neće promijeniti, ali barem će nam kao ljudima biti lakše.
Prevashodno se pitamo kakav je to strah ili ljudska glupost natjerala 37 vladajućih poslanika (ali i one koji jučer nisu bili na sjednici, a koji dijele istu odgovornot) da ne glasaju za izvještaj Anketnog odbora koji potvrđue ubistvo Davida Dragičevića nakon što je istu kvalifikaciju djela netom pred glasanje utvrdilo i tužilaštvo?
POTCJENJIVANJE VLASTITIH GRAĐANA
Možemo se pitati kome i čemu služi institucija Narodne skupštine koja ne poštuje samu sebe i tijela koja formira?
Možemo se pitati kako ti ljudi misle pogledati narodu u oči sutra kada im mandat prestane?
Možemo se pitati zašto je tužilaštvu trebalo gotovo 100 dana da donese naredbu o pokretanju istrage o ubistvu Davida Dragičevića i ko će za to da odgovara?
Možemo se pitati ko će da odgovara što nam je od 26. marta sistemski, eksplicite lagano da je David Dragičević nastradao „zadesno“?
Možemo se pitati do koje mjere će dio režima ići u potjecjenjivanju vlastitih građana kojima sada, nakon 100 dana, pokušavaju da podmetnu „građanski odgovornog svjedoka“?
A najviše od svega se pitamo vrijedi li i dalje živjeti u državi koja ubija svoju djecu?
Mnogo toga je na vagi, iako bukvalno od prvog dana razne režimske „ekspretske“ kreature pokušavaju obezvrijediti, omalovažiti, podmetnuti, etiketirajući svakog normalnog čovjeka koji je uz Davora i Suzanu kao izdajnika. No, kao što već rekoh – to je problem tih ljudi koji će završiti na smetljištu historije nakon što ih Dodik jednog dana „baci niz vodu“.
Nama su ključno važni odgovori o građanskoj solidarnosti, ogromnoj snazi i ljubavi koja se nezaustavojivo širi prema dostizanju istine i pravde za Davida i svu našu djecu.
Zato moramo učiniti sve da veliki skup u subotu, na Davidovom trgu, na kojem se očekuju hiljade ljudi iz cijele BiH, regije i Evrope protekne mirno, časno i dostojanstveno; sve drugo i drugačije ide u korist beskičmenjacima koji znaju da žive i funkcionišu samo na tuđoj nesreći.
Jer poslije tog skupa više ništa neće biti isto. I bićemo veliki korak bliže pravdi.
