Naslovnica Radar desk ZVONIMIR NIKOLIĆ: Stidim se Čovića i njegovih sudija – 56.15 dana za...

ZVONIMIR NIKOLIĆ: Stidim se Čovića i njegovih sudija – 56.15 dana za svaki život

Trinaest momaka je ubijeno. Za tijelima trojice se još uvijek traga. Dvadesetpet godina kasnije porodice trojice vojnika još uvijek nisu pronašle tijela svojih najmilijih. Tijelo koje po sudiji vrijedi 56,15 dana zatvora.

PODIJELI

Piše: Zvonimir Nikolić

Teško je pronaći grad te veličine, a da ima više ljepote u njemu, od svih ljepota koje ima Mostar. Ta nezaobilazna destinacija na putu prema, svakog posjetioca će ostaviti bez teksta. Toliko istorije, toliko ljepote, toliko znamenitosti i toliko predivnih građevina ljudskom rukom rađenih. Kada je davne 1566. godine neimar Hajrudin spojio prelijepim mostom dvije obale Neretve, nije mogao ni u najluđim snovima sanjati, da će 427 godina kasnije ta ista Neretva razdvajati ljude umjesto da ih spoji, da će taj divni Mostar postati grad slučaj i da će neko poželjeti da ruši, da ubija i da ljude razvrstava po imenu i vjerskoj pripadnosti.

Uvijek sam se pitao kako je to moguće u Mostaru, gradu za kojeg se prije rata pričalo da ima najveći procenat miješanih brakova u odnosu na broj stanovnika. Gradu koji nikada nije bio simbol mržnje i zla, nego simbol ljepote, gostoprimstva, pa i onog mostarskog vjetra i mostarske vrućine.

Ali desilo se zlo. Dojučerašnji saborci su postali jedan drugom neprijatelji. Svaki ima različitu priču oko početka sukoba i i jedni i drugi vjeruju upravo i samo u svoju verziju. Ona druga verzija ne dolazi u obzir. Ali pomirenje je neminovno. Prošle su godine i decenije nakon rata. Rane na zgradama su otklonjene ili će uskoro biti očišćene sa ulica. Ali rane u ljudskim srcima malo teže zarastaju. Za njih nema sredstva protiv bolova, za njih nema zaborava i za njih je jedini lijek pravda. Samo pravda može zaliječiti ranu na ljudskom srcu. Samo pravda može uminuti te bolove. Dio bola će ostati zauvijek za onima najmilijima koje je nečija ruka mučila i poslala na drugi svijet svojom voljom. Ali bi bar pravda bila donekle zadovoljena. Jer svaki zločin bi trebao imati i adekvatnu kaznu. I zbog onoga koji je napravio zločin a i zbog budućih generacija koje bi trebale znati da se zločin uvijek treba adekvatno i kazniti.

I sad, da li je poravda da jedan proces traje 18 godina. Da se tri puta donose oslobađajuće presude za ubistvo 13 ljudi i da u konačnici na zadnjem suđenju od prije nekoliko dana, trinaest života vrijede samo dvije godine zatvora? Dakle svaki život po 56,15 dana. Da li je onaj sudija razmišljao i o porodicama ubijenih. Svako od njih ima sestru, brata, majku, oca, dijete… da li je njima pravda zadovoljena sa 56 dana za njihovog najmilijeg? Da se desila obrnuta situacija, da li bi taj sudija bio zadovoljan ovom i ovakvom presudom? Da li bi mogao reći da je pravda za 13 ubijenih ljudi zadovoljena?

Izgleda da će još puno Neretve proteći ispod mostarskih mostova prije nego Mostar opet postane jednog dana normalan grad. Problem Mostara nikada nije bio ni vjetar ni vrućina, problem Mostara je u ljudskim glavama. Jer još uvijek postoje naši i njihovi. Pa srazmjerno tome i presuda za zločin nije ista za naše i njihove. Jer još uvijek postoji mišljenje da njihov život puno više vrijedi od onih sa druge strane. Kao da je život artikal u prodavnici pa svako udara cijenu kako želi.

ubijeni mostarci

Trinaest momaka je ubijeno. Za tijelima trojice se još uvijek traga. Dvadesetpet godina kasnije porodice trojice vojnika još uvijek nisu pronašle tijela svojih najmilijih. Tijelo koje po sudiji vrijedi 56,15 dana zatvora.

Sve dok ne postanemo isti, dok ne adekvatno osudimo zločin, bez obzira da li je zločin počinio naš ili njihov, ovdje neće biti hljeba za normalne ljude. Jer ja nikada neću pristati da je zločin napravio neko naš ili moj. Svako ko je zločin pravio nije moj i neće nikada ni biti.

Da je sreće, nikada se ne bi identifikovali sa zločincima nego sa časnim ljudima, ljudima koji nemaju mrlja na svojoj savjesti. Ljudima koji su dobrodošli na obje strane Neretve. A ima ih. Ima ljudi koji su dobri. Ljudi koji ne moraju saginjati pogled. Ljudi koji ne moraju da strepe od zatvorske kazne. Ljudi čiste savjesti.

Takvi ljudi bi trebali biti idoli mladim ljuidima. A ne oni koji su napravili zločin. Ili onaj sudija koji je taj zločin adekvatno nagradio skoro nikakvom kaznom.

Mostara će i dalje biti. A ovi će ostati upamćeni kao crna mrlja u istoriji Mostara. A mrlja je uvijek mrlja. I niti jedna buduća istorija tu mrlju neće moći obrisati.

OSTAVITI ODGOVOR